Mosley se posvetio automobilizmu ponajprije zato što je to bilo jedino područje na kojem ga nikada nisu povezivali ili uspoređivali s ocem. Diplomirani pravnik, zapravo se želio baviti politikom, ali znao je da će ga nepopularnost prezimena onemogućiti u karijernom napredovanju. Uostalom, kada je bio dijete, mnoge su engleske škole odbijale primiti na školovanje njega i stariju braću: nije bilo popularno neposredno nakon rata biti sin najprominentnijeg i najzloglasnijeg britanskog fašista. Da bismo razumjeli priču o Maxu, moramo zato prvo reći ponešto o njegovu ocu.

Sir Oswald Mosley je 1932., nakon što je već bio i konzervativni i laburistički zastupnik, napokon pronašao svoje političko usmjerenje i osnovao Britanski savez fašista. Njegovi su crnokošuljaši nerijetko izazivali nerede, a glavne su mete, dakako, bili Židovi i komunisti. Vjenčanje s Dianom (rođenom Mitford, jednom od sestara koje su punile trač rubrike između dva rata — nekom onodobnom Kardashiankom, reklo bi se) obavljeno je u kući Josepha Goebbelsa, a večera nakon njega organizirana je kod još jednog obiteljskog prijatelja i intimusa, stanovitog gospodina s malim brkom. Diana se nerijetko hvalila kako je jedina osoba na svijetu čiji su osobni prijatelji i Adolf Hitler i Winston Churchill (s kojim je obitelj bila i rodbinski povezana), ali to potonjeg nije spriječilo da Mosleye strpa u trogodišnji kućni pritvor nedugo po Maxovu rođenju u travnju 1940.

Ecclestone je, očekivano, rekao da se osjeća kao da je izgubio brata. Ostali živući protagonisti sedamdestljetne sage o Formuli 1 uglavnom su samo pristojni

Nakon rata Sir Oswald je, umjesto da zakopa glavu u pijesak i povuče se iz javnog života, više-manje neuspješno pokušavao obnoviti političku karijeru, osnovavši Union Movement, novu stranku krajnje desnice. Zalagao se za ujedinjenje Europe, ali kao nacionalne, bjelačke države, zagovarajući pritom, očekivano, i detalje poput repatrijacije karipskih imigranata; da je bilo po njegovom, teško da bi Lewis Hamilton ikad dospio do Formule 1, osim ako bi nekim čudom izgradio karijeru na Grenadi… Stranački su skupovi, baš poput onih predratnih, često završavali nasiljem i tučnjavama, a uz spomenute probleme sa školovanjem djece, te vjerojatno i mnoge druge, obitelj je naposlijetku 1951. odselila s Otoka, kombinirajući život u Irskoj i Francuskoj, ali i česte posjete još jednom obiteljskom prijatelju, generalissimusu Franciscu Francu.

To objašnjava zašto je Max završio njemačke i francuske škole i s lakoćom baratao s nekoliko jezika. Na studij prava se ipak vratio u Englesku, na Oxford, a ondje se zagrijao i za automobilizam.

Hendikep porijekla

Pomagao je ocu u pokušajima oživljavanja političke karijere — primjerice, tijekom rasnih nereda u Notting Hillu 1958. (možda ih se sjećate preko prikaza u filmu Apsolutni početnici) brat i on su se naslikavali kao Teddy Boys, mada klasno nisu imali veze s njima… No, ubrzo se odmaknuo od svijeta politike, mada će još povremeno koketirati s njim. Kasnije će se, baš poput oca, nakratko priklanjati objema vodećim strankama, a kraj je njegovih sporadičnih političkih angažmana došao prije samo tri godine, kada je zamoljen da — nakon pišljivih nekoliko desetljeća i tko zna koliko bijednih milijuna funti — prestane davati donacije Laburističkoj stranci, koja ne želi da je se povezuje s prezimenom Mosley, čak ni tri četvrt stoljeća nakon završetka rata. Kao i obično u politici, važno je biti dosljedan…

Priča o tome što je zapravo privuklo Maxa automobilizmu jedna je od anegdota koje obožavam i rado ih citiram u raznim prigodama. Zapravo, često je navodim kao primjer onoga što čini svijet automobilizma tako primamljivim i očaravajućim.

