Vječni sjaj nepobjedivih žutih

Tri scene iz dnevnog boravka: Jugoplastika i druga europska titula

Zadnja izmjena: 22. travnja 2020.

Scena prva, 1987.

Došao sam sa basketa kući, skinuo mokru majicu i onakav znojan i zadihan pio vodu. Ne naglo nego polako, naučili su nas, gutljaj po gutljaj. Dok sam stajao u dnevnom boravku, dolazio sebi i cijedio čašu, pozornost mi je privukao prijenos utakmice domaće lige u kojoj je igrala Jugoplastika i suparnik kojeg ni tad nisam ni primijetio. Mislim, viđao sam ja momke u žutom i prije, ali nisam obraćao pozornost. Čudno je to, gledaš nekog ili nešto, gledaš i ne vidiš, dok nakon nekog vremena konačno ne ugledaš. Njih u žutom i njihovu novu košarku.

I njega, sedmicu. Mršavog i ispijenog krakonju sa bubuljicama po ramenima koji se klatari na terenu, sve dok ne uzme loptu i napravi posebne, divne stvari s njom. Za mene je taj mršavac bio spas, i to životno važan.

Naime, kada narasteš 12 ili 13 centimetara u manje od godinu dana, nađeš se u popriličnoj drami. Krećeš se poput pauka-frankenštajna podivljalih krakova, a pogled u ogledalo je porazan. Mršav i ispijen, s vidljivim rebrima i ružnim bubuljicama po ramenima, izgledaš točno onako kako se i osjećaš. Nezgrapno i nelagodno. Vjerujte, nije dobar osjećaj kad si nesigurni 12-godišnji pubertetlija. I onda vidim takvog Tonija Kukoča, pa Dina Rađu, pa trenera Božu Maljkovića i cijeli taj žuti tim u kojeg je bilo lako zaljubiti se.

I dok sam ja doživljavao prosvjetljenje, iz kuhinje je došla stara i bacila pogled na TV na kojemu je baš bio Toni.

Bili smo najbolji. Očekivali smo to i znali smo da je tako. Kvragu, uz ovakvu košarku sve ostalo će se nekako riješiti. Pa nećemo valjda… zaratiti!?

“Ih, vidi ovoga na šta liči”, prokomentirala je podsmješljivo. Poput Clinta Eastwooda, polako sam okrenuo glavu prema njoj i prostrijelio je pogledom. “Na šta?”, procijedih. Stara je potom odmjerila mene, pa Kukoča, pa opet mene, pa opet njega i vrlo brzo shvatila situaciju. “Ma nije, sine, ne kažem ja… Nemoj tako…”, uspetljala se i pomirljivo dodala: “Al’ što fino momak igra…”

A momak je fakat igrao fino. Čuj, fino… Lijepo, prekrasno. Osim što je pokazao kako se igra basket, Toni Kukoč je postao kralj svih nas tanašnih skakavaca. Ali nije se radilo samo o Toniju. Maljkovićev žuti orkestar svirao je neku neodoljivu muziku. Svirali su kao u onoj bajci o frulašu iz Hamelna koji magičnom melodijom odvede svu djecu iz sela.

Bilo mi je 12 godina i tamo u dnevnom boravku pred televizorom, znojan i gol do pasa sa čašom vode u ruci, ja sam kao hipnotiziran pošao za žutima.

Scena druga, 1990.

Četvrtak je bio taj sveti dan. Dan za finala, dan u kojem su Bosna, dvaput Cibona i Jugoplastika postajali europski prvaci. A taj četvrtak, 19. travnja 1990., bio je najposebniji, najnervozniji, najnapetiji… Jer je bio moj kao nikad dotad.

Jer će žuti pobijediti. Drukčiji ishod nije dolazio u obzir. Možda su godinu prije u Münchenu iznenadili i ispričali divnu priču, ali ovo je bilo nešto drugo. Tog četvrtka, Jugoplastiku je u finalu čekala Barcelona. Final Four se igrao u Zaragozi, a polufinala su prošla očekivano — Barça je dobila Aris, a žuti sredili Limoges na sličan način, uvjerljivo, s 20-ak razlike. Za naslov su se borile najbolje dvije europske ekipe u tom trenutku, ali za mene je to značilo da će Barcelona biti, dakle, druga. Moja očekivanja su bila bezobrazno visoka i jebeno utemeljena. Kada je konačno došlo vrijeme za utakmicu, starci i ja smo u dnevnom boravku zauzeli svoja mjesta. Napokon, počeo je prijenos.

