Viteški dvoboji, svinjski mjehur, borbe s medvjedima: kaos srednjovjekovnog sporta

Kako su se nadmetali naši (pra)stari

Srednji vijek dugo je razdoblje u povijesti čovječanstva koje je potrajalo čitavo tisućljeće. Prevladalo je učenje da je započeo padom Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, a završio Kolumbovim otkrićem Amerike 1492. Međutim, točna godina varira ovisno o području — tako, primjerice, povjesničari umjetnosti za njegov kraj određuju pojavu renesanse, što je ipak nešto ranije od Kolumbove plovidbe.

Što se tiče sporta, bit ću slobodan i kao početnu stanicu odabrati ukidanje antičkih Olimpijskih igara 393., a kao konac pojavu pranogometa, poznatog pod nazivom Calcio fiorentino, čiji je prvi spomen zabilježen 1490. organizacijom utakmice kraj talijanske rijeke Arno.

Srednji vijek poznat je i pod nazivom “Mračno doba”, koji je prvi upotrijebio slavni talijanski pjesnik Francesco Petrarca ne samo zbog posvemašnje kulturne dekadencije i velikih epidemija, već i zbog činjenice da se o tom razdoblju može naći relativno mali broj izvora, posebice za prvih nekoliko stoljeća. Ovo pogotovo vrijedi za sport, koji je u antičkom društvu zauzimao uzvišeno mjesto, da bi potom postao posve sporedna stvar. Zbog toga se o srednjovjekovnom sportu zna vrlo malo premda je ta tematika vrlo intrigantna. Možete li uopće zamisliti kako je izgledao jedan sportski turnir u Mračnom dobu?

Iskoristimo ovo pitanje za još jedno putovanje u prošlost.

***

“To su luđaci. To su jebeni luđaci!”, pomislio je Hernando zureći u 11 vitezova koji su mu prepriječili put preko mosta.

“Ponavljam, mi smo iz istog reda!”, viknuo je. “Nemam namjeru prolijevati krv iz pukog hira.”

“O kakvom krvoproliću pričaš, amigo?” odvratio mu je onaj koji se doimao kao vođa. “Ovo je sportsko nadmetanje, jašemo dok prvi ne padne ili ne ostane bez štita.”

“Nemam vremena ni interesa za takve gluposti. Samo želim prijeći rijeku i nastaviti put”, bijesno je Hernando procijedio kroz zube.

“Postoje i drugi mostovi. A ovaj je naš i prijeći ćeš ga samo dvobojem. To ti jamčim ja, kojeg ne zovu uzalud El de Passo!”, nacerio mu se u lice leonski vitez Suero de Quiñones. “Naravno, uvijek nam možeš ostaviti svoje mamuze”, dodao je, na što je okupljena rulja prasnula u podrugujući smijeh. Nema veće sramote za viteza od toga da bez borbe preda svoje mamuze, to je bio simbol kukavičluka.

“U redu”, popustio je Hernando, shvativši da je stjeran u kut. “Prijeđimo onda odmah na stvar!”

Svjetina je s oduševljenjem pozdravila ovakav rasplet. Put preko rijeke Orbigo vodio je do obližnjeg svetišta apostola Jakova, kamo su svakog ljeta pješačile tisuće hodočasnika. Viteško nadmetanje pokraj mosta bilo je savršena razonoda za umorne ljude, stoga su se brzo nagurali oko par stotina metara duge improvizirane staze. “Hoće li El de Passo konačno pasti?” — to je bilo najučestalije pitanje u žamoru.

Pošto su uzjahali svoje konje, bilo je očito da Hernando izgleda dojmljivije. Njegovo koplje na suncu se prijeteći sjajilo, a štit i oklop bili su praktički bez ogrebotine, nasuprot Suerove opreme koja je bila vidljivo načeta gomilom dvoboja odrađenih u posljednjih nekoliko tjedana. Međutim, što bi se reklo — boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka.

