Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vraća se Alfa

Alfa Romeo ponovno je samostalna F1 momčad — ali ne očekujte previše

Zadnja izmjena: 15. veljače 2019.

Povijest je, dakako, započela u svibnju 1950.

Fanovi Formule 1 nerado će vam priznati da su i prije prvog prvenstva postojale neke utrke nekakvih automobila, možda čak i prihvatiti da su neki veliki vozači poput Tazija Nuvolarija nastupali i ranije, ali ipak, razumjet ćete, to nije moglo biti nešto odviše ozbiljno, čim se nije nazivalo Svjetskim prvenstvom.

Zapravo, čitate li ili gledate kojekakve rasprave i analize o povijesti utrka, sve što se događalo prije 1950. neugodno podsjeća na one rupe u biografijama hadezeovaca, između završetka školovanja i učlanjenja u stranku — kao što su iz memorije izbrisane sve te titule komesara, direktora i raznih drugih funkcija prije 1991., tako i danas često ne znamo gotovo ništa o događajima neposredno prije nastanka Svjetskog prvenstva.

Alfa Romeo je dominirao prvim dvjema sezonama Formule 1, što se dalo naslutiti već prigodom uspostavljanja prvenstva. Milanska je tvrtka vladala poslijeratnim utrkama zbog kombinacije razloga. Ponajprije, njemačke su momčadi i vozači na nekoliko godina isključeni iz međunarodnih utrka, a Italija je, poput većine drugih, uspjela izbjeći i tu kaznu. U ratom izmučenoj Europi nije bilo novca za razvoj novih bolida, uglavnom su iz šupa izvučeni predratni. Nove momčadi poput Ferrarija ili BRM-a tek su učile i uvježbavale izradu bolida, a sve skupa bilo je samo sjena veličanstvenih utrka iz 1930-ih.

Alfa Romeo ne ulazi u svijet Formule 1 s nadom da će se razviti u pobjedničku momčad, jer je upitno bi li mu to vlasnici i dopustili pored Ferrarija

Kako bismo objasnili dominaciju Alfa Romea, trebamo se vratiti u to predratno vrijeme. Najvišom kategorijom Grand Prix bolida dominirale su njemačke momčadi Mercedes-Benz i Auto Union, a svi su ostali bili u dubokoj sjeni. Čak i neovisno o tome slagali se tadašnji čelnici europskih utrka s njemačkom politikom ili ne, bilo je jasno da dugoročno takva situacija nije dobra za sport i glasno se pričalo o promjeni pravila, kako bi se privukli proizvođači iz raznih zemalja. Bolidi su morali biti ne dramatično sporiji, ali mnogo jeftiniji za konstrukciju i nabavku, te se nagađalo da će 1940. dotadašnja druga divizija, tzv. voiturette bolidi s kompresorski potpomognutim motorima zapremine do 1500 ccm postati standard.

A tom su kategorijom dominirali talijanski proizvođači.

Bolid sklopljen na brodu

Maserati je tada još bio specijalist samo za trkaće bolide, proizvodio ih je u priličnim količinama i većina je privatnika vozila upravo njih. Alfa Romeo, sit konstantnih neuspjeha u najvišoj kategoriji — bila je to najuspješnija momčad tijekom lijepog dijela 1920-ih i početkom sljedeće dekade, ali Srebrne strijele potisnule su ih u drugi plan — razumno se odlučio posvetiti slabijoj kategoriji, kako bi bio u prednosti kada ona i službeno postane glavna. Razvijen je model 158, poznat i kao Alfetta, koji će više od 15 godina kasnije dominirati i prvim sezonama F1. Sjajan, prekrasan trkaći automobil, gotovo da bismo rekli da je i zaslužio sve te uspjehe.

Samo da nije bilo Tripolija 1939.

Nedvojbeno motiviran nekonkurentnošću domaćih bolida u najvišoj klasi, ali i pripremajući se za očekivane, mada još ne i službeno potvrđene promjene pravila za 1940., talijanski je automobilistički savez odlučio već 1939. sve utrke pod svojom jurisdikcijom voziti po voiturette pravilima. U Monzi su rekonstruirali stazu, pa je, mada je bila uvrštena u kalendar, i prije izbijanja rata bilo prilično izvjesno da Velike nagrade Italije, jedine koja bi morala biti izuzeta od te odluke, uopće neće biti. No, bilo je još značajnih utrka, a jedna od najprestižnijih je bila ona u Tripoliju — Libija je tada, dakako, bila talijanski teritorij.

