Nizozemski proizvođač bicikala VanMoof primijetio je situaciju u kojoj je 25 posto isporuka preko kurirskih službi završilo oštećenjem robe. Dostavljači i skladištari su, valjda, smatrali da je bicikl komad metala kojem se ne može puno toga dogoditi u transportu i zato nisu previše pazili na njega. Kako bi smanjili gubitak i promijenili ponašanje skladištara koji su ih bacali tamo-vamo po dostavnim centrima, iz VanMoofa su dobili ideju na kartonsko pakiranje staviti sliku televizora na kojem je nacrtan bicikl i tako utjecati na percepciju skladištara koji su imali osjećaj da rukuju nečim vrlo lomljivim. U razdoblju nakon promjene dizajna broj oštećenih pošiljki pao je za 80 posto.
Priča koju je Damir Maglajić objavio na Twitteru nema nikakve veze sa sportom, još manje s načinom na koji je Bayern ponizio Barcelonu. Osim što ponašanje Josepa Marije Bartomeua i ostatka uprave prema Barceloni neodoljivo podsjeća na ponašanje dostavljača i skladištara — što god napravimo, na kraju će biti u redu, pa imamo Lionela Messija, što uopće može poći po zlu?
Najbolji pokazatelj koliko je ipak moguće da pođe po zlu nije konačni rezultat nego činjenica da je Barcelona u tri godine u samo trojicu igrača uložila 403 milijuna eura odštete, da bi dvojica od tih počela ovu utakmicu sjedeći na klupi, a treći, Philippe Coutinho, protiv nje zabio dva gola i dodao asistenciju.
Ovo neće biti taktička analiza. Nema smisla da se pretvaramo da je Barcelona primila osam komada i da se osramotila zbog krivo postavljene taktike. Utakmica se ne može objasniti preko nekoliko situacija na kojima ćemo iscrtati što se dogodilo jer problem je puno dublji od toga.
Barcelonina filozofija je davno ušla u fazu teške dekadencije, a to što će Setién onaj tradicionalni crujiffovski 4-3-3 pretvoriti u 4-4-2 samo je simbol poraza
Prije malo više od godinu dana, Quique Setién je s Betisom ugostio Barcelonu i priuštio joj je jedinu ligašku utakmicu te sezone u kojoj je imala manji postotak lopte od suparnika. Betis je pritiskao visoko, imao je 56 posto posjeda i 13 udaraca. Na kraju je izgubio 4:1 — Messi je zabio tri komada, a Luis Suárez je zabio još jedan brutalno kažnjavajući sve pogreške slabije momčadi — ali Setién nije odustao od svog načina nogometa bez obzira na to tko bio s druge strane. Uostalom, takvim nogometom je s Betisom pobijedio i Barcelonu, ali i Atlético Madrid, te u zadnjem kolu Real Madrid koji je razbio na Santiago Bernabeu s većim posjedom lopte, više dodavanja, više kornera i više udaraca.
Ovaj put je bilo drugačije.
Filozofija koje nema
Barcelona je na Estádio da Luz izašla u formaciji 4-4-2, sa sredinom terena u kojoj su bili Arturo Vidal, Frenkie de Jong, Sergio Busquets i Sergi Roberto. Temeljna ideja koju je Setién imao bila je stvoriti obrambeno rješenje za Bayernovu igru na krilnim pozicijama. S obzirom na to da se Bayernovi bekovi aktivno priključuju napadu, Barcelona je mislila kako će u 4-4-2 imati situaciju u kojoj će s Vidalom i Roberto moći duplirati bočne pozicije i ispratiti Bayernove bekove kako se ovi budu dizali.
Kako je to uspjelo najbolje govori to što je peti gol — onaj postignut pet minuta nakon što je Barcelona smanjila na 4:2 i ponadala se da još uvijek može izbjeći sramotu; onaj koji je stvarno bio zadnji čavao u lijes i nakon kojeg je Barcelona odustala od utakmice — zabio Joshua Kimmich, desni bek, na asistenciju Alphonsa Daviesa, lijevog beka.
Doduše, u tom trenutku Roberto je već napustio travnjak i umjesto njega je ušao Antoine Griezmann, ali i on je igrao kao vezni igrač. Zapravo, glasnije od ikakva opisa njegove igre govori činjenica da je 120 milijuna eura plaćeni napadač koji je svojim golovima iz Lige prvaka izbacivao i Barcelonu i Bayern na kraju imao više puta loptu u svom kaznenom prostoru nego u suparničkom.
Problem nije u Griezmannu, jednako kao što nije u Coutinhu, koji je to nedvojbeno dokazao tako što je zabio dva gola i jednom asistirao. Problem nije niti u Setiénu, baš kao nije bio niti u Ernestu Valverdeu prije njega. Problem, na kraju krajeva, nije niti u tome što je Bayern otpuhao Barçu s terena i ponizio je utrpavši joj osam golova.
