Real Sociedad je izgubio i u gotovo svakoj drugoj takvoj prilici lica njegovih igrača odavala bi poznate znakove — rezignaciju, ruke na kukovima, teške korake na putu do svlačionice. Ali ovaj put su glave malo manje gledale u pod, ramena nisu toliko pala. La Real je izgubio četvrtfinale Kupa kralja na Camp Nouu, ali dečki u bijelom i plavom (txuri-urdines na baskijskom) gledali su prema svom treneru s prkosom i ponosom momčadi koja je izazvala titane i umalo preživjela.
Utakmicu protiv Barcelone mnogi su nazvali lakmus-testom ove momčadi, odgovorom na pitanje koje je postavila forma Sociedadovih nogometaša u posljednja tri mjeseca. Je li Real Sociedad prava stvar ili će se srušiti kao kula od karata kad se suči s momčadi poput Barcelone? Rezultat kaže jedno, ali rezultatu, kada je riječ o nogometu, ne treba previše vjerovati.
Od 9. studenog 2022. do 25. siječnja 2023., La Real je odigrao devet utakmica i u svih devet pobijedio. Nikad prije toga se u klupskoj povijesti nije se dogodio takav niz. Desetak dana prije četvrtfinala Kupa Sociedad je na svojoj Anoeti izdominirao Athletic Bilbao i samo potvrdio ono što svi već znaju neko vrijeme: da je trenutno prva momčad Baskije. Poraz od Barcelone trebao je biti ružno otrežnjenje, povratak na zemlju nakon sna o letenju. Ali nije bio.
Marc-Andre ter Stegen u posljednje je vrijeme možda i najbolji Barcelonin igrač. Protiv Sociedada nije morao napraviti obranu sve do dvije minute prije kraja, a onda je izveo dvije kojima je donio svojoj momčadi prolaz u polufinale. Sociedad je tada već gotovo sat vremena igrao s igračem manje, ali su na kraju utakmice Barcelonini igrači bili ti kojima je laknulo. Ter Stegen je dvaput spasio izgledan gol, obranivši udarce Robertu Navarru i Jonu Anderu Olasagastiju.
Protiv Athletica je La Real utakmicu završio sa sedmoricom igrača iz svog juniorskog pogona. Protiv Barcelone je imao osmoricu takvih
Prije toga, prije nego što je Brais Méndez nesmotreno nagazio na gležanj Sergiju Busquetsu i ostavio svoju momčad ne samo u brojčanom minusu već i zakinutu za jednog od svojih najboljih igrača, Barcelona samo stativama imala zahvaliti za to što ne gubi. Takefusa Kubo, dečko koji je toliko prigrlio svoj novi baskijski identitet da je uoči derbija s Athleticom izjavio kako “k**ca ne bi vrijedilo” sve što su napravili prije, zatresao je okvir gola nakon akcije na koju ni Barcelona, momčad s daleko najboljom obranom u La Ligi ove sezone, nije imala odgovor.
Méndez je pocrvenio u 40., Ousmane Dembélé zabio je u 52. Za ostalo su se pobrinuli entropija i Ter Stegen. Ali Sociedadovi igrači dokazali su da studeni, prosinac i siječanj nisu bili bljesak u noći. Na Camp Nou su došli kao izazivači statusa quo, s njega odlaze kao momčad koja je Barcelonu s igračem više kod kuće natjerala da se spašava u zadnjim sekundama. I to sve bez ključnih igrača ovog savršeno uštimanog bijelo-plavog stroja, Davida Silve i Mikela Merina.
Organska cjelina
Martín Zubimendi odigrao je kako igra cijele sezone — nonšalantno, kao da nema niti jednu brigu na svijetu, a ne kao da su s druge strane dvojica najtalentiranijih veznjaka na svijetu. Pablo Marín, 19-godišnjak s manje od 500 minuta seniorskog nogometa, na Barcelonin pritisak reagirao je kao da ih ima više od 5.000. A u srcu oluje, čovjek koji je ovim momcima pružio platformu da igraju najbolji nogomet života: Imanol Alguacil, navijač čija je karijera nerazlučiva od kluba.
On je Real Sociedad i Real Sociedad je on.
Alguacil rođen je i odrastao u ribarskom selu u blizini San Sebastiána — Donostije, kako ga zovu Baski. Na Anoeti je napravio svoje prve igračke i trenerske korake; prošao je kroz klupski juniorski sustav prije nego što je debitirao za rezerve i prvu momčad, a onamo se i vratio 2011., već 23 godina nakon što je kao klinac stupio u nju, preuzevši vodstvo klupske akademije.