Posljednju domaću pobjedu na stazi Mellaha još je 1934. ostvario veliki Achille Varzi u Alfa Romeu. Majstor je pobijedio i dvije godine potom, ali u srebrnom Auto Unionu, a preostale su tri pobjede uzeli njemački vozači u Mercedes-Benzovim bolidima. U Stuttgartu nisu bili sretni kada su čuli da će se i Tripoli, utrka na koju su rado dolazili pobjeđivati, voziti po voiturette pravilima. U tajnosti je odlučeno da krenu u razvoj posve novog, manjeg bolida, kako bi ipak nastupili, ali i bili spremniji dođe li potom uistinu do promjene pravila.

Prijava dvaju Mercedesovih bolida, za čije postojanje se izvan tvornice nije ni znalo, dočekana je s nevjericom. Razmijenjeni su i dodatni telegrami kako bi se organizatori uvjerili da nije riječ o nekoj šali. Osam mjeseci strašno je kratak rok za razvoj novog bolida, u tvornici je složen samo jedan W165, za Rudolfa Caracciolu, i s njim su uspjeli obaviti i neka testiranja na Hockenheimu. Drugi bolid, za Hermanna Langa, sklopljen je doslovno na brodu preko Sredozemnog mora, na putu prema Libiji!

U državnom vlasništvu

Na startu utrke bilo je čak 30 bolida, a razlog toliko velikom broju bila je tradicionalna lutrija povezana s ovom utrkom. Pored dva Mercedes-Benza prvi i jedini put je na startu bilo čak šest Alfetta (nije posve jasno koliko je primjeraka uopće proizvedeno, ali najvjerojatnije je to i ukupan broj predratnih, odnosno sve su sudjelovale u toj utrci), te 22 Maseratija. Oni nipošto nisu samo popunjavali broj — modenska je marka predstavila novi 4CL, a u jedinstvenom primjerku s aerodinamičnom karoserijom koja je išla preko kotača Luigi Villoresi je postavio najbolje vrijeme u kvalifikacijama, ispred dvaju Mercedesa.

Na dan utrke bilo je iznimno vruće. Novi, tvornički Maseratiji to nisu uspjeli izdržati i poodustajali su još u ranoj fazi utrke. Alfette su, mučene problemima s pregrijavanjem, otpadale jedna za drugom, samo je Emilio Villoresi uspio svoju dovući do cilja, s više od sedam minuta zaostatka. Lang je ostvario uvjerljivu pobjedu, treću godinu zaredom na Mellahi, tri i pol minute ispred Caracciole.

Nekoliko mjeseci potom izbio je rat i W165 više nikada nije nastupio na nekoj utrci. Retrospektivno, pogledamo li svijet utrka nakon Drugog svjetskog rata, možemo samo s dozom gorčine zaključiti kako najboljeg trkaćeg automobila na svijetu, napravljenog po tada aktualnim pravilima, nije bilo u njima. Politički, pa i ljudski razumljivo, ali sa sportskog stanovišta upravo tragično.

Tvornička momčad Alfa Romea, tada u državnom vlasništvu, očekivano je rasturala u svijetu gdje su se protiv njih borili ili privatnici u desetak godina starim autima ili male, financijski nedostatno snažne radionice poput Maseratija i Ferrarija — tek nakon što počnu zarađivati na prodaji cestovnih automobila, osigurat će si uvjete za lagodniji razvoj ozbiljnijih trkaćih bolida.

Usto je za njih vozio najbolji vozač na svijetu tog doba, Jean-Pierre Wimille. Sudbina mu nije dopustila da postane prvi F1 prvak, poginuo je početkom 1949., pa je Alfa Romeo u prvo prvenstvo ušla s trojkom vozača na F: Nino Farina odnio je prvu titulu, Juan Manuel Fangio drugu (u dvije sezone, da ne bi bilo zabune, nitko od suvozača nije završio utrku ispred njega kada bi uspio stići do cilja bez mehaničkog kvara ili problema), a Luigi Fagioli pridodavao postolja i bodove, jednom i podijelivši pobjedu s Fangiom.

Povijest se ponovila i čelnici sporta zaključili su da su bolidi postali preskupi, te da premalo momčadi sudjeluje. Sezone 1952. i 1953. vožene su po pravilima Formule 2, a kako Alfa Romeo nije imao odgovarajući bolid, momčad se povukla. Šuškalo se o povratku pod novim pravilima 1954., ali do toga nije došlo. Neki i danas smatraju kako je razlog bio strah od Mercedes-Benza (koji se uistinu vratio u karakterističnom veni, vidi, vici stilu), ali zapravo je bilo riječ o turbulentnom razdoblju u povijesti milanske marke, koja se koncentrirala na posve druge stvari.

