Tadašnji izbornik Aimé Jacquet nije bio omiljena figura u javnosti. Vjerojatno je glavni razlog za to bio u tome što je dvije godine ranije odlučio kako mu za Euro 1996. ne trebaju Éric Cantona, Jean-Pierre Papin i David Ginola. Ostavio ih je doma i stvorio veliku kontroverzu oko sebe. Ne samo da su to bili dobri i kreativni igrači, nego ih je javnost obožavala jer su bili prepoznatljivi simboli francuskog nogometa. Ili barem onoga što je javnost željela da francuski nogomet bude.

Međutim, Jacquet je imao nešto drugačiju viziju igre u kojoj mu ta trojica nisu trebala. Nije ga baš zanimala njihova popularnost kod navijača; nisu se uklapali u njegovu ideju i bio je svjestan da je njihov ego prevelik da ih ukalupi u koncept koji je gradio. Za ono što je on planirao, trebao je mlade i karakterne igrače, željne dokazivanja. Dao je kapetansku vrpcu Deschampsu koji je se nametnuo kao vođa, kao temelj ekipe je postavio Laurenta Blanca i Marcela Desaillyja, a ključeve momčadi je stavio u Zidaneove ruke.

Sam rezultat nije bio loš, Francuska je došla u polufinale gdje je tek u šestoj seriji penala izgubila protiv Češke. Međutim, javnost je smatrala kako Francuska može puno više i da su izostavljeni veterani bili baš ta karika koja je nedostajala za veliki uspjeh. Možda upravo zato što je Jacquet igrao zatvoreno i prilično oprezno, bilo je popularno mišljenje kako bi baš Cantonina kreativnost bila presudna stvar za otvaranje Češke ili kako bi Papinova sposobnost da izmisli gol ni iz čega u gustim završnicama bila potencijalno najveća razlika između polufinala i zlata. Rezultat nije bio loš, ali navijači su u suštini bili nezadovoljni, a među novinarima se provlačila kritika.

Neizbježne poveznice

Međutim, Jacquet je imao svoj film i odlučio ga je gurati dalje. Dapače, odlučio se malo inatiti medijima i provocirati javnost. Kad su prije prvenstva mediji prozvali njegov stil igre paleolitičkim i upozoravali na moguću katastrofu nakon tek trećeg mjesta na Le Tournoi de France, on je rutinski nastavio svojim putem. Došao je na Svjetsko prilično siguran da ima pravi recept za rezultat. Njegova je reprezentacija igrala prilično zatvoreno, računajući na golove iz prekida i iz kontranapada, potpuno dekadentno i sasvim drugačije nego što je cijela nogometna javnost tražila. Igra nije bila nešto, ali Francuzi su prolazili dalje.

Osminu finala protiv Paragvaja riješio je Blancov zlatni gol, četvrtfinale je bilo festival antinogometa i prolazak na penale protiv Italije nakon dosadnih 0:0, u polufinalu se ukazao Thuram s jedina dva gola koja je postigao u karijeri, a finale je presudio Zidane nakon dva kornera.

Jedva, na mišiće i bez puno igre. Posebno ne lijepe igre kakvu je javnost tražila. Trebalo je prilično mnogo sreće, ali na kraju je Aimé Jacquet ipak uspio. Didier Deschamps je 12. srpnja na Stade de Franceu podigao pehar i Francuska je po prvi put put postala svjetski prvak u utakmici koja je bila ilustracija igre te momčadi.

