Jednako kao što je normalno da utakmica Osijeka i Rijeke završi onako kako je završila. Zaželjeli smo se domaćeg nogometa i on se vratio u punom sjaju, onakav na kakav smo navikli.

Show Igora Pajača u kojem je s ukupno 13 žutih kartona jasno pokazao kako nije imao niti minimalnu kontrolu nad utakmicom. Nejednak kriterij u kojem Danijel Lončar u prvom poluvremenu ide na loptu klizećim startom koji se više može opisati kao leteći start jer prema lopti ide karataškim udarcem s visine od pola metra otvorenim đonom i noga mu ni u jednom trenutku ne dira travu, a za takvu opasnu igru ne dobiva žuti karton, dok László Kleinheisler za relativno čist start dobiva drugi, isključujući žuti. Dvojbeni kazneni udarac, nervoza kod trenera u izjavama, neshvaćanje kada se i kako koristi VAR i da se po proceduri ne pregledava drugi žuti karton. Eros Grezda i njegovo udaranje Antonija Čolaka u miks zoni zbog kojeg je reagirala policija.

Stavljati nogomet u prvi plan nakon ovakve utakmice značilo bi biti slijep pored zdravih očiju

To je hrvatski nogomet.

To je sastavni dio HNL-ova šarma i pratećeg folklora s kojim smo upoznati gledajući domaći nogomet. Netko je to malo više osjetio na svojoj koži pa se imao prilike naviknuti, netko malo manje pa se čudi, ali to je sasvim normalna stvar i suludo je bilo očekivati nešto drugo.

Zaštititi sebe

“Kada nam u posljednjoj prvenstvenoj utakmici na Rujevici u 90. minuti nije sviran čisti penal, a to se kasnije i potvrdilo na snimci, mislili smo da je to slučajno”, komentirao je svoje viđenje situacije Osijekov trener Ivica Kulešević dajući izjavu za HRT. “Sada ovo više nije slučajno. Žao mi je da su ljudi koji vole nogomet, poslije tri mjeseca patnji, ovo vidjeli. Sramota je ovo što su vidjeli 2020. godine. Razumio bih da se ovo dogodilo u staroj Jugoslaviji, ali 2020. godine u Hrvatskoj, kada imamo VAR… Čestitam igračima kako su odigrali, znali smo da možemo. Ali protiv ove pošasti nismo mogli.”

U suštini, Kulešević je optužio Pajača za namještaljku, a s Pajačem je optužio i HNS ili barem sudačku organizaciju jer zadnju utakmicu na Rujevici je sudio Duje Strukan, tako da, ako stvari nisu slučajne, radi se o uroti i planskom napadu.

Stvari zaista nisu slučajne. S obzirom da sam rođen nakon što se raspala ona novija Jugoslavija, ne znam kako je bio u staroj, ali dovoljno dobro znam kako je u Hrvatskoj. Naši suci su nevjerojatno netalentirani za posao kojim se bave, a uzrok takvog spektakularnog manjka osjećaja za igru dolazi kao posljedica toga što se od najranijih koraka upotrebljava isključivo negativna selekcija u izboru kadra koji napreduje i talentirane suce se uči da zaštite sami sebe. Po strani na trenutak stavimo napredak onih koji imaju bolje veze i guranje podobnih, jer čak i njih se uči-alibi suđenju iako ih ima tko zaštititi.

Najbolji primjer za to je Mateo Beusan koji je apsolutno nesvjesno i bez ikakve loše namjere više puta u TV analizi suđenja ponovio kako je sudac trebao zaštititi sam sebe prevencijom i pametnijim suđenjem prekršaja. Ukratko, ne bi došao u situaciju da se mora premišljati oko penala da je tamo pet dodavanja ranije dosudio onaj 50-50 duel, kao što je mogao.

To je manje-više službeni način na koji se odgaja suce. Ovo što Beusan kaže, ove priče o prevenciji i 60 prekršaja, to nije namjerno ni zlobno, jednostavno je naučio na takvo nešto i on misli da je to pametno i svrsishodno. On i svi ostali u sudačkoj organizaciji koji odlučuju o napredovanjima — jer ako pitate bilo kojeg niželigaškog suca ili talentiranog početnika koji sudi u mlađim kategorijama kakve upute dobiva, svaki će vam dati isti odgovor: zaštitite sami sebe.

