“Da mogu birati, uvijek bih odabrao sedmu stazu. Tamo se događa čarolija”, poručio je Karsten Warholm u kolovozu prošle godine. Sada 25-godišnji norveški preponaš pomalo je iznenadio svojim istupom; naime, središnje staze smatraju se najpovoljnijima za sprintere i stoga se na mitinzima staze 3, 4 i 5 uglavnom dodjeljuju natjecateljima s najboljim prijavljenim vremenima. Unutarnje staze nisu idealne zbog oštrine startnog zavoja, što otežava hvatanje maksimalne početne brzine, dok u vanjskim stazama postoji problem perspektive — trkači nemaju dovoljno vizualnih meta za ganjanje, dok istovremeno služe kao zec za konkurenciju iz unutarnjih staza.
Međutim, u teoriji vanjske staze mogu biti idealne ako je trkač ekstremno jak u glavi, što je pokazao Wayde van Niekerk kada je na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru srušio svjetski rekord na 400 metara trčeći u osmoj stazi. Sličan pothvat prošlog je tjedna na mitingu Dijamantne lige u Oslu napravio i Warholm. Domaći organizatori dodijelili su mu omiljenu sedmu stazu, a on im je zahvalio obaranjem najdugovječnijeg svjetskog rekorda u muškom trčanju — istrčao je 400 metara s preponama za 47.70, što je osam stotinki brže od vremena Kevina Younga s Igara u Barceloni 1992.
Warholm je startao zaista fenomenalno. Po izlasku iz bloka raskrilio se poput bijelog pterodaktila te je Ludvyja Vaillanta, jedinog suparnika kojeg je imao na vidiku, prestigao za nepunih sedam sekundi, odnosno prije izlaska iz zavoja. Od tog trenutka ispred sebe imao je samo prepone i trebao je biti maksimalno fokusiran da uspije čitavim tijekom trke juriti na granici ludila.
Za to potrebni nadljudski napori, stoga je Norvežanina ipak uhvatila mala kriza na ulasku u posljednju ravninu.
“Pohlepa je dobra. Želim se probuditi svako jutro sve pohlepniji”
Tu se, pak, ponovila povijest kao i s Van Niekerkom u Riju kojeg su najveći konkurenti pogurali do najvećeg uspjeha. Ondje se također činilo da će Južnoafrikanac popustiti u završnici, ali onda su mu za vratom zapuhali Kirani James i LaShawn Merrit i nagnali ga da zadnjih 50 metara zagrabi u posljednje atome snage. Slično smo vidjeli u Oslu, gdje je u šestoj stazi Alison dos Santos krenuo dostizati Warholma uoči posljednje prepreke, a onda je Norvežanin iskoristio taj zvučni podražaj čovjeka za petama i u završnici još jednom eksplodirao za ulazak u povijest.
Ovim podvigom Warholm se definitivno potvrdio kao jedna od najvećih atletskih zvijezda uoči Igara u Tokiju, a prije nekoliko godina činilo se da neće biti ni najveća zvijezda svoje discipline. Warholm je, doduše, još 2017. u Londonu postao svjetski prvak, ali s ne odviše uzbudljivim vremenom 48.35. Prepone same po sebi nisu među najpopularnijim atletskim disciplinama, stoga se za privlačenje šire pozornosti javnosti potrebno opasno približiti apsolutnim granicama, a tadašnji Karsten to još nije bio u stanju napraviti.
Gruba ljubav
No, sljedeće godine eksplodirali su Abderrahman Samba i Rai Benjamin, postavivši tada drugi (46.98) i treći (47.02) najbolji rezultat u povijesti, dok je Warholm mnogo sporije napredovao (rezultat sezone 47.64). Norvežaninu je prijetila sudbina turskog 200-metraša Ramila Gulijeva, svjetskog prvaka za jedno ljeto koji će se s vremenom zadržati u kolektivnom sjećanju samo svoje nacije.
Činilo se da Karsten u sebi nema ‘ono nešto’, ali brzo je pokazao da je poseban tip.
Već iduće godine šokirao je svijet rezultatom 46.92 na mitingu u Zürich, a potom je na Svjetskom prvenstvu u Dohi obranio titulu ispred Benjamina i Sambe. Rai ga je skoro prestigao u završnici, ali je ostao kratak za 24 stotinke te se potom žalio da je trčao s ozlijeđenom petom. Karsten nije mario za suparnikove izlike, ostala je zapamćena slika jokerovskog osmijeha nakon što se izvalio na tartan.
Warholm je uistinu osebujan tip, baš kao i njegov 64-godišnji trener Leif Alnes: “Gruba ljubav je fraza koja najbolje opisuje naš odnos”, rekao je Warholm o svom treneru. Iskusni stručnjak već je bio razmišljao o mirovini kada mu se obratila zvijezda u usponu u želji za suradnjom. Nakon prvotnog nećkanja, Alnes se upustio u novi projekt punom snagom. Prema Karstenovim riječima, njegov trener spava tek tri-četiri sata dnevno, konstantno promišljajući kako da ostvare daljnji napredak
“Pohlepa je dobra. Želim se probuditi svako jutro sve pohlepniji”, moto je nezasitnog preponaša, a Alnes je tu da ga brutalnim treninzima, ali i brutalnom iskrenošću, dovede do zacrtanih ciljeva. Preponaških 400 paklena je disciplina u kojoj se mora jednako žestoko raditi na brzini i brzinskoj izdržljivosti te tehnici i osjećaju za ritam. Za vrhunski performans potrebno je biti ekstremno agresivan, a istovremeno vrlo oprezan jer samo jedna lošije odrađena prepona skupo košta. U to se Warholm uvjerio lani u Stockholmu kada je također bio na putu rušenja Younga, ali je dotaknuo posljednju preponu i naposljetku ostao devet stotinki kratak.
Ipak, na Karstenovim pripremama ne vladaju samo red, rad i disciplina. Tu je također mnogo zezancije — Warholm i Alnes često uveseljavaju navijače kreativnim, vrlo bizarnim skečevima, poput onog kada je Karsten u spremištu prepona zavezao svog trenera za stolicu i zalijepio mu usta selotejpom: “Mentalno kao da smo iste dobi. Stalno se rugamo jedan drugom, imamo isti smisao za humor”, kaže.
Izazov iz SAD-a
Mentalna razonoda dobro dođe kao ispušni ventil u napornom procesu priprema, makar i totalno uvrnuta. Iako je Warholm srušio svjetski rekord na 400m prepone (a ranije i na 300m prepone rezultatom 33.26), to ne znači da može mirno spavati uoči Igara u Tokiju, dapače.
Samo nekoliko dana uoči Warholmova povijesnog pothvata, Benjamin je na američkim trialsima odjurio do vremena 46.83, koje nije dugo stajalo kao drugo najbrže u povijesti. Amerikanac je potom samopouzdano poručio da može ići još mnogo brže te da će se to vidjeti već u Tokiju. Da to nisu tek prazne prijetnje govori činjenica da je riječ o tipu koji je išao 200 metara ispod 20 sekundi, i to s vjetrom u prsa. Također mu je i osobni rekord na čistoj 400-tci osjetno brži (56 stotinki) od Warholmova, stoga će Norvežanin u Tokiju biti na novim velikim iskušenjima.
Ali Warholm je čovjek koji se ne boji iskušenja, on je taj kojeg se suparnici plaše. Sada je došao na apsolutni vrh i u Tokio putuje pun samopouzdanja, spreman zgrabiti zlato koje mu nedostaje.