Za razliku od igrača, Deschampsu je ovo vjerojatno zadnja šansa za trofej

Nedugo nakon toga, Jacquet je odstupio. Valjda je bio preumoran da se nosi sa stalnim kritikama javnosti i svojom nemogućnosti da pruži navijačima nastavak lepršave igre koji su tražili, a valjda je bio svjestan da je potrošio svu sreću koju je mogao imati. Neće ga opet čupati Thuram, niti će baš svaki put utakmica otići na njegovu stranu kao što je otišla tog ljeta. Pokupio se i ostavio je svom pomoćniku Rogeru Lemerreu da se osvoji Euro 2000. s istom onom jezgrom s kojom je on osvojio Svjetsko. Deschamps je podigao još jedan veliki trofej, ali bez čovjeka koji je imao nevjerojatan utjecaj na njega i koji mu je obilježio život.

I zaista, poveznice njih dvojice su toliko jake da su neizbježne. Ne samo da je Jacquet dao kapetansku vrpcu Deschampsu i prometnuo ga u svoju produženu ruku na terenu, nego su bili i gotovo identičan tip igrača. Obojica su bili defenzivni vezni, zbog svoje energičnosti i pozicijske inteligencije specijalizirani za razbijanje suparničkih napada. Cantona je čak jednom Deschampsa nazvao “Vodonošom” jer mu je posao bio oduzimati lopte i dodavati ih “njima, talentiranijim igračima”. Upravo zato je Deschamps bio osnova momčadi koja se temeljila na defenzivnom nogometu, izbornik je u svom kapetanu vidio sam sebe i Vodonoša je postao jedna od najvažnijih figura momčadi.

Od napada ne ostaje mnogo

Valjda je onda logično što Didier Deschamps ponavlja i trenerske obrasce koje je vidio kod Jacqueta, do te mjere da te poveznice postaju pravi déjà-vu, već viđeno ljeta 1998.

Nijedna reprezentacija na prvenstvu nema takvu kvalitetu kadra kao što ima Francuska. Ne radi se samo o dubini kadra, Deschamps na raspolaganju ima nevjerojatno različite profile igrača koje može slagati kako bi razvijao igru u smjeru u kojem mu to odgovara. Zasad je odlučio da mu odgovara nešto slično onome što je Francuska igrala 1998., kada je on bio kapetan momčadi. Igra defenzivno, povučeno i napada kroz tranziciju ili prekide. I zbog toga, baš kao Aimé Jacquet, ni Deschamps nije omiljena figura u javnosti.

Jednostavno, mediji i navijači misle da ova momčad može više.

Za početak, jasno je kako momčad nema pravog organizatora igre, nekoga tko će usmjeriti protok lopte i tko će donijeti dozu kreativnosti. N’Golo Kanté je odličan u osvajanju lopte i pokrivanju prostora, Paul Pogba i Antoine Griezmann mogu individualno stvarati višak, ali tu i dalje nedostaje netko tko će ubrzati protok lopte i tko može pripremiti loptu za ulazak u zadnju trećinu terena. Jedini igrač sličnog profila je Steven N’Zonzi, i tim više je čudno kako Adrien Rabiot nije bio priliku ući niti na popis od 23 igrača u avionu za Rusiju. Zbog toga igri nedostaje fluidnosti, Pogba puno više sliči svojoj verziji iz Manchester Uniteda nego iz Juventusa, a Griezmann ne izgleda onako dobro kao u Atleticu.

Nije Rabiot jedina nelogičnost u Deschampsovim idejama. Teško je shvatiti zašto Blaise Matuidi konstantno dobiva prednost na lijevom krilu, tim više što iza njega igra Lucas Hernández koji nema napadačke sposobnosti. Ako je već Matuidi plan igre, onda bi valjda logično bilo na poziciju beka ubaciti Benjamina Mendyja da iskoristi prostor koji mu Matuidi otvori kad po inerciji krene u sredinu. Nevjerojatno zvuči činjenica da je za tek 40 minuta koje je Mendy dobio protiv Danske uputio osam centaršutova, dok ih je Lucas Hernández za 410 odigranih minuta na turniru uputio ukupno tek šest. I još nevjerojatnije zvuči da to Deschampsu ne znači mnogo i da on ne odustaje. Matuidi nije mogao natupiti protiv Urugvaja zbog parnih žutih kartona, a izbornik je zaključio kako je pravi izbor za lijevo krilo Corentin Tolisso, koji nikad u karijeri nije igrao tu poziciju.