Bio je dovoljan samo jedan dugi zalet i odmjeren udarac kopljem da Suero katapultira svog protivnika u zrak i tako zadrži svoj niz nepobjedivosti, pobravši ovacije svih prisutnih. Dok je El de Passo na svom šarcu paradirao pred razgaljenom svjetinom, Hernando je, ispružen na zemlji, jedva hvatao zrak promatrajući ljetno nebesko plavetnilo koje se nadvilo nad Kastiljom. Prvo što si je uspio promrmljati u bradu nije bila ni čestitka suparniku niti bolno zapomaganje. Izustio je samo tri riječi: “Luđaci, jebeni luđaci…”.

***

Suero de Quiñones sa svojih se 10 kompanjona preko mjesec dana nadmetao kraj rijeke Orbigo u ljeto 1433. Tamošnji most prozvali su “Prolazom časti” i obećali se kraj njega boriti 300 puta. Međutim, nakon 166 dvoboja bili su toliko ozlijeđeni da su morali okončati svoju misiju. Svejedno, njihov pothvat ostao je zapisan u kronici svećenika Luisa Alonsa Luenga nazvanoj Libro del Passo honroso, pa su Suero i njegova svita ostali zapamćeni kao jedni od najpoznatijih srednjovjekovnih sportaša.

Jousting, odnosno viteško nadmetanje, bio je jedan od najpopularnijih sportova u srednjovjekovnoj Europi. U 11. stoljeću počeo se odvajati od vojne prakse i poprimati sportske oblike. Ispočetka je bio prilično surov — nakon što bi jahači pali s konja, dvoboj se i dalje nastavljao oružjima za blisku borbu, zbog čega se događalo mnogo smrtnih slučajeva. S vremenom je uvedeno sve više regulativa pa se jousting iz krvavog sporta pretvorio u džentlmenski, barem za ondašnje standarde.

Tako je, primjerice, kastiljski kralj Alfonso XI. 1330. objavio pravilnik koji su njegovi vitezovi trebali strogo slijediti u nadmetanjima koja su kontrolirala četvorica sudaca. Pravilnikom je broj zaleta ograničen na četiri, a borbe su bile isključivo na konjima. Postoji nekoliko komponenti koje su odlučivale o ishodu. Osnovna je lomljenje koplja, što je bila pozitivna stvar — ako bi nakon četiriju zaleta oba viteza ostala na konju, pobjednik je bio onaj koji je slomio više svojih kopalja udarcima u protivnički oklop ili štit.

Međutim, ako bi jedan vitez slomio najmanje dva koplja više od protivnika, a potom bio zbačen iz sedla, on nije automatski izgubio već je dvoboj proglašen neodlučenim. Ako bi oba kopljanika istovremeno jedan drugog zbacila s konja, gledalo se je li s vitezom pao i njegov konj. Ako je to bio slučaj, onda bi taj vitez bio proglašen pobjednikom zato što se smatralo da je dio krivice za pad snosio i konj.

Nadalje, ako bi jednom od vitezova prilikom jahanja vlastitom greškom ispalo koplje prije nego što je došao do svog suparnika, potonjem je bilo zabranjeno napasti razoružanog jer se takav potez smatrao nečasnim. Za kraj, ako bi prošla četiri optrčavanja bez ijednog pravog udarca, dvoboj nije proglašen remijem već bi ga suci poništili uz ponižavajuću opasku da su kopljanici “jahali jadno”.

“Umotajte ga u jelenju kožu i nahuškajte pse na njega”

Viteški dvoboji bili su organizirani na razne načine: pod pokroviteljstvom plemenitaša na njihovim imanjima, prilikom dvorskih proslava ili čak spontano na nekim prometnim čvorištima, što smo vidjeli u Suerovu slučaju. Ta popularna praksa zvala se pas d’armes. Najčešća materijalna nagrada za trijumf bila je bojna oprema poraženog, ali glavni motiv bila je slava.

Premda su viteški turniri bili iznimno popularni za gledanje te postali jedna od glavnih asocijacija na srednji vijek, oni ipak nisu bili masovni sport u tom dobu, prvenstveno zato što je nastup na turnirima bio dopušten, logično, samo vitezovima, koji su predstavljali elitni, a time i maleni dio društva.