Na jednom od svojih ranih nastupa mladi je Max čuo kako dva starija gospodina, pročitavši njegovo prezime na listi natjecatelja, naglas razgovaraju o tome odakle im je poznato i povezuju ga sa stanovitim Alfom Moseleyjem, izrađivačem šasija za trkaće automobile, a ne s njegovim ocem, jednim od najzloglasnijih ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ta je blažena zasebnost automobilističke supkulture, koja ima vlastite asocijacije i sustave vrijednosti umjesto da se pokorava općima, neodoljivo privukla momka, koji je napokon postao on sam, a ne Sir Oswaldov sin. I omogućila mu da se, u njenoj relativnoj izoliranosti, uspne do samog vrha hijerarhije.

Da, svakako, on bi zacijelo preferirao da je umjesto toga mogao imati pravu političku karijeru, ali s hendikepom porijekla nije mogao računati da će se uspeti do samog vrha i premijerskog mjesta, a zasigurno nikada nije bio čovjek za polovične ciljeve.

Automobilizmu se, spomenuli smo, prvo posvetio kao vozač, ali ta mu je karijera trajala kratko, a najveći je uspjeh postigao u istoj tužnoj utrci Formule 2 u Hockenheimu 1968. na kojoj je poginuo Jim Clark. Završio je 10., mjesto ispred Grahama Hilla, kojeg je i pretekao: “Imao sam bolje gume”, kasnije je lakonski pojašnjavao.

Zanimljivo je da je Max uglavnom nastupao za momčad Franka Williamsa, čovjeka s kojim kasnije kao FIA-in predsjednik često neće biti u dobrim odnosima. Uvidjevši da ga talent nikada neće odvesti do vrha, objesio je kacigu o klin i našao se među osnivačima tvrtke March. Frustriran relativnim neuspjesima — bilo je tu i pobjeda i postolja, ali ne i prave borbe za titule, napušta momčad 1977., ali ipak ostaje vezan za Formulu 1. Tijekom 1970-ih nastala je i ojačala FOCA, udruženje konstruktora na čijem se čelu našao probitačni vlasnik momčadi Brabham Bernie Ecclestone, a za pravne se poslove brinuo Mosley. Njegov je udio možda i najveći u po konstruktore povoljnom razrješenju čuvenog FISA/FOCA rata početkom 1980-ih, koji je, između ostalog, doveo do stvaranja Konkordskog ugovora.

Dominacija FIA-om

Bernie je preuzeo Formulu 1 u svoje ruke i počeo je voditi u smjeru onoga što je danas. Neću ovdje pričati o tome što je tu bilo dobro, a što loše, samo istaknuti da je većinu tog vremena Mosley bio desna ruka i ključni instrument provođenja Ecclestoneovih ideja. Na putu do potpune kontrole stajala im je samo još jedna, najtvrđa prepreka.

Francuz Jean-Marie Balestre vladao je FIA-om 13 godina, na poprilično diktatorski način. Ako su i u čemu vozači i momčadi, s izuzetkom francuskih i, ponekad, Ferrarija, bili složni, to je bila otvorena mržnja prema ovom nervoznom i glasnom osobenjaku, koji je vladao sportom po vlastitim i nikakvim drugim pravilima. Poluistinita priča kaže da je Nicola Larini zauvijek izgubio priliku za mjesto u nekoj od britanskih momčadi kada u Silverstoneu NIJE pregazio Balestrea koji je neoprezno pretrčavao stazu ispred njega. Navijači Ayrtona Senne mrze ga zbog kontroverzne diskvalifikacije u Suzuki 1989, ali ne smijemo zaboraviti da opći pogled na takve ‘velike trenutke’ u povijesti utrka određuje i ‘istine’ oblikuje stav britanskih medija.

