Nakon što je 1963. uzeo FA Youth Cup i time nagovijestio da se oko Upton Parka skuplja jedna posebna generacija, između 1964. i 1975. West Ham je osvojio tri trofeja. Ispostavit će se da su ta dva naslova pobjednika FA Cupa, koja su nadograđena uspjehom u Europi i osvajanjem Kupa pobjednika kupova, ostala kao spomenik rezultatski najuspješnijoj fazi u 123 godine dugoj povijesti kluba, tim više što su u tom razdoblju Čekićari gubili u finalu Liga kupa i u polufinalu Kupa pobjednika kupova te na taj način pokazali svoju konkurentnost više nego u ijednoj drugoj dekadi postojanja.
Opijeni uspjehom i nadahnuti hitom Beatlesa Can’t Buy Me Love koji je 1964. pomeo radijske top liste, navijači su stvorili izraz The West Ham Way, označivši njime lepršavu igru naslonjenu na domaće klince koji su davali sve od sebe za klub. Zapravo je upravo to bila najveća pobjeda navijača — njihov je klub bio sposoban osvajati trofeje kroz rad u klubu, a ne ‘kupovati’ ih uz pomoć bogatih sponzora koji su preko noći došli u klub. The West Ham Way je bio njihov način da svima pokažu kako se neke stvari ne mogu kupiti i kako iza tih metalnih kanti stoji simbolika neslomljivog ponosa ulica koji se spajao na Boleyn Groundu.
West Ham je tada na terenu kao kapetan predstavljao Bobby Moore, dijete kluba i vrhunski obrambeni igrač koji će kao kao kapetan voditi Englesku do jedinog naslova svjetskog prvaka. Moore je bio uzor, lokalni dečko koji je svima pokazivao kako je moguće doći do viteške titule čak i ako potječeš iz skromne pozadine. Nogomet je bio sredstvo koje je pronosilo slavu izvan londonskog East Enda i donosilo formalna priznanja poput tog.
I možda im je svima ondje baš zato toliko značio taj posebni način na koji West Ham pobjeđuje, način na koji su željeli kako bi svima pokazali koliko su vrijedni.
“Kad čovjek izađe na teren, uvijek postoji šansa da se dogodi nešto magično. To je ono što nas tjera da se vraćamo natrag“, napisao je Harry Redknapp u svojoj autobiografiji A Man Walked On To A Pitch i tako sažeo The West Ham Way. On je možda i puno bolji maneken za taj način od Moorea; ne samo da je sudjelovao u osvajanju FA Youth Cupa, nego je kao krilo još bolje utjelovljavao potrebu navijača da West Ham igra napadački, da se događa magija koja ih je privlačila na stadion. Kao još jedno dijete East Enda, s obala Temze, bio je jako dobro upoznat s teškim radom kao načinom života. Uostalom, to se očitovalo u vremenu kad je postajao nogometaš.
Potraga za izgubljenim vremenom
“Mi juniori imali smo svoje poslove koje smo morali obaviti. Trenirali smo ujutro, a onda smo se vraćali na Upton Park pripremiti opremu prvoj momčadi za idući dan”, napisao je Redknapp. “Dresovi su smrdjeli po znoju i bili umazani osušenim blatom, ali mi smo bili ti koji su se morali pobrinuti da se operu, osuše i slože tako da budu spremni za idući dan. Nismo u slobodno vrijeme išli u dvorane za snooker ili na trkališta za konje kao naši vršnjaci, cijelo vrijeme smo provodili na stadionu i nije nam bilo teško. Živjeli smo za nogomet, makar ga igrali na parkiralištu stadiona gdje smo često trenirali.“
I upravo na tom parkiralištu obavijenom smogom – jer trebalo je čuvati travu na stadionu za utakmice – rodila se generacija koja je osudila navijače da gledaju West Ham na određen način. Ta je generacija bila simbol nečega boljega, pokazivala je da radnici u željezarama i škverovima iz kojih je West Ham i potekao nisu obični grubijani i da mogu igrati nogomet profinjenije nego itko drugi bez da izgube svoju osobnost. Ta je generacija pokazala kako ti isti radnici mogu biti uspješni i osvajati kupove igrajući na takav način. Ta je generacija pokazala i da se na dokovima i ulicama nimalo glamuroznog East Enda može stvarati magija.
