Vladar Heliopolisa

Hélio Castroneves izjednačio je rekord u pobjedama na utrci Indy 500. A 46 godina mu je tek

Zadnja izmjena: 3. lipnja 2021.

Od svih veličanstvenih gradova drevnog Egipta, u mojoj mašti niti jedan nije sjajniji od Heliopolisa, grada posvećenog štovanju Sunca. Zamišljam ga zlatnog i raskošnog, s neodoljivim, mada i ludim faraonom Eknatonom i prelijepom caricom Nefertiti, kako sjede na tronu u punoj moći jedne od najgrandioznijih civilizacija u čitavoj povijesti. Tisućljeća protekla od njihove vladavine krvava su i obilježena vjerskim ratovima svake vrste, a oni su, skoro na samom početku civilizacije, možda i jedini ispravno postavili stvari i bez ikakvih posrednika štovali Sunce — jedini izvor topline i, samim time, života na našem planetu. Jedinu silu koju uistinu ima smisla nazivati božanskom. A Heliopolis je, kao mjesto neposrednog iskazivanja tog štovanja, uistinu posebno i nekako svečano.

Indianapolis pak, s druge strane Atlantika, zamišljam kao izrazito ružan grad.

Dakako, mjesto je to koje također obožavam i koje svakako jednog dana planiram posjetiti, ali ono što ondje želim vidjeti su trkaća staza, pripadajući muzej i ostala mjesta vezana za mitologiju Velike utrke. Nisam siguran da me ondje zanima mnogo toga pored Brickyarda, osim eventualno nekih mjesta vezanih za čovjeka rođenog ondje, radi čijih riječi Indianapolis i zamišljam kao ružan grad, Kurta Vonneguta Jr.

U sjajnoj Klaonici 5, on sam se u nekoliko navrata pojavljuje kao sporedan lik, a jedan od tih momenata je naprosto čaroban. Izmučeni glađu i boleštinama, zarobljeni američki vojnici prebačeni su u Dresden, tada najljepši njemački grad, samo dan prije nego što će ga savezničke bombe pretvoriti u hrpu ruševina i leševa. U trenutku kada izađu iz vlaka i pred sobom ugledaju ljepotu Dresdena, svi zarobljenici naprosto zanijeme, očarani ljepotom. Samo Vonnegut, odnosno njegov lik, golobradi klinac koji je od svih gradova na svijetu dotad vidio samo Indianapolis, uspije izustiti jednu riječ, jedno ime: “Oz!”.

Mislim da će rekord od četiri pobjede još dugo stajati, ali opet, ako ga itko može srušiti, to je on

A ove se nedjelje dogodilo nešto što je pretvorilo sivilo najvećeg grada američke savezne države Indiana u Oz, Heliopolis ili koje god već fantastično, predivno mjesto zamišljate.

Hélio Castroneves, rođen kao Hélio Alves de Castro Neves 1975. u brazilskom megalopolisu São Paulu, ove je nedjelje rekordni četvrti puta osvojio Indy 500, utrku po kojoj je Indianapolis postao slavan u čitavom svijetu. Naravno, neće grad preimenovati njemu u čast, nije ni jedini kome je pošlo za rukom pobijediti četiri puta, ali je izuzetan vozač neobično zanimljive biografije. A proslava koja se odvijala nakon utrke nešto je čemu odavno nisam svjedočio, ako uopće i jesam u današnjem vremenu visokoprofesionalnog automobilizma. Pobjedniku su prilazili ostali vozači, šefovi konkurentskih ekipa, Mario Andretti zagrlio ga je i stisnuo mu pusu u čelo…

Drugačiji put od dječačkog uzora

Opća razdraganost i širina osmijeha svih koji su mu došli čestitati doimala se posve stvarnom i tim prije fascinantnom. Kao da je svima drago, ako već oni nisu mogli pobijediti, što su izgubili upravo od njega. Što je možda i točno, jer je Castroneves velika figura svijeta američkih utrka, podjednako obožavan zbog onoga što jest postigao, kao i zbog onoga što nije. A pritom je upamćen po tome što sve radi s osmijehom na licu i što se istinski veseli svemu što mu život donese.

U pravilu, momčadski kolege su u automobilizmu rijetko kada prijatelji, a ako se odnos među njima tijekom zajedničkog boravka u nekoj momčadi promijeni, to bude samo nagore. Počnu kao pristojni, međusobno ljubazni momčadski kolege, a završe ne razgovarajući jedan s drugim. Ne i Hélio.

