A poznajući narav Franka Williamsa i kćerke mu Claire, čini mi se da je samo pitanje vremena kada će se naduriti na nove gazde (ili shvatiti da sada imaju gazde) te definitivno iščeznuti iz paddocka, ostavljajući ga još manje ljudskim, a više korporativnim… U realnosti, preuzimanje (nije posve izvjesno, ali čini se da je postignut dogovor i s manjinskim dioničarima, odnosno da je uistinu izvršen potpuni buyout) je bilo jedini spas za momčad opterećenu dugovima, problemima i nedostatkom rezultata.

Određeno iznenađenje je tek što je kupac američki, anonimni fond, a ne tkogod od očekivanih bogatih tatica sa sinovima u Formuli 1 ili na pragu nje, Michael Latifi ili Dmitrij Mazepin, ali zapravo još ne znamo tko su vlasnici, odnosno financijeri. Najzanimljivije bi bilo otkrije li se da su to Saudijci, koji posljednjih godina mahnito ulažu i kupuju diljem svijeta — ime te zemlje postalo je medijski eksponirano upravo prije 40-ak godina kada je njihov novac pokrenuo priču o Williamsovu uspjehu. Prvi pobjednički bolidi momčadi nosili su velike reklame Saudia, a u nekim utrkama na njima se pojavio i jedan manji natpis, prezime bogate saudijske obitelji koja ga je također financirala: Bin Laden.

Ovim preuzimanjem je Formula 1 sasjekla i posljednju vezu s nekim romantičnijim vremenima i transformirala se u novi, korporativni sport. To nije nužno loše

To zapravo nije bio pravi početak.

Frank Williams je u Formulu 1 došao desetljeće ranije, ali s drugom momčadi, Frank Williams Racing. Provincijalac iz South Shieldsa u blizini Newcastlea rođen je 1942. Nitko vam neće zamjeriti ako niste čuli za Južne Štitove, nije to neki osobito poznat ni uzbudljiv gradić, ali čini se da su ondje tih godina nešto stavljali u vodu, pa su se ondje rađali istinski velikani. Sjajni filmski redatelj Ridley Scott, autor Aliena (ili, ako hoćete na hrvatskom, onog filma po čijem je hrvatskom prijevodu nazvan Gibonnijev bend) i Gladijatora, ondje je ugledao svijet 1937., a 1943. na istoj je lokaciji prvi puta zaplakao i Eric Idle iz Letećeg cirkusa Montyja Pythona, čovjek koji je otpjevao Always Look on the Bright Side of Life.

Prototip savršenog vozača

Williams je uvijek kuburio s lovom, ali je ipak uspijevao sudjelovati u Svjetskom prvenstvu od 1969. do 1976., uglavnom pri začelju poretka, ali i s nevjerojatno konfuznom serijom različitih naziva, sponzora, bolida i vozača. Većinom su to bili kupovni, gotovi bolidi, ali bilo je i pokušaja vlastitih konstrukcija. Rezultate danas u povijesnim knjigama možete naći i pod imenima De Tomaso, Politoys, Iso-Marlboro i Wolf-Williams.

Najbolja je bila prva sezona, kada je za upravljačem bio Frankov dobar prijatelj i nasljednik poznate engleske dinastije proizvođača piva, Piers Courage. U skladu s prezimenom, bio je i hrabar i brz, te je čak dvaput uspio doći do drugog mjesta, ali je nažalost poginuo 1970. To će gotovo četvrt stoljeća ostati jedina smrt u nekom bolidu momčadi kojom je upravljao Frank Williams. Fantastična vožnja Jacquesa Laffitea na starom Nürburgringu 1975., kojom je također došao do drugog mjesta, zaokružila je tris plasmana na podij tih ranih, financijski životarećih momčadi. Nakon svađe s Walterom Wolfom Williams 1977. osniva novu momčad, onu koju danas znamo kao jednu od najvećih u čitavoj povijesti ovog sporta, Williams Grand Prix Engineering.

Značajnu ulogu u priči o uspjehu imao je i Patrick Head, otpočetka manjinski partner u vlasništvu i dugogodišnji tehnički direktor. Ujedno i čovjek koji j znao prepoznati talente velikih konstruktora koji će raditi za momčad, ljudi kao što su Frank Dernie ili Adrian Newey.