I izgleda da je ta generacija s parkinga Upton Parka na neki način osudila današnji West Ham na neuspjeh i proklela navijače na vječito traganje za nečim davno izgubljenim.
West Ham je daleko od vrha. Ako se želi približiti tom vrhu tako što će imitirati one koji su već gore, bit će samo njihova loša kopija. A to sigurno nije The West Ham Way
Današnji navijači još uvijek traže sve ono što su vidjeli u toj generaciji, iako velik dio njih nije niti gledao Moorea i Redknappa. Traže nemoguće i traže ono što je zapravo nikad nije bilo niti pravilo, već samo iznimka koja se dogodi sama od sebe jednom u 123 godine koliko klub postoji. Uostalom, neke činjenice govore same za sebe.
Najviši West Hamov ligaški plasman je treće mjesto još 1986. kada je završio iza Liverpoola i Evertona u onome što se tada zvalo First Division. Otkad je Premier lige, najviši plasman West Hama je peto mjesto. Zadnji osvojeni trofej je Liga kup 1981., godinu dana prije toga i FA Cup.
Letimični pregled tih uspjeha ubija romantiku i daje realnu sliku današnjeg kluba. West Ham naprosto nije konkurentan za najviše domete. Nema rezultate, nema omladinsku školu koja će stvoriti premuim talente, nema sustav skautinga koji će dovoditi top talente i nema toliko novca da sve to kupi. I opet, usprkos svim tim objektivnim činjenicama, navijači su uvjereni da je uspjeh dohvatljiv, a vlasnici su uvjereni da postoji način igre koji je dio kulture tog kluba. A i jedni i drugi su uvjereni kako će ponovni pronalazak tog mitskog načina vratiti West Ham u elitu kojoj misle da pripadaju.
Uzbudljiva budućnost
Ali u krivu su jer The West Ham Way danas ne postoji.
Uostalom, ne postoji više ni Boleyn Ground, ulice koje vode k njemu danas su drugačije, a ne postoji ni ta radnička klasa čija su djeca napucavala loptu na parkingu. Zapravo, The West Ham Way vjerojatno nikad nije niti postojao; vjerojatno je generacija s kraja 1960-ih bila samo iznimka koja se dogodila kroz splet niza okolnosti i današnje traženje tog Svetog grala samo uzrokuje gubljenje vremena koje se moglo potrošiti na strategiju koja bi West Ham stvarno približila vrhu.
Jer sve što West Ham danas radi je samo gubljenje vremena.
“Već smo poduzeli mjere kako bismo pronašli i regrutirali menadžera za kojeg vjerujemo kako može voditi West Ham naprijed u skladu s našim ambicijama“, izjavio je većinski vlasnik i predsjednik kluba David Sullivan kad je postalo jasno da David Moyes neće nastaviti na klupi Čekićara jer je od trenutka njegova postavljanja do kraja sezone momčad bila 18. u ligi po udarcima na gol i 19. po kreiranim šansama. “Naš cilj je imenovati figuru visokog kalibra za koju vjerujemo kako može voditi naš klub u uzbudljivu budućnost.”
I zaista, Manuel Pellegrini odgovara opisu. On je jako dobar trener o kojem dovoljno govori to što u svom životopisu ima River Plate, Real Madrid i trofej osvajača Premier lige s Manchester Citiyjem. Njegov stil igre je tečan, teži napadačkom pristupu i kombinatorici, a u takvo razmišljanje se uklapaju i pojačanja koja su dovedena. Andrij Jarmolenko i Felipe Anderson su igrači za kojim su se okretali klubovi s vrha ljestvice i godinama unatrag su bili među glavnim likovima u pričama o pojačavanju top klubova. Imati njih na krilima, posebno uz Issu Diopa koji je doveden kao stoper i koji može počinjati napade, daje odličnu osnovu za igru. S njima je, ako zažmirite na kontekst, postavljen temelj za uzbudljivu budućnost.