On je dvaput imao momčadske kolege koji su otpočetka odbijali razgovarati s njim, a kamoli razmjenjivati podatke i surađivati. Bili su to Gil de Ferran i Sam Hornish Jr. U oba slučaja vozači su se nakon nekog vremena sprijateljili i počeli ne samo razgovarati, nego i surađivati — da je postojala samo jedna takva situacija možda bih to mogao pripisati nekoj slučajnosti, ali dvije već govore o karakteru, i to onoga koji je bio protagonist obje situacije.

Čitava je Castronevesova karijera prožeta suprotnostima, a svaka dobra stvar koja mu se dogodila imala je svoju lošu protutežu. Premda mu je otac, trgovac automobilima, bio zaljubljenik u utrke, majka je bila toliko protiv toga da im se sin posveti da je prvi karting dobio tek s 11 godina, jako kasno za današnje pojmove. Uz mamino negodovanje, otac je postupno počeo prodavati stanove i poslove, kako bi financirao Héliov proboj kroz manje kategorije, uglavnom u Brazilu, uz iznimku jedne sezone u britanskoj Formuli 3.

No, kada je 1996. dobio priliku voziti Indy Lights, nije se više osvrtao. Karijeru je nastavio u SAD, i nije ga privlačio sirenski zov europskih utrka, mada je početkom 2003. odradio jedan test s Toyotinom F1 momčadi na Paul Ricardu. Kako mu je dječački heroj i uzor bio drugi Paulista, Ayrton Senna, možda bismo očekivali nešto drugačiji put, ali čini se da mu nije bilo suđeno. Premda je zadržao brazilsko državljanstvo, već četvrt stoljeća uglavnom živi u SAD, gdje je zapravo čak i veća zvijezda nego u domovini.

Nakon titule viceprvaka u seriji Indy Lights 1997., sljedeće sezone prelazi u CART. Vozi za momčadi Bettenhausen i Hogan, a nakon smrti Grega Moorea 2000. prelazi u legendarni Team Penske. Zanimljivo, te je pregovore s Rogerom Penskeom odradio sam, a ne preko tadašnjeg menadžera, jednog od najvećih brazilskih vozača svih vremena Emersona Fittipaldija, kojeg je potom i otpustio zbog nesposobnosti, a čitava je priča završila na sudu.

Među najmlađima i među najstarijima

Kod Penskea se snašao kao riba u vodi, te je u toj momčadi ostao nevjerojatnu 21 sezonu. Potpisao je u zloglasno doba razjedinjenosti svijeta američkih utrka, te je prve dvije sezone vozio CART, ostvarivši pritom i prvih šest pobjeda, a potom je momčad prešla u IndyCar. No, na samoj su Velikoj utrci odlučili nastupiti već i 2001. Kako bi se upoznao s bolidom, mladom su Brazilcu dali da ne baš zapaženo nastupi u Phoenixu, a potom ga pustili da se pokuša snaći na najslavnijoj trkaćoj stazi na svijetu.

Snašao se.

Startao je 11., probijao se prema naprijed i vodio posljednjih nešto više od četvrtine utrke, da bi zabilježio pobjedu kao rookie. U ranim danima to nije bilo ništa čudno, ali od 1920-ih u prvom su pokušaju pobjedu odnijeli samo Graham Hill 1966. i Juan Pablo Montoya 2000., a nakon Castronevesa to je 2016. uspio i Alexander Rossi. Odabrano društvo…

Mnogi ne shvaćaju bit utrkivanja na ovalnim stazama i čini im se da se pobjede ostvaruju gotovo nasumce, ali ništa nije dalje od istine. Svakako, taktika je posve drukčija, ali tijekom čitave se utrke postupno grade uvjeti da biste posljednje nadolijevanje goriva i promjenu guma imali u optimalnom trenutku i bili savršeno pozicionirani za završni juriš. Sve mora biti odrađeno bez pogreške, ili jako blizu tome, kako biste se uopće našli u prilici boriti se za pobjedu.