Nisu izgledali kao pobjednici

Ako ste površniji poznavatelj povijesti automobilizma, možda i ne znate da su do početka 1950-ih na tržištu cestovnih automobila modeli Alfa Romea bili otprilike ekvivalent onome što su od tada Ferrariji. U Milanu su proizvedeni neki od najljepših i najveličanstvenijih automobila svih vremena — evo, baš je neki dan jedan predratni 8C 2900B na aukciji prodan za oko 16,5 milijuna eura! Tvrtka je primarno zarađivala na kamionima i autobusima, a automobili, rađeni u malim serijama, bili su samo odraz prestiža i jačali imidž.

Problem je predstavljalo to što u poslijeratnoj Italiji više nije bilo posve prihvatljivo — nemojmo zaboraviti da je Komunistička partija ondje desetljećima bila najjača oporbena stranka i imala velik utjecaj u društvu — da tvrtka u državnom vlasništvu radi buržujske automobile, pa se marka okrenula velikoserijskoj proizvodnji i pristupačnijim modelima.

Usred tih promjena utrke više nisu bile prioritet; a kada su i bile, u njima su nastupali prerađeni cestovni automobili, dok je crveni stijeg talijanskog automobilizma u Formuli 1 nastavio pronositi Ferrari. Samim time marka iz Maranella u nemaloj je mjeri zamijenila Alfa Romeo i u srcima talijanskih navijača, ma koliko naši susjedi bili ponosni na cestovne automobile iz Milana i uspjehe na utrkama u drugim kategorijama.

To se najbolje vidjelo pri prilično neuspjelom pokušaju povratka Alfa Romea u Formulu 1 od 1979. do 1985. Manje su momčadi i ranije znale koristiti njihove motore, a sredinom 1970-ih su razvili V12 sa cilindrima pod kutom od 180 stupnjeva, koji je momčad Brabham odvela do nekoliko pobjeda, te su se ondje polakomili i odlučili ponovo okušati u Formuli 1. U sedam sezona nisu uspjeli doći do pobjede, mada su imali nekoliko plasmana na podij, dva pole positiona i jedan najbrži krug utrke. No, nikada nisu izgledali kao pobjednici.

Zapravo, ovaj kratki prikaz nastupa Andree de Cesarisa u Spa-Francorchampsu 1983. najbolje opisuje dojam te nesretne momčadi, koju ni tifosi nisu osobito voljeli: trenutak Andreine genijalnosti na startu, muke, dezorganiziranost u boksu i naposlijetku odustajanje zbog nekog nejasnog mehaničkog kvara… A to im je bila najbolja sezona, završili su šesti u konstruktorskom poretku.

Preuzimanje Saubera

Zanimljivo, čovjek koji je najbolje opisao to razdoblje u povijesti marke je Frederic Vasseur, koji će voditi njenu F1 momčad ove godine.

“Tijekom 1970-ih je Alfa Romeo isporučivao motore za nekoliko timova, posebice Brabham, a zatim je ušao u natjecanje s vlastitom momčadi. U pokušaju da opstane kao proizvođač cestovnih automobila. Alfa Romeo je čak bio sveden na proizvodnju Nissana Cherry, kojeg je prodavao kao Arnu. Ako ikada poželite vidjeti kako odrasli čovjek plače, spomenite Arnu nekom od inženjera Alfa Romea.

Dvaput su osvajili druga mjesta, ali nikad nisu izgledali kao da su na putu povratka stare slave. U boksovima u Silverstoneu jedne se sezone cijela ekipa Alfa Romea, od Carla Chitija do supruga i prijateljica, okupila oko automobila Bruna Giacomellija i bilo je mnogo razgovora i gestikulacije. Zapravo nije sasvim točno da su svi bili ondje — jedan mehaničar je otišao u boks i pojavio se noseći limenku WD40, s kojim je potom poprskao stražnju stranu mjenjača i sve je bilo riješeno. Nama koji smo to promatrali u tom je trenutku postalo jasno da Alfa Romeo nikada neće osvojiti Grand Prix.“

Fiat je tada preuzeo Alfa Romeo, spasio cestovnu proizvodnju i promptno ukinuo snove o Formuli 1. Bilo je velikih uspjeha u DTM-u i drugdje, pa i sjajnih automobila, ali prije desetak godina stvari su pošle po zlu. Činilo se da će marka poći putem Lancije, u svijet vegetiranja i polaganog nestajanja. Srećom, stvari su se počele pomicati, novi cestovni modeli Giulia i Stelvio vratili su vjeru u marku, ponovo je pokrenuta i prodaja u SAD, a suradnja s momčadi Sauber u Formuli 1 okrunjena je preuzimanjem te od ove sezone opet, treći puta u povijesti imamo tvorničku momčad Alfa Romea u Formuli 1.