Međutim, kontekst je takav da West Ham živi u eri u kojoj to znači nastavak samozavaravanja o relevantnosti i gubljenja vremena, zbog čega ostaje zacementiran u prosječnosti.
Jedina četiri boda u prvih šest kola West Ham je uhvatio isključivo kad se branio. U pobjedi protiv Evertona momčad je imala 43 posto posjeda lopte, a Everton je imao čak sedam udaraca više. U remiju protiv Chelseaja West Ham je imao tek 28 posto posjeda i samo jedan udarac u okvir.
Kad je West Ham pokušavao napadati, zbog čega je i doveden Pellegrini, redovito je gubio. U četiri takve utakmice suparnici su kombinirano pretrčali ukupno 20 kilometara više. Isto tako, Wolverhampton je protiv West Hama imao čak 93 posto točnih dodavanja u svojoj polovici. Iz tih podataka vidimo da Pellegrinijev West Ham igra na način na koji obično igraju talentom superiorne momčadi, mirno i sa sigurnošću da će mu suparnik predati loptu, pa će napraviti razliku u pozicijskoj igri. A to baš i ne ide tako.
Put u prosječnost
Stvari su bolno jednostavne: West Ham je daleko od vrha. Ako se želi približiti tom vrhu tako što će imitirati one koji su već gore i dovoditi igrače koji su bili na njihovu radaru, ali ipak nisu dovoljno dobri za top razinu — onda će završiti debaklom. Anderson i Jarmolenko su stvarno dobri igrači, ali West Ham igra u ligi u kojoj baš svi imaju dobre igrače jer su budžeti suludo veliki u usporedbi s drugim nacionalnim natjecanjima. Tottenham, Arsenal, Chelsea, Liverpool i oba Manchestera imaju igrače na klupi koji su bolji od West Hamovih najboljih prvotimaca. Jack Wilshere je s razlogom dobio papire u Arsenalu, a i Pablo Zabaleta s razlogom više nema mjesta u Cityju. I onda je suludo misliti da možeš igrati kao što oni igraju i biti uspješan.
Ako kopiraš neki model razmišljanja i način igre samo s manje dostupnih resursa, onda si sam sebe osudio na to da postaneš loša kopija. A to sigurno nije The West Ham Way i u tome ne postoji šansa da se dogodi nešto magično.
Na kraju će Pellegrini smisliti nešto. West Ham će zaigrati nogomet, novi igrači će se uklopiti i neće puno trebati prije nego što profunkcionira presing i metodologija igre u posjedu s čijim se osnovnim principima neki igrači očito muče. To će biti dovoljno za nekoliko dobrih utakmica koje će biti užitak pogledati i završavanje u sredini ljestvice. Katastrofičnim najavama nema mjesta, iako je nakon prva četiri kola bez boda bilo jako ružno gledati poredak. Ali gdje je tu ikakva dugoročna strategija, gdje je tu sustav koji nudi neku perspektivu ili išta osim neizbježne prosječnosti, za koju zapravo i nije važno tko je trener? I Moyes je na kraju završio kao 13.
U prvih 100 godina West Ham je promijenio tek osam menadžera. Pod vladavinom Sullivana i Davida Golda, u zadnjih osam godina, West Ham ih je promijenio šest. Problem vjerojatno nije bio u nijednom od njih; problem je u nerealnim očekivanjima i traganjem za davno izgubljenim The West Ham Wayom. Načinom koji zapravo vjerojatno nikad nije ni postojalo, a koji poput mita kruži nad navijačima i vlasnicima i tako sprječava klub da okrene novi list, nađe strategiju i sustave koji će donijeti nešto više od prosječnosti. Mogućnost da se dogodi nešto magično sve njih baca natrag, ali da se ta mogućnost poveća potrebno je početi razmišljati drugačije.