Belgijski vozač Patrick Nève upisan je u knjige kao prvi vozač nove momčadi, ali put prema uspjehu počinje u drugoj sezoni, 1978., konstrukcijom prvog vlastitog bolida i dolaskom Alana Jonesa. Australac je na prvu izgledao prije kao ragbijaš nego kao vozač utrka, ali njegov čvrst, pomalo grub karakter savršeno se nadopunjavao sa sličnim Williamsovim i Headovim osobinama. Mnogi će kasnije interpretirati da je upravo Jones postao prototip savršenog vozača momčadi, čije će osobine upravljački dvojac pokušati pronaći u svim nasljednicima…

Bilo je to vrijeme tzv. ground effecta, aerodinamika je na velika vrata stigla u Formulu 1, ali zapravo još nitko nije točno znao kako je iskoristiti i testirati te su promjene na vrhu poretka ponekad dolazile na dramatične načine, iz sezone u sezonu, pa i iz utrke u utrku, kako bi koja momčad što uspjela posložiti. Williams je 1978. i u prvom dijelu 1979. uhvatio nekoliko postolja, a na domaćoj utrci u Silverstoneu 1979. prvu joj je pobjedu donio Clay Regazzoni. Jones je, pak, pobijedio na četirima od sljedećih pet utrka i jasno pokazao da Williams ima najbolji paket druge polovice sezone. Bodovni zaostatak za Ferrarijem bio je prevelik, ali zato je 1980. bila Williamsova sezona.

Važnija momčadska titula

Ne i Regazzonijeva. Mada je donio prvu pobjedu i, općenito, bio dobar, bez milosti je zamijenjen Carlosom Reutemannom. Argentinac je karakterno bio sušta suprotnost Jonesu i, premda ga se i danas opravdano smatra jednim od najvećih vozača u povijesti bez titule prvaka, zapravo se nikad nije uklopio u momčad. Završio je prvenstvo na trećem mjestu, sa samo jednom pobjedom, daleko iza prvaka Jonesa koji ih je skupio pet. Momčad je zahvaljujući legendarnom bolidu FW07 osvojila i prvu konstruktorsku titulu — a to je naslov koji je Franku Williamsu uvijek značio mnogo više od vozačkog, ili je barem tako tvrdio.

Konstruktorska je titula obranjena 1981., ne i vozačka. Reutemann je prije posljednje utrke u Las Vegasu imao bod prednosti ispred Nelsona Piqueta, a i Laffite je još imao teoretsku šansu za naslov. Nakon sjajnog pole positiona, na utrci je sve pošlo po zlu za Argentinca. Gubio je poziciju za pozicijom, mučio se s preupravljanjem, ostao bez četvrte brzine… Jones je, s druge strane, odvezao besprijekornu oproštajnu (ili je barem tada mislio da mu je to oproštaj) utrku i pobijedio. Williamsov boks nakon utrke bio je poprilično bizaran prizor: s jedne strane utučeni Reutemann, s druge razdragani Jones, Williams i Head koji slave pobjedu i momčadsku titulu.

Argentinac je ipak ostao u momčadi, ali se bez pravog objašnjenja povukao nakon samo dvije utrke 1982.. S obzirom na kasniju političku karijeru, mnogi smatraju da je to bilo po naredbi iz Buenos Airesa — nedugo potom uslijedio je napad na Falklande i argentinsko-britanski rat, te nije baš bilo primjereno ostati nastupati za momčad iz države s kojom vaša ratuje. Bila je to čudna sezona sa čak 11 različitih pobjednika, u kojoj je Williams završio tek četvrti, ali njegova je nova zvijezda, Keke Rosberg, mada u prethodnoj sezoni nije osvojio niti boda, uzela vozački naslov…

Bio je to labuđi pjev legendarnog motora Ford-Cosworth DFV, mada će i tijekom većeg dijela 1983. Rosberg i Laffite biti vrlo solidni, a Finac čak uzeti i pobjedu u Monaku. Za prave je uspjehe ipak trebao turbo motor, a Williams ga je dobio potkraj te sezone, i to od Honde.

https://www.youtube.com/watch?v=tHkXszsULe0

Kombinacija je sve bolje funkcionirala, u sljedeće su dvije sezone i Rosberg i novopridošli Nigel Mansell ostvarili nekoliko pobjeda, ali kada je bolid napokon bio spreman za napad na sam vrh, Finca je zamijenio dvostruki prvak Piquet. Jezičav i sklon psihološkim igricama, Brazilac se nije dobro slagao s momčadskim kolegom, ali Williams i Head su gotovo pa poticali takav odnos, nekako se uvijek činilo da im se sviđa ako postoji izrazito visoka razlika tenzije među njihovim vozačima.