Ma koliko ti britanski mediji mrzili i pljuvali Balestrea, ne može se poreći da je taj čovjek volio sport kojim je upravljao — kao i da je tada to još bio sport, a tek će ga Bernie i Max pretvoriti u biznis. Zanimljivo, i u ovu se priču upliće fašizam: Balestre je za sebe tvrdio da je heroj francuskog Pokreta otpora, ali ne postoje uvjerljivi dokazi i dokumenti o tome. Sigurno je pak da je bio član SS-a tijekom rata, mada je on tvrdio kako je pritom bio infiltrirani pripadnik pokreta otpora. kasnije je za to odlikovan i Legijom časti, ali zapravo nikada nisu isplivali pravi dokazi o njegovoj ulozi.

Nakon kraće apstinencije Max se vratio u svijet utrka 1986, kao predsjednik Komisije proizvođača. Zajedno s Nickom Wirthom pokrenuo je momčad Simtek — udio u njoj prodat će po stupanju na mjesto FIA-ina predsjednika. Na to je mjesto dospio 1991, nakon što je na tajnom glasovanju sa 43:29 pobijedio Balestrea. Odmah po imenovanju dao je ostavku — uz napomenu da vrijedi kroz točno godinu dana, kako bi delegati mogli ocijeniti njegov rad i odlučiti žele li ga ponovo izabrati. Od tada Mosley nije imao problema niti pravih protukandidata, te je svaki puta s lakoćom ponovo biran, uspostavivši pritom dominaciju nad krovnom organizacijom kakvu teško da je imao itko prije njega, pa čak niti toliko kritizirani i osporavani Balestre. S mjesta prvog čovjeka FIA-e otići će tek 2009., kad će ga zamijeniti a ne mnogo manje autokratski Jean Todt.

Novcem rješavao krize

Tijekom gotovo dva desetljeća na vlasti mnoge su FIA-ine i Mosleyeve odluke bile kontroverzne, a najviše je optuživan za favoriziranje Ferrarija i Michaela Schumachera. Uistinu, nije li barem negdje u dubini duše sinu starog Sir Oswalda drago, od svih himni na svijetu, nakon utrke čuti upravo njemačku i talijansku?

Čak i ako prihvatimo te optužbe i uistinu ustvrdimo da se u nekim navratima doimalo da FIA štiti isključivo jednog vozača i momčad, to nije Maxov najveći grijeh. Mora se priznati, napravio je on i podosta dobrih organizacijskih pomaka unutar FIA-e, te je odradio gigantski posao na planu standardizacije sigurnosne opreme u cestovnim automobilima, gdje ga možemo nazvati idejnim ocem i provoditeljem sustava Euro NCAP, čija kratica možda zvuči kao još jedna ekstremno desna stranka koju bi neki Mosley osnovao, ali u stvarnosti je već spasio, i nastavlja spašavati, na tisuće ljudskih života. I u Formuli 1 je Mosley, s Ecclestoneom, doktorom Sidom Watkinsom i Charliem Whitingom, bio na čelu drastičnih sigurnosnih promjena nakon tragičnog vikenda u Imoli 1994.

Mada ga zbog toga treba slaviti, ne smije se zaboraviti niti ono za što, nažalost, ni on ni Bernie nikada nisu osuđeni.

Mosleyev je najveći grijeh u izrazito nepovoljnim ugovorima koje je u ime svjetske organizacije potpisao s Ecclestoneom, prenoseći na njegove tvrtke sva komercijalna prava. Novac je srž svega, a način na koji su Bernie i Max raspolagali s njim u mnogo se navrata našao pod povećalom; no, ako je i doveo do nekih korupcijskih skandala i suđenja, nikada nije adekvatno kažnjen. Nažalost, dobro nam poznati model hrvatske privatizacije uspješno je preslikan, pa čak i nadopunjen novom imaginacijom — uostalom, nimalo nas ne čudi da su sva komercijalna prava F1 nekoliko godina nominalno bila upravo u vlasništvu jedne Hrvatice…

Klub pirana nanjušio je novac, a bilo ga je suludo mnogo, al pari s ma kojim od najbogatijih profesionalnih sportova osim nedodirljivog nogometa. Bernie i Max to su znali i čvrsto kontrolirali sve kanale kojima je taj novac kolao.