Ovakav rasplet događaja predvidjeli smo još lani, kada smo analizirali i moguće razloge guranja Alfa Romea u svijet Formule 1 od strane matične korporacije FCA. Ništa se bitnog nije promijenilo, osim što je Sauber već lani, napokon se dočepavši i Ferrarijevih motora aktualne specifikacije, uspio složiti iznenađujuće konkurentan bolid — osmo mjesto od 10 momčadi prošle sezone i nije spektakularno, ali njihovi su se vozači, a pogotovo sjajni Charles Leclerc često borili s velikim dečkima i vozili na vrlo dobrim pozicijama, najavljujući svjetlije dane za momčad.

Dosad najbizarniji pokušaj

Leclerc je, razumljivo, odmah transferiran u Ferrari, dok je u kontra smjeru prešao Kimi Räikkönen, mladost je zamijenjena iskustvom. Marcus Ericsson je, usprkos nekoliko jako dobrih utrka lani, dobio kartu u jednom smjeru za svijet IndyCar utrka, a doveden je Antonio Giovinazzi, koji je već odvezao dvije utrke za Sauber početkom 2017., u najmanju ruku ne impresioniravši u njima.

Realno, očekivanja nisu osobito velika. Ako Kimiju bude ugodno u momčadi, mogao bi odraditi poneku dobru utrku, ali teško može do ozbiljnog rezultata. Olakotna okolnost može biti nepoznanica zvana Red Bull, jer u ovom je trenutku još teško procijeniti može li s Hondinim motorom ostati u borbi za sam vrh ili će ljosnuti u društvo iz sredine poretka. U tom bi slučaju borba za pozicije od pete nadalje, ne pokvari li se ili izleti koji od Ferrarija i Mercedesa, mogle biti zanimljive, a Kimi povremeno iskočiti naprijed.

Dugoročno gledajući, očekujem da ova avantura završi slično prethodnoj prodaji Saubera, kada je BMW preuzeo momčad i pokušao je dovesti na vrh. Kada je Bavarcima dodijalo istresanje novca u vreću bez dna zvanu Formula 1, budzašto su vratili momčad Peteru Sauberu. No, Švicarcu je danas 75 godina, prodao je vlasnički udio još 2016. i, kada za neku godinu u Milanu (ili, vjerojatnije, Torinu) dođu do istog zaključka, veliko je pitanje hoće li biti interesenata za preuzimanje.

Možda sam ciničan, ali nije realno očekivati drukčiji rasplet. Alfa Romeo ne ulazi u svijet Formule 1 s nadom da će se razviti u pobjedničku momčad, jer je upitno bi li mu to vlasnici i dopustili pored Ferrarija. Nije li besmisleno ulaziti u veliko natjecanje, trošeći pritom stotine milijuna eura, a ne nadati se pobjedama? Dakle, ili je ovo čisto marketinški potez, usmjeren na oživljavanje brenda cestovnih automobila, ili priprema za raskol Formule 1 na dvije serije i odlazak Ferrarija. Možda bi čak bilo smislenije da su momčad nazvali Dodge i pokušali dodatno približiti Formulu 1 Amerikancima…

Alfa Romeo mi je vjerojatno najdraža marka cestovnih automobila, ali jako je dalek put do toga da me uvjere kako ova F1 momčad ima ikakve veze s onim što volim kod njih, i da počnem i navijati da uspiju. Usto, investiciju u Sauber čitavo vrijeme pratili su prosvjedi onih koji smatraju kako bi bilo bolje utrošiti novac za spas Lancije te je upitno kako će tifosi prihvatiti ovu momčad.

Djetelina s četiri lista tradicionalni je znak sportskih i trkaćih modela Alfa Romea, ali uistinu će u polju trebati pronaći mnogo takvih da uspiju u trećem, dosad najbizarnijem pokušaju u Formuli 1.

Ne propusti top članke

Dom