Kamera je kružila punom dvoranom i dopirao je onaj slatki huk. Ima naših navijača, čuju se, s njima su i Arisovi fanovi. Grci su odlučili navijati za nas. Ostatak dvorane u Zaragozi je, logično, bio za Barçu. Vaš problem, mislio sam. Bolit će još više, bahato sam se cerekao. A onda su pokazali prve petorke.

Barcelonina je bila očekivana: Nacho SolozábalSan EpifanioAndrés JiménezDavid WoodAudie Norris. Maljković je na parket poslao Zorana Sretenovića, Duška Ivanovića, Velimira Perasovića, Gorana Sobina i Rađu. Samo malo… Molim!? Prvo sam mislio da je greška. Ponovno čitam prezimena. Gledam teren. Da, njih petorica su oko centra.

Ama, čekaj malo! Počinjemo bez… Kukoča!?

“Pa šta je ovo, jel on normalan!?”, zavapio sam prema ocu kad je kamera prikazala Maljkovića kako mrtav-hladan sjedi na klupi kao da je na svadbi kakve daljnje, nepoznate i navodne rodbine. Potom su pokazali suparničku klupu na kojoj su igrači i trener zbunjeno pogledavali prema našima. Prije finala pričalo se da je spremljena posebna obrana za Tonija. A ovaj sjedi. Potom je i stari dao dijagnozu, tipično afirmativnu za njega: “Džaba, uvijek ista priča. Naša posla. Moramo mi zasrat, nevjerojatno.” Ja sam protrnuo. Jer, nije ta Barcelona bila loša ekipa, naprotiv. Bila je protivnik po mjeri i vjerojatno najbolja ekipa protiv koje će žuti igrati u finalima. U grobnoj tišini, zaleđen i šokiran promatrao sam kako sudac podbacuje loptu.

“Bože dragi… Pustili su Rađu samog”, ustvrdio je otac. Ja sam očajno zario glavu u šake. “Ama ljudi, polako. Ne znamo mi šta oni planiraju. Možda…”, konačno se oglasila i stara, ne završivši rečenicu. Dok je to “možda” lebdjelo u zraku, utakmica se zahuktala od prve sekunde koje su prolazile u žestokoj nervozi u napadu i još žešćoj obrani. Šok je prošao i ja sam proživljavao svaki trenutak, koš, skok, svaki udarac lopte u parket tamo u Zaragozi i činilo mi se da će ovo finale trajati vječno i nikada neće završiti. Eh, da barem nije završila nikada…

Nema utakmice koja će vam više reći o Jugoplastici i njezinoj filozofiji basketa. O žestokoj obrani u kojoj se nikad ne predaješ. O pametnim napadima i sistemu od kojeg ne odustaješ. O psihičkoj stabilnosti kad te napune faulovima već u prvom poluvremenu. O osjećaju da kontroliraš situaciju bez obzira vodiš li dva, šest ili 15 razlike.

I danas kada gledam utakmicu, sjećam se da nismo shvaćali koliko je dobar bio Dino Rađa. Pustite utakmicu i pratite samo njega. Ne skidajte pogled i u jednom trenutku vidjet ćete centra koji je za nas izbrisao sve te sabonise iz noćnih mora, vidjet ćete najbolju europsku peticu tih godina. Vidjet ćete i armirano stabilnog Sretenovića, snajpera s mudima Ivanovića i odvaljenu stijenu Sobina. Vidjet ćete Perasovića koji zvekne tricu s centra na kraju prvog dijela, baš kad se Barcelona rezultatski primakne i ponada. Vidjet ćete Maljkovića kako šampionski samouvjereno vodi finale, uz genijalan twist na početku i ostavljanje Kukoča na klupi. Jer kako su prolazile minute, shvatit ću u jednom trenutku kao i svi ostali — a, garantiram, i Barçini igrači — bolji smo od njih i bez njega.