Mnogo masovniji sportovi pomoću kojih su obični ljudi mogli napredovati u vojnoj, pa i društvenoj hijerarhiji bili su streličarstvo i mačevanje. Streličarski su turniri bili jako popularni, osobito u Engleskoj, gdje je 1252. donesen zakon da svi muškarci od 15. do 60. godine moraju posjedovati luk i strijele. Kada je u drugoj polovici 15. stoljeća izumljena protoverzija kriketa, kralj Edvard IV. odlučio ju je zabraniti 1477. zbog toga što je odmamio dio stanovnika od streličarstva.

Što se tiče sporta za najviše klase, tu su primat držali lov, koji se tada smatrao sportom, i kolf, preteča golfa. Lov je bio stvar prestiža i u nekim područjima strogo zabranjen pučanima — onoga tko je bio uhvaćen na djelu očekivale su strašne kazne poput umatanja u jelenju kožu, nakon čega bi nesretnika pustili u šumu s nahuškanim lovačkim psima za petama.

Kolf je nastao na području današnje Nizozemske u 13. stoljeću. Igrao se željeznim palicama i malom lopticom koju je trebalo uputiti do kolca ili rupe. Preko zime se igrao na ledu, zbog čega svoje korijene u njemu vidi i hokej, a u ostatku godine po gradskim ulicama i aristokratskim imanjima. U nekim je gradovima zabranjen zbog učestalih materijalnih šteta, stoga se preselio na polja. Kolf je ipak po karakteristikama bio sličniji današnjem minigolfu, dok je u 15. stoljeću u Škotskoj nastala nova verzija golfa, mnogo sličnija svojoj današnjoj inačici.

Najopasniji sport za gledatelje: bacanje kladiva

O sportovima za obične pučane i kmetove ima mnogo manje zapisa. Niži slojevi društva razonodili su se jednostavnim igrama poput bacanja potkove na metalni štap, ali i pretečama današnjih igara s loptom poput folk footballa, koji je bio vrlo popularan na Britaniji. Korijene vuče još iz 9. stoljeća, igrao se sa svinjskim mjehurom i bio vrlo kaotičan. Broj sudionika nije bio ograničen, a natjecala su se čitava suparnička sela. Cilj je bio dovući mjehur do suparničkog ‘gola’ na bilo koji mogući način — rukom, nogom, a dopušteno je bilo i nošenje raznih pomagala za obaranje suparnika. Dopušteno je bilo mlaćenje i svaka sila koja ne bi izazvala smrt suparnika, a linije koje su označavale golove ponekad su bile međusobno udaljene više od kilometra. Na mečevima bi nastala opća makljaža, pa su zbog njegove brutalnosti mnoge vlasti zabranjivale ovaj sport.

Od ostalih sportova treba istaknuti kuglanje, još jedan od sportova koji su u Engleskoj zabranjeni zbog ugroze streličarstva (Edvard III. 1366.), zatim hrvanje koje je, doduše, izgubilo ugled iz antičkog doba, te bacanje kladiva, koje je nastalo u kasnom srednjem vijeku i tada, zbog izostanka ikakve zaštitne ograde, bilo najopasniji sport za gledatelje, čak i u konkurenciji brutalne borbe sa životinjama, najčešće medvjedima.

Uglavnom, glavna karakteristika srednjovjekovnog sporta, ako izuzmemo viteške turnire i streličarstvo, jest ta da je bio nesustavan, posebice u usporedbi s praksom iz antike. Organizacija je na svim razinama bila kaotična, prvenstveno zato što se sportove, izuzev onih povezanih s vojnom praksom, doživljavalo kao nešto posve sporedno, može reći i nebitno za ondašnje društvo. Posljedično je ostalo vrlo malo zapisa o naravi samih sportova, a kamoli o sportašima ili konkretnim natjecanjima.

Zbog toga se možemo složiti da je Srednji vijek uistinu bio mračno doba za svijet sporta. Ipak, i u tom tisućljetnom mraku svijetli poneka zvijezda poput leonskog viteza El de Passa.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.