Novac je, uostalom, razriješio i sve krize Mosleyeve vladavine. U Španjolskoj su 1994. Flavio Briatore i Tom Walkinshaw pobjedonosno izjavili: “Mosley je gotov. Odsad će momčadi voditi sport”. Nije bio. Nisu. Maxov bivši šef Frank Williams tužio ga je Europskoj komisiji 2000, zajedno s Ronom Dennisom, a uz podršku Eddieja Jordana. U oba slučaja Mosley je pobijedio, iako se u džepove njegovih protivnika slilo podosta zelenih novčanica. U Formuli 1, svačiju se šutnju može kupiti, to već odavno nije sport nego ozbiljan posao, a Max je jedan od dvojice ljudi najzaslužnijih za tu promjenu. Ma koliko bio nesimpatičan svim istinskim ljubiteljima Formule 1 (a nemojmo zaboraviti da je ona predstavljala tek mali, iako zacijelo najprofitabilniji dio njegovih ingerencija), Mosley je dobro znao što radi i prebrodio sve krize.

Ono po čemu ga se trebamo sjećati

Sve do one najveće, nakon koje je njegovo ime postalo opće poznato i izvan svijeta automobilizma.

Zloglasni je britanski tabloid News of the World 2008. objavio snimke sado-mazo orgije Mosleya s pet prostitutki, optužujući ga pritom za navodnu nacističku tematiku orgije. Max nije poricao sam događaj, ali tvrdio je da nije korištena nikakva nacistička simbolika te je na sudu uspio dobiti odštetu, jer tabloid na osnovi snimki nije mogao potvrditi te navode. No, skandal je uvelike poljuljao njegov položaj, a i iz mnogo se drugih razloga našao pod pritiskom novog udruženja F1 konstruktora FOTA, te je naposlijetku morao odustati od kandidature za još jedan mandat na čelu FIA-e. Usto, te je godine od overdosea preminuo i njegov sin Alexander, za kojeg se tvrdi da je bio iznimno potresen očevim skandalom.

Posljednjih je 12-ak godina života proveo baveći se sudskim tužbama vezanima ponajprije za razne članke o njemu, te boreći se s rakom od kojeg je ove nedjelje i preminuo. Vrijedi spomenuti i da je njegova borba za više etičke standarde novinarstva, mada bi se iz perspektive drugih aktivnosti kojima se bavio u životu itekako dalo raspravljati o načinima poimanja etičnosti, uistinu polučila i donijela neke rezultate, pa 2011. dovela i gašenja samog tabloida News of the World (u vlasništvu Ruperta Murdocha) — smeća od tiskovine, u našim uvjetima usporedivog, recimo, s onim Slobodnim tjednikom početkom 1990-ih. Što bi zvučalo i impresivnije da prije nekoliko godina nije dokazano kako je Mosley lagao pod zakletvom, mada ne o konkretnoj aferi, nego o svojim rasističkim stavovima iz mladosti.

Što reći na kraju ove nelijepe i pomalo mučne priče?

Ecclestone je, očekivano, rekao da se osjeća kao da je izgubio brata.

Ostali živući protagonisti sedamdestljetne sage o Formuli 1, pa i oni dugih jezika, uglavnom su samo pristojni, ako su se uopće i oglasili. Izražavaju sućut obitelji i podsjećaju na to koliki je napredak u sigurnosti bolida ostvaren za njegovog mandata. Što je vjerojatno i najbolje, a zapravo, kada se sve oduzme i zbroji, ipak i ono po čemu ga se nakon svega trebamo sjećati.