Ponekad se, svakako, umiješa i sreća, obično u vidu nesreće nekog drugog vozača u završnoj fazi utrke, koja omogući pobjedu nekome tko u normalnim okolnostima ne bi uspio doći do nje, ali to je naprosto rizik utrkivanja koji odlučuje daleko rjeđe nego što biste pomislili. Ipak, pobjede se ostvaruju i na taj način: lani je to uspio Takuma Sato, a 2002. Castroneves. Paul Tracy možda je bio moralni pobjednik tog Indyja, ali na Borg-Warnerov pehar ponovo je upisano Héliovo, tada već i službeno objedinjeno prezime. Bila je to prva uzastopna pobjeda nekog vozača u 30 godina, zasad i posljednji od pet takvih slučajeva, a postao je i najmlađi dvostruki pobjednik u povijesti.

Onoj u kojoj na samom vrhu vječne liste stoje četverostruki pobjednici, veliki A.J. Foyt, Al Unser Sr., Rick Mears i, od ove nedjelje, Castroneves. Koliko je to teško najbolje govori podatak da od aktivnih vozača samo Montoya i Sato imaju po dvije pobjede, kao i to što je nakon dvije u prva dva nastupa Hélio morao čekati još 19 godina da podupla skor… Zapravo, trebalo mu je toliko vremena da je jedini vozač koji se nalazi na listi najmlađih (10.) i najstarijih (četvrti) pobjednika utrke.

Ona druga karijera

Jer, staza je to koja ne oprašta. Nema toga, uz moguću iznimku Billa Vukovicha, koji ju je svladao u tolikoj mjeri da se može reći da je na njoj bolji od ostalih i prvi favorit utrke — a i Vuky je taj status platio glavom. Nije važno koliko utrka imate u kotačima, koliko vremena vodite, ništa od toga nije garancija uspjeha. Andretti je u vodstvu proveo čak 556 krugova, a to pretvorio samo u jednu pobjedu. Ralph DePalma je sa 612 krugova u vodstvu drugi na vječnoj listi, samo iza Ala Unsera starijeg, a isto ima samo jednu pobjedu…

No, Castroneves je danas pri vrhu većine povijesnih lista. Vodio je u čak 13 utrka, isto kao Foyt, a jednu manje od jednostrukih pobjednika Tonya Kanaana i ovogodišnjeg osvajača pole positiona Scotta Dixona. A apsolutni je rekorder po broju završenih utka u kojima je odvezao punih 500 milja, njih čak 15 od 21 nastupa.

Neporecivo majstorstvo na toj utrci, u koju je četiri puta krenuo s polea, a osim pobjeda triput završavao i kao drugoplasirani, Hélio je platio u prvenstvima: mada je osvojio barem po jednu utrku u svakoj od prvih 10 sezona, kao i u 13 od prvih 14 sezona u IndyCaru, a s 25 pobjeda treći je najuspješniji vozač moderne ere te serije, iza Dixona i Willa Powera, nikad nije uspio doći do titule prvaka. U nekoliko je navrata u posljednju utrku sezone ulazio s matematičkom mogućnošću osvajanja, ali nikada to nije uspio realizirati. Ima četiri titule viceprvaka, triput je bio teći, a čak pet puta četvrtoplasirani vozač na kraju sezone…

Upravo ga je ta kombinacija uspjeha na najvećoj utrci, koja prosječnom Amerikancu znači više od prvenstva u čijem se sklopu vozi, te “tako blizu, a tako daleko” relativnih neuspjeha u prvenstvu učinila onim tipom neodoljive kombinacije gubitnika i pobjednika kakva najviše privlači publiku. Emotivne proslave pobjeda akrobatskim penjanjem uz zaštitne ograde dale su mu nadimak Spiderman, ali ga i učinile još popularnijim i prepoznatljivijim.

A on je potom to kapitalizirao na način tako primamljiv popularnoj kulturi 21. stoljeća, postavši zvijezda reality programa. Pa je 2007. s profesionalnom plesačicom Julianne Hough nastupio u megapopularnom Plesu sa zvijezdama. I pobijedio. U finalu nadmašivši Mel B., Scary Spice. Dio automobilističkih fanova zgrozio se nad činjenicom da vozač utrka pleše, ali Castronevesova je popularnost zahvaljujući tome daleko nadmašila svijet utrka, te je u SAD i rodnom Brazilu postao pravi celebrity. A ta je popularnost privukla pozornost i nekih neželjenih njuškača, poput IRS-a. Američkim se poreznicima nije svidio način kako je Héliov otac vodio sinove financije, uz pomoć fiktivnih firmi u Nizozemskoj i Panami. Sinu se smiješilo do šest i pol godina zatvora, uz deportaciju po završetku procesa, ali isti je naposlijetku ipak završen skupom nagodbom.