Problem je u tome što je ovo logičan slijed svega onoga što je Uprava napravila u zadnjih nekoliko godina, sasvim opipljiv rezultat manjka bilo kakve ideje i improvizacija koja je svedena na čekanje kada će Messi odraditi nešto i izvući sve skupa iz problema. Ruku na srce, izvlačio je, jer Barcelona je u zadnjih šest sezona čak četiri puta osvajala španjolski naslov, ali na taj način su nepovratno potrošene Messijeve najbolje godine, ostavljajući genija na vjetrometini, trošeći ga kao fasadu koja prekriva sve promašaje u upravljanju i generalnu disfunkcionalnost u strateškim odlukama.
Barcelona je jedan od rijetkih klubova za koji ste mogli reći da ima svoju filozofiju koja proizilazi iz tradicije. Nekad uspješnu, nekad manje uspješnu filozofiju, ali bila je prepoznatljiva i svi su imali jasnu sliku kako to stilski izgleda na terenu i izvan njega. Već nekoliko godina toga nema, postoji samo Messi koji svoje zadnje godine na vrhuncu troši pokušavajući održati iluziju kako ima barem malo reda u kaosu koji su proizveli ljudi koji nemaju osjećaj da rukuju nečim lomljivim.
Barem malo supstance
Doduše, nije da za Messijem treba plakati, jer i sam snosi dio krivice.
Nije neka dobro čuvana tajna da se momčad već godinama selektira po kriteriju prijateljstava i dobrih odnosa s njim, a sam Messi redovito komentira odluke trenera i sportskog direktora kada mu nisu po volji. Uostalom, nedavno je nakon utakmice s Osasunom javno pokopao Setiéna izjavivši kako je dobro vidjeti kako je trener samokritičan, implicirajući valjda da je on glavni krivac za to što Barcelona igra loše i da mora promijeniti pristup. To možda i jest istina, ali u isto vrijeme Messi je taj koji bi morao razmisliti o promjeni svog pristupa jer — oduzmemo li no što radi na terenu kada ima loptu u nogama — on mora biti vođa i izvan terena te svojim ponašanjem postavljati primjer, a to da se u intervjuu ne može sjetiti imena mlađih suigrača i nije neki ohrabrujući početak.
Međutim, Messijevo ponašanje je samo jedna od posljedica činjenice da je Barcelona postala običan klub, bez trunke identiteta i karaktera; kako na terenu, gdje je postalo sasvim normalno da u najvažnijoj utakmici sezone izađeš u 4-4-2 s Vidalom i Robertom na ‘krilima’ čiji je jedini posao markirati Bayernove bekove, tako i u uredima gdje sve skupa dosad iznad vode držao isključivo Messi.
Jer da nije tako, da ova Barcelona ima identitet i karakter, onda bi valjda trener koji je s Betisom igrao sjajan nogomet našao barem malo supstance i prepoznatljivosti u Barceloni, sredini u kojoj ima neusporedivo kvalitetnije igrače i u kojoj će Uprava bez ikakvog problema izvući stotinjak milijuna eura da dovede pojačanje. Međutim, Barcelonina filozofija je davno ušla u fazu teške dekadencije, a to što će Setién onaj tradicionalni crujiffovski 4-3-3 koji je usađen u Barcelonin DNK pretvoriti u 4-4-2 samo je simbol poraza. Poraza koji se nije dogodio samo na terenu.
Zato je možda i dobro što je sada sve palo u vodu, a još je bolje to što je palo na ovako spektakularan način jer to može biti novi početak. Uostalom, ovo nije kraj svijeta jer Barcelona je već doživljavala ovakve poraze i opet se vraćala. Baš je Bayern 2013. demolirao Barcelonu s ukupno 7:0, a Barcelona je samo dvije godine kasnije osvojila Ligu prvaka.
Ali to je opet zamjena teza i ono što je Barcelonu dovelo do ovog stadija. Ideja je ono što je Barcelonu učinilo velikom momčadi, jasna filozofija igre i funkcioniranja kluba je dovela do uspjeha. Rezultat je posljedica rada, a struktura je izgubljena jureći za prečicama koje će donijeti instantni rezultat i pristajući na kompromise koji dugoročno ne vode nigdje, jer svako povlačenje kočnice na kraju posljedično dovede do ovakvih situacija koje su više od običnih poraza.
Sve ovo nije pošteno prema Bayernu koji je kroz Hans-Dietera Flicka nakon malo lutanja našao put natrag prema svojoj filozofiji i prepoznatljivom stilu, premda treneru u početku nisu vjerovali. Ljudi su razbili Barcelonu, ponizili su je i dali joj osam komada, ali ipak su pali u drugi plan i nisu dobili ni blizu dovoljno pohvala jer danas svi pričaju o Barceloni. Ali nema veze, oni su svoj posao odradili i svoju priču nastavljaju dalje — jer kao što je Barcelona ovu utakmicu izgubila godinama prije, tako ju je Bayern dobio kad je shvatio što želi.