Baš kad smo to pomislili, u dnu ekrana je Božo prstom pozvao Tonija. U tom trenutku ja sam bio najsretniji čovjek na svijetu jer sam znao što će se dogoditi. A nema slađe stvari nego biti u pravu. Toni ih je ubio. Stručno i polako, vješto i kreativno. Ako bi se i pojavila lažna nada, kada bi ovi u Barceloni možda i pomislili na preokret, Kukoč bi izveo nešto što bi im pokazalo gdje im mjesto. Iza Jugoplastike.

Za mene, sve stane u akciju koja se odigrala u petoj minuti pred kraj, pri rezultatu 63:63. Akciju će početi Sretenović koji dodaje loptu Rađi na vrhu reketa. Dino će pričekati protrčavanja i pokušati brzim dodavanjem pronaći tog istog Sretenovića ispod koša, koji ne prima dobro loptu i uspetlja se, jedva je spasi skačući za njom u aut i nekako ju dobaci Kukoču. Toni će se mirno izvući izvan trice, prema sredini. Malo pričekati i poslije Rađina bloka dugačkim koracima krenuti u sredinu i u elegantnom slalomu proći Barçine igrače i zabiti od table, uz majstoriju iz zgloba kojom je izbezumio suparnike, a od košarke u jednom trenutku napravio umjetnost.

U finišu utakmice, pri egalu, postizati takve koševe… Braćo i sestre, tako je igrala Jugoplastika. I iako je košarka prevrtljiva igra, nikad nisam vidio ekipu koja je vladala utakmicom tako uvjerljivo i suvereno, bez obzira na razliku. Kada bi žuti poveli sa šest razlike, utakmica je bila gotova.

Sada znam da je ta proljetna večer 1990. bila najveći sportski događaj koji sam doživio. Imao sam sreće, jebiga. Bio sam dovoljno star da sve zapamtim, dovoljno mlad da sjećanje nikad ne izgubi taj sjaj. Pogledati tada u žutu kristalnu kuglu značilo je vidjeti svjetlu budućnost domaće košarke. Ta famozna jugo škola je kroz Jugoplastiku i reprezentaciju doživjela konačnu realizaciju. Bili smo najbolji. Očekivali smo to i znali smo da je tako. Bio sam uvjeren da će ta okrugla godina označiti početak duge vladavine našeg basketa, uz konačan okršaj sa NBA aždajama. Nije me pokolebalo ni ono što se evidentno loše događalo u državi, ozbiljno je zaudaralo i postajalo sve napetije. Kvragu, uz ovakvu košarku sve ostalo će se nekako riješiti. Pa nećemo valjda… zaratiti!?

Scena treća, 2020.

Sjedim u dnevnom boravku i pišem tekst o drugoj žutoj europskoj tituli. Gledam utakmicu na YouTubeu i plutam u potezima i sjećanjima kojih ima za još barem tri teksta.

No, osjećam da pišem drugačiji tekst. Pišem ga svome sinu. Na dan objave, u nedjelju 19. travnja, on navršava 15 godina. Toliko je meni bilo onog četvrtka, prije tri desetljeća.

Pišem mu ovaj tekst jer počinje graditi vlastiti svijet po svojoj mjeri, zidati tvrđavu u sebi koja će mu biti sigurnost i sklonište. I zato, u ovom čudnom dobu, u nevremenu satkanom od izolacije, straha i nesigurnosti, želim mu pokazati najvrijednije i najsjajnije iz vlastite tvrđave. Ne mogu mu to dati, ne ide to tako. Ali mogu mu ispričati. Mogu mu pokazati vlastitu ljubav u najljepšem izdanju, onu prema Jugoplastici. Mogu mu pokazati sebe najboljeg. Želim mu od sveg srca da traži i nađe svoju boju, onu koja će osvjetljavati njegovu tvrđavu i u najmračnijim vremenima. Kao što je onog četvrtka u meni zasjao neponovljivi i vječni žuti plamen.

Sretan rođendan, sine. Nego, kad si već tu, daj da ti pokažem nešto na YouTubeu…

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.