Puštali su ih da se bore na stazi, a upravo su zahvaljujući odbijanju da nekome daju prednost 1986. ostali bez vozačke titule, koje se dočepao Alain Prost u inferiornom McLarenu. Vodstvu važnija momčadska titula osvojena je i te i sljedeće sezone, kada smo gledali veliku borbu dvojice Williamsovih vozača za titulu, u kojoj je pobijedio Piquet — i promptno napustio momčad. Koja je izgubila i Hondine motore, ne slažući se s idejom da joj japanski proizvođač nametne svog vozača, Satorua Nakajimu.

Slovo “S”

Nakon dvije uzastopne pobjede u momčadskoj konkurenciji, momčad nije uspjela nagovoriti nikoga od vodećih konstruktora motora da surađuje s njima i morala je odabrati malu i nekonkurentnu britansku tvornicu Judd. Takvi detalji, a bilo ih je podosta u povijesti momčadi, najbolje govore o tome koliko je teško pregovarati i surađivati s Williamsom i Headom. No, istini za volju, tada se činilo da je i sam opstanak momčadi podosta upitan — nakon testiranja u Francuskoj 1986. je Frank Williams, dotada poznat kao pasionirani maratonac i jedna od najfit osoba u svijetu Formule 1, doživio tešku prometnu nesreću i, nakon što mu je život neko vrijeme visio o koncu, završio u invalidskim kolicima. Bilo je to prije 34 godine te je po nekim izvorima on tetraplegičar koji je u takvom stanju najdulje poživio…

Tada je, razumljivo, prevladavalo uvjerenje da netko s takvim hendikepom ne može voditi F1 momčad i da se Williamsu crno piše. No, pred momčadi je zapravo tek bilo najuspješnije razdoblje u povijesti.

Dva su ključna razloga bili prepoznavanje talenta mlađahnog Neweya i ugovor s Renaultom o isporuci motora. Thierry Boutsen i Riccardo Patrese su 1989. donijeli drugo mjesto u momčadskom poretku, ali za povratak na sam vrh ipak je trebalo pričekati Mansellov povratak iz Ferrarija. Bilo je to vrijeme velikog tehnološkog napretka, aktivnog ovjesa, kontrole trakcije i ostalih čudesa, a Williams je bio na čelu trenda.

Dvostruki naslovi 1992. i 1993. bili su iznimno uvjerljivi i odraz velike dominacije bolida FW14B i FW15C, ali velik su doprinos dali i prvi vozači, Mansell, pa Prost. Zanimljivo, obojica su otišla odmah nakon osvajanja titule; Mansell, uvrijeđen zbog potpisivanja Prosta (i neprihvaćanja financijskih zahtjeva), u SAD, a Prost u mirovinu. Usto, momčad je na samom vrhu napustio i dugogodišnji glavni sponzor, Canon. No, činilo se da postoji dugoročno rješenje, koje će donijeti višegodišnju dominaciju i mnogo titula.

Došao je Ayrton Senna. Nažalost, ništa nije išlo po planu.

FW16B bio je vrlo nervozan bolid, a nakon odustajanja u prve dvije utrke se u Sennu i momčad uvukla nervoza. A onda je došla ona prokleta nedjelja u Imoli… Nakon Couragea, drugi put se dogodilo da vozač pogine vozeći za Williams. Mada je za momčad nastupio samo na tri utrke i nije osvojio ni boda, slovo “S” u počast se brazilskom majstoru otada može pronaći na svakom Williamsovom bolidu.

U prvog je vozača neočekivano prometnut Damon Hill, a kao drugi doveden debitant David Coulthard. Hill je trebao biti samo vodonoša — prvo Prostu, a potom i Senni, i bilo mu je dosta teško iskoračiti u glavnu ulogu. Sljedeće tri sezone bile su neobična mješavina svega i svačega, od početničkih pogrešaka do fantastičnih vožnji i pobjeda u nemogućim uvjetima. Titulu je 1994. izgubio nakon kontroverznog sudara s Michaelom Schumacherom u posljednjoj utrci, za koji su mnogi i danas uvjereni da je bio Nijemčeva podlost. Kako god, Williamsu i Headu situacija je bila frustrirajuća: iznimno dominantan bolid donio je konstruktorski, ali ne i vozački naslov, a sljedeće godine su oba izgubljena od Schumachera i Benettona, uvjerljivije nego što je obzirom na realni odnos snaga trebalo biti.