Sakaćenje utakmica

Suđenje je težak posao i baš kao što se talentirani nogometaši trebaju razvijati, tako se trebaju razvijati i talentirani suci. Moraju naučiti kontrolirati utakmicu, moraju griješiti i razvijati osjećaj za igru, moraju riskirati i učiti o nogometu, a svi im ponavljaju da zaštite sami sebe i ohrabruju ih da se razvijaju u alibi-suce kojima je jedini instinkt onaj za preživljavanje. Ironično, na utakmicama to radi protiv njih jer nemaju znanje koje bi trebalo poduprijeti autoritet, a onda se pogube pa donose glupe i krive odluke kojima odlučuju o pobjednicima.

Upravo zato suci i jesu najlošiji dio hrvatskog nogometa, jedini element koji ne postoji ne europskoj sceni. Imamo igrače koji igraju na najvišem nivou, imamo trenere u ligama Petice, imamo čak i dužnosnike na visokim pozicijama u UEFA-i, ali hrvatski suci su potpuno marginalizirani i u zadnjih pet godina su u Ligi prvaka odradili jednu jedinu utakmicu.

Zato je Kulešević u pravu, nije to slučajno. To je posljedica godina lošeg rada.

Osobno ne vjerujem da postoji sistemska urota protiv Osijeka niti mislim da bi se Ivan Meštrović trebao povući sa mjesta posebnog savjetnika HNS-ova predsjednika Davora Šukera ili povući dres koji je poklonio Zdravku Mamiću. Općenito ne vjerujem niti da se inače stvari sude namjerno krivo i da se krade. Postoje, doduše, situacije u kojima taj instinkt za preživljavanje proradi, pa situaciju 50-50 dosudi u korist jednog kluba jer sudac duboko u sebi zna da mu je to pametnije; da će veće probleme imati ako da žuti karton nego ako pokaže Respect ili da je pametnije mahati zastavicom nego ne mahati u nekoj situaciji u kojoj je napadač poravnan s obrambenim jer mu to može biti korisno za razvoj karijere. Znamo kako stoji odnos snaga u hrvatskom nogometu i gdje su postavljeni centri moći.

No, to ne abolira suce. Dapače, to je još gore jer da namjerno kradu postojala bi nada da bi USKOK uhitio dvojicu, a ovi ostali bi počeli suditi normalno od straha da i oni ne završe u istražnom zatvoru ili u nekoj HNS-ovoj komisiji, kao Neven Šprajcer koji je pravomoćno osuđen u aferi Pošteno suđenje. Ovako se to neće dogoditi — imamo sakaćenje utakmica i uništavanje nogometa jer nakon Pajačeva showa priča se o svemu osim o nogometu. I nije Pajač lopov koji je sjeo u auto i krenuo u misiju potkradanja Osijeka, a pogotovo mu nije netko platio ili naložio da to napravi što implicira Kulešević. On samo ne zna bolje od ovoga. Griješio je i na Rijekinu štetu, a kao posljedicu imamo to da gomilanjem grešaka nogomet postaje nevažan.

I to je dio šarma

Ovaj tekst je trebao biti taktička analiza. Ona zaista nema smisla jer se sastoji od svođenja utakmice na jedan ili dva ključna taktička momenta za razvoj događaja kako bismo produbili shvaćanje onoga što se zaista dogodilo na terenu, a nijedan trenerski manevar nije zaista obilježio utakmicu.

Možemo pričati o tome kako je Simon Rožman ušao u utakmicu i kako je Osijek stvarao višak razvlačeći trojicu stopera preko krila postavljenih uz Mirka Marića; možemo pričati o tome kako Osijek kriminalno loše koristi bočne igrače u izlasku iz svoje polovice. Sve to je bilo važno na svoj način, bilo je dobrog nogometa i bilo je lošeg nogometa koji se moglo analizirati. Međutim, stavljati nogomet u prvi plan nakon ovakve utakmice i vaditi situaciju u kojoj Grezda, Mihael Žaper i Igor Silva stoje u istoj vertikalnoj liniji s Lončarom koji nema kamo s loptom značilo bi biti slijep pored zdravih očiju.

Bilo bi pomalo i zločesto tako pristupiti temi, jer često ljudi u našem nogometu namjerno odluče ne vidjeti situaciju i šute sve dok se ne počne ticati njih samih.

Ali što ja znam, valjda je i to dio šarma na koji smo navikli. To je ono što HNL stvarno jest i ne možete imati domaći nogomet bez ovakvih stvari u kojima nogomet ponekad padne u drugi ili treći plan. Jednako kao što nogomet bez navijača bolje stoji stadionu Ivan Kušek Apaš nego Allianz Areni, tako je normalno da utakmica Osijeka i Rijeke završi ovako kako je završila.