A ljutnja zbog svega što ga je snašlo ublažena je trećom pobjedom na Indy 500, godine 2009. No, i nakon nje nastavio je kombinirati vozačku i medijsku karijeru, zabilježivši nastupe u još nekoliko realitya. Je li u toj, uvjetno rečeno, nefokusiranosti samo na utrke možda i korijen nemogućnosti osvajanja prvenstva, možemo samo nagađati… S druge strane Atlantika Lewis Hamilton je pokazao kako se može spajati titule i zahtjeve za omniprezentnošću današnjeg života svjetskih celebrityja…

Može li još?

Nakon što je 2015. imao tek drugu sezonu u karijeri bez ijedne pobjede, Penske ga je počeo sve više usmjeravati prema utrkama izdržljivosti, uvjeren u lagani prestanak roka trajanja, ili barem “best before”, a nakon sezone 2017. i posve prebacio onamo, u IMSA seriju. Ne može se reći da je to Brazilcu bilo posve po volji, ali toliko je dugo vozio za Penske da je poslušao. Posljednjih je sezona vozio IMSA prvenstvo, lani čak osvojio i titulu prvaka ondje — napokon… Prvu uopće u seniorskoj karijeri, u ma kojoj konkurenciji! — a u natjecanje koje ga je proslavilo vraćao se samo u svibnju, za Indy. Posebno valja istaknuti lanjsku IMSA pobjedu na kišnoj utrci na zahtjevnoj stazi Road America, koja jasno pokazuje da nije riječ samo o majstoru suhih ovala.

Prošle jeseni se ipak, nakon više od dva desetljeća, odvažio otići iz ekipe u kojoj se proslavio. Odvezao je dva ne baš uspješna IndyCar nastupa za Arrow McLaren SP, odlučio da neće braniti IMSA titulu nego pokušati dogovoriti individualne nastupe u različitim serijama. U siječnju je za Wayne Taylor Racing odradio 24 sata Daytone, uz Le Mans najznačajniju svjetsku utrku — i pobijedio… Uz Rossija i njega u momčadi s Acurinim bolidom bili su Filipe Albuquerque i Ricky Taylor. Skinut je još jedan veliki skalp.

No, ono čemu se najviše nadao, povratak u puni IndyCar program, nije uspio dobiti, ponajprije zbog poodmakle dobi. Potpisao je za Meyer Shank Racing, malu momčad koja nastupa već petu sezonu, ali je dosad ostvarila samo jedno postolje, Jack Harvey je završio treći na Velikoj nagradi Indianapolisa (utrci koja se vozi nekoliko tjedana prije Indy 500, kao svojevrsno zagrijavanje, a na kojoj je ove godine briljirao Romain Grosjean, koji nažalost nije nastupio na Velikoj utrci) prije dvije godine. Ove godine se momčad prvi puta odvažila prijaviti i drugi bolid, ali samo na šest utrka.

Castroneves je odlučio prihvatiti čak i takve mrvice i odužio se pobjedom već u prvom nastupu za novu momčad, upravo na najvećoj od svih pozornica koje postoje u ovom sportu, usput i rekordnom prosječnom brzinom od 306.886 km/h, ponajprije zbog malo incidenata, samo dva razdoblja vožnje pod žutim zastavama.

Hoće li to dovesti do ambicioznijih planova, vidjet ćemo — po inicijalnom planu bi Brazilac trebao propustiti sljedeće četiri utrke i ponovo nastupiti tek u Nashvilleu u kolovozu. To se vjerojatno više ni ne može promijeniti, ali čini se da mu je ambicija povratak u puni program na još nekoliko sezona.

I lov na tu najneuhvatljiviju od svih pobjeda u svijetu utrka, petu na Indy 500. Ostvari li je slučajno sljedeće sezone, bit će tek malo mlađi od Bobbyja Unsera na kontroverznoj utrci 1981. I još skoro punu godinu od njegova brata Ala također, pobjednika 1987.

Vjerujem li da to može? Ne. Ali moram biti iskren, nisam vjerovao u njega ni ove godine, mada sam, kako se približavala završnica, a Meyer Shankov bolid neočekivano ostajao pri vrhu, nekako bivao sve sigurniji da će stari lisac uspjeti…

Mislim da će rekord od četiri pobjede još dugo stajati, ali opet, ako ga itko može srušiti, to je nasmiješeni plesač iz São Paula. Vladar Heliopolisa.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.