Naprasno prekinuto doba najvećih uspjeha

Mnogi su krivili vozače i smatrali da bi pravi put bio dovesti nekoga boljeg. No, problem je bio gdje ga pronaći. Nakon Sennine smrti, Prostova i Piquetova povlačenja te Mansellova gubitka volje/nabacivanja kilaže, u Formuli 1 je postojala je samo jedna velika zvijezda, Williamsu nedostupna: Schumacher. Stoga su ondje počeli gledati što se zbiva na drugoj strani Atlantika i dovoditi vozače koji su dominirali Indy utrkama. Trojica će takvih stići u Grove u sljedećih nekoliko godina, s vrlo različitim rezultatima.

Jacques Villeneuve stigao je 1996. i doimao se kao pun pogodak. Sin neprežaljene Ferrarijeve legende Gillesa Villeneuvea od prve je utrke bio ozbiljan konkurent Hillu, a do pretposljednje čak i u borbi za naslov. Stoga se, barem u glavama čelnika, činilo logičnim da bace sve karte na njega i odmah se nakon osvajanja dvostruke titule zahvale Hillu na suradnji. Tako smo dobili upravo nevjerojatan statistički podatak: četvrti puta zaredom, čovjek koji je osvojio titulu za Williams neposredno nakon toga je otišao iz te momčadi…. To je još jedan od detalja koji govore o posebnom karakteru ove momčadi, karakteru koji joj je možda pomogao da u nekim fazama budu toliko uspješna, ali ultimativno joj onemogućio da ostvare neko razdoblje duge dominacije kombinacija vozača i bolida.

Dvostruki je naslov osvojen i sljedeće sezone, nakon — ovaj put neupitne — Schumacherove svinjarije u posljednjoj utrci i neuspješnog pokušaja izbacivanja Villeneuvea sa staze. Samo da bi u reprizi desetljeće starijih događaja momčad na vrhu napustili — glavni dizajner i dobavljač motora. Istini za volju, Neweya su teško mogli zadržati, tražio je nove izazove, a u sljedeće dvije sezone momčad će nastaviti koristiti Renaultove motore iz treće ruke, bez prave tvorničke podrške, ali to više neće biti to.

Zapravo, to više nikad neće biti to.

U tom je trenutku Williams bio na vrhu svijeta, s devet konstruktorskih naslova i službeno najuspješnija momčad dotadašnje povijesti Formule 1. No, i pomalo nevjerojatnim detaljem da su sedam vozačkih titula osvojila sedmorica različitih vozača. Uz napomenu da nitko od njih, nikada, nije ponovo uspio doći do titule s nekom drugom momčadi. Priča o naslovima završila je te 1997., a nakon toga počinje razdoblje polaganog propadanja, mada je bilo još pojedinačnih bljeskova.

Doba najvećih uspjeha naprasno je prekinuto 1998. i 1999., pri čemu je neobično bilo gledati i kako je to razdoblje bilo destruktivno za uključene vozače. Villeneuve će se u nekoliko godina iz cijenjenog prvaka pretvoriti u klauna i dežurno zanovijetalo i više nikada neće doći do pobjede. Heinz-Harald Frentzen je po neuklapanju u Williamsov sustav vrijednosti pomalo podsjećao na Reutemanna. Procvjetat će tek po odlasku iz Grovea, dolaskom kod Eddieja Jordana (slično se u određenoj mjeri može reći čak i za Hilla). A Alessandro Zanardi, pobjednik u svemu ostalom, groznom sezonom u Formuli 1 priuštio si je možda i jedinu mrlju u impresivnoj karijeri.

Sljedeće sezone obilježio je dvojac povremenih pobjednika utrka, Ralf Schumacher i Juan Pablo Montoya, kao i nesposobnost momčadi da složi bolid dostojan BMW-ova motora, najsnažnijeg na gridu. Jedini put kada je momčad bila blizu uistinu dobrog bolida, 2003., Kolumbijac je svojim pogreškama uspio prokockati priliku.