Na stranu što na klupi sjede vrhunski talenti Ousmane Dembélé i Thomas Lemar koji su odlične opcije za krilnu poziciju, takav potez je taktički još manje objašnjiv kada znamo da je ulogu glavnog napadača dobio Olivier Giroud. Bez širine na lijevoj strani napada i s bekovima koji nemaju naviku odlaziti visoko u napad, izostaju centaršutovi s kojima se Giroud najbolje snalazi. I onda od napada ne ostaje mnogo, a to javnost ne prihvaća baš dobro jer izbornik je u fotelji već šest godina, na raspolaganju ima strašan individualni talent, a momčad i dalje nema prepoznatljivi napadački identitet nego golove zabija kroz incidente.

Velika očekivanja

Deschamps je naprosto izborom strategije ograničio sam sebe na golove iz prekida ili pogrešaka, te napadanje kroz tranziciju u kojoj Kylian Mbappé naprosto briljira. I takav plan igre ima smisla kad je s druge strane Argentina koja ostavlja hektare prostora koje nezaustavljivi Mbappé može iskoristiti, ali to je kontekst u kojem i Pogba sa svojim skupom nogometnih vještina može biti nevjerojatan problem suparniku. Međutim, osim toga, Francuska nema gotovo ništa. Ogromna kvaliteta kadra je neiskorišten resurs jer kad supanrik ne ponudi prostor, onda Francuskoj ne ostaje ništa osim vjere da će ju pratiti sreća u gustim završnicama kao što ju je pratila 1998., kad je Deschamps na Stade de Franceu podigao pehar svjetskih prvaka.

U teoriji, Urugvaj je trebao biti veliki koncepcijski problem jer ne ostavlja prostor koji Francuska može iskoristiti u tranziciji. Međutim, Edinson Cavani je propustio utakmicu zbog ozljede, Francuzi su zabili iz prekida i velikom pogreškom vratara te su prošli dalje. Jedva, na mišiće i bez puno igre. Posebno ne lijepe igre kakvu je javnost tražila.

Međutim, Deschampsa prati sreća i francuska javnost proživljava pravi pravcati déjà-vu.

Didier Deschamps jako podsjeća na Jacqueta, a kritike se vrte oko istih stvari – pretjerane defenzivnosti i manjka smislenih napadačkih akcija. A kad imaš ovakav kadar na raspolaganju, automatski te prate velika očekivanja i lakše navlačiš bijes javnosti. Ali Deschamps je u polufinalu, a zadnji put je takav pristup njegovu mentoru Jacquetu upalio i Deschamps je podigao trofej prvaka svijeta.

Vrijedi napomenuti i činjenica da su, od 23 igrača koje Didier Deschamps ima na raspolaganju, samo petorica starija od 30 – vratari Hugo Loris (31) i Steve Mandanda (32), te Giroud (31), Matuidi (31) i Adil Rami (32). I za razliku od poteza kada je Aimé Jacquet svjesno otpisao veterane za Euro 1996., ovo je – više ili manje – najjače što Francuska ima. Zato će ovakva Francuska sigurno dobiti još dovoljno prilika za osvajanje velikih trofeja; mlada i talentirana jezgra je odličan temelj za momčad sposobnu dominirati svijetom u godinama koje dolaze.

Za razliku od igrača, Deschampsu je ovo vjerojatno zadnja šansa za trofej. Zato je ponovo čovjek s misijom koji treba sreću za sve one jedva, na mišiće i bez igre ostvarene pobjede. Ali sve dok pobjeđuje, Deschamps živi déjà-vu iz ljeta 1998. po receptu po kojem su on i njegov mentor već jednom postali prvaci svijeta.