Prije točno godinu dana Aston Villa se nalazila na 10. mjestu Championshipa i šanse za promociju bile su joj u sferi teorije. Izravni plasman bio je nedostižni san, a zadnja, šesta pozicija koja je vodila u doigravanje bježala joj je pet bodova. Činilo se da će proslavljeni klub iz Birminghama morati još pričekati na povratak u elitu, ali Villa je uspjela preokrenuti situaciju, ukrcati se na posljednji vlak za doigravanje i u najbogatijoj utakmici u nogometu izboriti plasman u Premier ligu.
Lavovski dio zasluga za to pripada dvojici lokalaca. Nakon što je Steve Bruce dobio otkaz u listopadu 2018., klupu je preuzeo Dean Smith, trener rođen i odrastao u predgrađu Birminghama koji je prethodno vodio Walsall i Brentford; on je promijenio stil igre i okrenuo se napadačkom nogometu, a za sjajan posao nedavno je nagrađen novim četverogodišnjim ugovorom. Smith je tek s 47 godina dobio priliku u klubu za koji navija cijeli život.
Drugi lokalni heroj bio je sadašnji kapetan Jack Grealish.
Gledajući Grealisha vidite neutaživu glad za nogometom zbog koje katkad radi i pogreške, ali takva agilnost i borbenost izazivaju emocije
Njegove povezanost s klubom seže duboko u obiteljsku povijest — njegov pra-pradjed Billy Garratty nakupio je 224 nastupa te 96 golova za Villu i 1905. osvojio FA Cup nakon što je u finalnoj pobjedi nad Newcastleom ponio titulu Igrača utakmice, a Jack je u klubu od svoje šest godine, s nepunih 19 debitirao je u Premier ligi na gostovanju kod Manchester Cityja. Od tada je prošao put od ispadanja u Championship, godine odrastanja i učenja do poraza u finalnoj utakmici doigravanja godinu ranije protiv Fulhama. Iako je u međuvremenu bilo ponuda od strane znatno bogatijih klubova, ostao je vjeran Villi i vratio je u elitu, ovaj puta kao kapetan i lider momčadi.
Grealish stoga djeluje kako nekakav atavizam u suvremenom nogometu u kojem su lokalni dečki na najvišoj razini rijetkost, jednako kao i istinska, ‘iskonska’ veza igrača s klubom za koji igraju. A to je upravo i razlog zbog kojeg ga na Villa Parku posebno vole; on je ujedno njihova veza sa slavnom prošlošću, ali i — s 24 godine još uvijek dovoljno mlad i svjež — obećanje za budućnost.
Usto je, naravno, i najvrjedniji i najbolji Villin igrač, onaj u koga klub polaže ponajviše nade u neizvjesnoj borbi za opstanak u ligi.
Je li ideja dovoljna?
Villa ljetos nije na najbolji način iskoristila novac koji joj je bilo na raspolaganju za ojačavanje momčadi. Potrošila je nešto manje od 150 milijuna, ali to je nije izdiglo u odnosu na konkurenciju i izgledno je da će se do posljednjeg kola boriti za sačuvanje premierligaškog statusa. Stvari su startu nisu izgledale obećavajuće, jer momčad je ostala bez nekoliko važnih igrača koji su se vratili u svoje matične klubove nakon posudbi, a na to se nakalemio i uobičajeni problem s kojim se susreću sve ekipe koje dolaze iz Championshipa.
Zbog izrazito jake konkurencije i relativno visoke šanse za povratak u niži rang nakon samo jedne sezone, ciljana se pojačanja teško odlučuju ulaziti u takav projekt te biraju ‘sigurnije’ opcije. Stoga se novi premierligaši većinom odlučuju na jednu od dvije strategije: raditi malo promjena, kao što je to bio slučaj s Sheffield Unitedom i Wolvesima, ili riskirati s manje poznatim igračima, što je učinila Villa.
Od njih 11 za koje je plaćena odšteta, najskuplji je bio dolazak Brazilca Wesleya iz Club Bruggea kao zamjene za Tammyja Abrahama, koji se vratio u Chelsea. Njegovih pet golova u 21 nastupu možda nije opravdalo odštetu od 25 milijuna eura, ali sada je ozlijeđen i out do kraja sezone, što samo stavlja još veću odgovornost na Grealishova pleća.
On je zasad ubilježio šest golova i pet asistencija i po tome je od veznih igrača ispred njega jedino Kevin De Bruyne. Grealish je također četvrti po broju kreiranih prilika te drugi u ligi po ukupnim dodavanjima u zadnjoj trećini. S obzirom na to da je Villa tek 15. u ligi po prosječnom postotku posjeda lopte, podatak da je istovremeno šesta po broju ključnih dodavanja i ukupnih asistencija sugerira ideju u napadačkoj igri te Grealishov utjecaj, ali pitanje je hoće li to biti dovoljno.
Smithovim dolaskom momčad je počela igrati s više slobode u napadu i to ju je dobro služilo u Championshipu, gdje su obrane na znatno nižoj razini. Međutim, većina onoga što je prolazilo u nižem rangu ne prolazi i u Premier ligi, jer suparnici su bolje organizirani i rjeđe propuštaju kazniti propuste u obrane. Villa ima deveti napad lige, ali samo su Southampton i Norwich primili više golova. Obrana je neiskusna i propusna, Wesleyjeva ozljeda je skratila ionako kratku napadačku rotaciju i sada previše toga ovisi o Grealishu.
Hero mode
Njegovi nastupi doveli su ga i na radar engleske reprezentacije, kojoj bi dobro došao takav tip igrača bez obzira na kreativnost na drugim pozicijama, ’osmica’ i organizator igre na suparničkoj polovici. Grealish je u tom kontekstu zanimljiv stožeru Garetha Southgatea i nije nemoguće da ga vidimo na Euru, možda i u ogledu s Hrvatskom.
A na klupskom planu, Jack je ove sezone najčešće faulirani igrač lige. Sa spuštenim štucnama, poput ikona iz nekih romantičnijih nogometnih vremena, on beskompromisno ulijeće u gužvu kako bi osvojio prostor ili izborio prekršaj, a nerijetko pali hero mode kad Plan A zakaže i pokušava individualnim naporima nadomjestiti nedostatak kvalitete među suigračima. Njegova energija i nepredvidivost, sposobnost da napravi nešto neočekivano definitivno ga izdižu iz mase.
Gledajući Grealisha vidite neutaživu glad za nogometom zbog koje katkad radi i pogreške, ali takva agilnost i borbenost izazivaju emocije — kako kod vlastitih navijača i suigrača, tako i kod suparnika. Bi li tako grizao da igra za neki drugi klub, a ne onaj koji mu je takoreći dio genetskog koda?
Grealish se neće predati, a onda neće ni Villa.