Njegova karijera djeluje kao životopis fiktivnog lika; akademija, rezervna momčad, prva momčad. U ožujku 2018., nakon što je klub najurio Eusebija Sacristána, privremeno je preuzeo prvu ekipu. Na ljeto je vraćen u B ekipu, ali je onda opet, u prosincu, vraćen na mjesto prvog trenera, nakon što je svoje zube na nadanjima i očekivanjima Anoete polomio Asier Garitano. Tada je Alguacil konačno dobio puno povjerenje i do danas nije gledao unazad.
Kao navijač (što i jest) koji je zadovoljan i prodavajući šalove ako to znači da se može pohvaliti da je zaposlenik svog omiljenog kluba, bez puno gunđanja se primao posla gdje god ga je uprava poslala. Nakon više od četiri sezone, nakon što je klubu donio prvi trofej nakon 34 godine, nitko više ne sumnja da je Alguacil oduvijek bio rješenje koje je klubu stajalo pod nosom.
U utakmicama protiv Athletica i Barcelone Sociedad je u razmaku od tjedan dana demonstrirao simbiozu s navijačima, osjećaj pripadnosti, neuništivu vjeru da su klub i navijači jedno. Pokazao je strukturu i ideju na terenu, intenzitet i borbu, odbijanje bilo kakve primisli o predaji, o racionalnom prihvaćanju činjenice da igra protiv bogatijeg i boljeg suparnika. U Španjolskoj — ali ne samo u Španjolskoj nego i diljem pejzaža europskog elitnog nogometa — teško je sjetiti se jednog kluba koji trenutno čini organsku cjelinu kao La Real. La Real je u La Ligi trenutno možda i najbolja momčad za gledanje, ali je i prvi po količini klizećih startova i prekršaja.
Lepršavost i intenzitet, sustav i agresija. Sociedad trenutno igra kao kombinacija Barcelone i Liverpoola, na djeliću njihova budžeta.
Alternativa u suvremenom nogometu
Alguacilovi su momci trenutno treći u La Ligi, sa sedam bodova više od Atlético Madrida i Villarreala, s utakmicom više i samo tri boda manje od Real Madrida, protiv kojeg igraju u nedjelju.
Za klub poput Real Sociedada, utakmica protiv europskog prvaka, najuspješnijeg kluba u povijesti europskog nogometa, nikad sa sobom ne nosi imperativ pobjede. Pa ipak, dobar pokazatelj mjesta do kojeg je dogurao Alguacilov projekt je činjenica da trenutno, s obzirom na formu jednih i drugih, to i ne bi bilo iznenađenje. Prije svega, ovaj La Real dokazuje da je moguće izgraditi nešto na svoj način, da je nekad rad zajednice i mogućnost zamišljanja nečega fundamentalno drugačijeg snažniji od kapitala, od transfera u milijunima i financijskih prihoda u milijardama na kojima je zasnovan vrh nogometne piramide u ligama Petice.
Protiv Athletica je La Real utakmicu završio sa sedmoricom igrača iz svog juniorskog pogona, šestoricom iz Guipúzcoe, najmanje španjolske provincije. Protiv Barcelone je imao osmoricu takvih. Bilo bi ih vjerojatno i više da Andoni Gorosabel i Ander Guevara nisu ozlijeđeni. Mikel Oyarzabal, koji je sada kapetan, započeo je u U-15 momčadi, kao i Zubimendi, Robin Le Normand, Aritz Elustondo. Ander Barrenetxea, Asier Illaramendi, Igor Zubeldia, lista je poduža.
Trofej Kupa kralja 2020. i period igre tijekom zime 2022. kad je momčad igrala kao konkurent za titulu zasnovani su na Zubieti, klupskoj akademiji. Povijesni niz, prkos na protiv Barcelone i fešta protiv Athletica također. Isto mjesto podarilo nam je i Xabija Alonsa, koji trenutno rastura s Bayer Leverkusenom u Bundesligi, a trenersku metodologiju stvarao je vodeći Sociedadove niže uzraste.
Roberto Olade, La Realov sportski direktor i neopjevani heroj, Zubietin uspjeh objašnjava kroz sociološke pojmove i govori kao kulturni antropolog, o političkim i kulturalnim okruženjima u Guipúzcoi, o socijalnim strukturama koji čine delikatni ekosustav Sociedadova inkubatora igrača. O kolektivnoj, kooperativnoj atmosferi zajednice čiji je nogomet samo jedan dio. U Zubieti otprilike 60 posto trenera ima status kvalificiranih učitelja. U prkos surovoj kompetitivnosti najboljih europskih akademija, La Realova njeguje strpljenje i ustrajnost.
Real Sociedad možda neće pobijediti Real Madrid. Gotovo sigurno neće osvojiti prvenstvo. Ali ova momčad trenutno nudi alternativu svim onim zamornim pripovijestima o surovom suvremenom nogometu. Znamo da se može pobijediti dovedete potrošite li puno novca na smislen način, dovedete li najboljeg trenera i najbolje igrača.
Ali tko još može pobjeđivati poput njih?