Vrijeme za novi početak

No, zapravo je krivica, doimalo se, uglavnom bila na momčadi.

Baš poput Renaulta prije toga (ondje su čak i jedan sjajan cestovni model nazvali Clio Williams), i BMW je želio veći utjecaj na odluke momčadi, ali Williams ga nije želio dati. Postoji lijepa i romantična nota u tom inzistiranju na tradicionalnom načinu vođenja poslovanja, ali u 21. stoljeću naprosto više nije bilo realno očekivati da se bez pomoći velikog tvorničkog sustava (ili barem značajno većeg budžeta za aerodinamička istraživanja, kao nešto kasnije u Red Bullovu slučaju) može uspeti na sam vrh.

Razočaran razvojem događaja, BMW se povukao 2005., otpočevši razdoblje lutanja i konstantnih promjena dobavljača motora, od Coswortha preko Toyote, do povrataka na Cosworth i Renault. Bilo je tu i odličnih vozača (Nico Rosberg, Mark Webber…), ali i onih koji nisu bili posve na razini ugleda momčadi. Posebno je gorka pilula morao biti angažman Kazukija Nakajime: Honda nije mogla momčadi nametnuti njegova oca, ali Toyoti je to uspjelo sa sinom. Posebna je priča bio ‘ludi’ Pastor Maldonado, ali on je u nevjerojatnom vikendu u Španjolskoj 2012. momčadi donio najneočekivaniju pobjedu u povijesti te, kako sada izgleda, i posljednju.

Stara garda se pomalo povukla u sporedne uloge, a momčad je preuzela Frankova kćer Claire, koja nije uspjela vratiti karizmu. Zapravo, mislim da je riječ o jednoj od najmanje voljenih osoba današnje Formule 1 — kako među ljudima uključenima u sam sport, tako i u publici. Fantastično je da imamo momčad koju vodi žena, ali ona naprosto nije ostavila dojam da je uistinu sposobna za taj posao i posljednjih godina svjedočimo slobodnom padu nekoć slavne momčadi.

Mada u početku nove turbo ere uopće nije tako izgledalo.

Williams je sezone 2014. i 2015. završavao na trećem mjestu konstruktorskog poretka, a Felipe Massa i Valtteri Bottas uredno su stizali do postolja i bodova. Ključ tih rezultata bio je dominantan Mercedesov motor, ali u posljednjih pet sezona su konstantni nedostatak financija i nesposobnost uspjeli anulirati i tu prednost, do te mjere da je momčad od 2018. naovamo konstantno najslabija na gridu. Lani je Robert Kubica nekako uspio donijeti jedan bod, a ove godine bi se moglo dogoditi da Williams prvi put nakon debitantske 1977. ostane i izvan kruga osvajača bodova.

Usto, vozači koji su u momčad došli zbog bogatih sponzora, a ne vozačkih kvaliteta, postali su više pravilo nego iznimka — mada moram priznati da ove sezone Nicholas Latifi nije baš toliko sporiji od svih ostalih na gridu koliko sam očekivao da će biti. S vedrije strane, imaju sjajnog mladog Georgea Russella u prvom bolidu, dugogodišnji ugovor s Mercedesom kao dobavljačem motora i osjetno manji zaostatak za najbližim konkurentima nego u prethodne dvije sezone.

Dodamo li tome da su sve momčadi napokon odlučile potpisati novi Concorde ugovor, što znači da stupa na snagu nivelacija budžeta, jasno je da je ovaj potez Amerikanaca možda i ‘pljačka stoljeća’ — oni su za cijenu jednogodišnjeg sudjelovanja u F1 prvenstvu dobili jednu od najslavnijih momčadi u povijesti tog sporta, upravo u trenutku kada joj pravila daju mnogo veću šansu da se vrate u igru.

Nažalost, u toj igri, ma što oni sada tvrdili, dugoročno više nema mjesta niti za Franka niti za Claire Williams, a Patrick Head već se uglavnom povukao. Nakon odlaska Bernieja Ecclestonea, Williams je bio posljednji relikt starih vremena, vrijednosti i načina vođenja momčadi, ali bilo je sve jasnije da to ne može potrajati. Ovim preuzimanjem je Formula 1 sasjekla i posljednju vezu s nekim romantičnijim vremenima i definitivno se transformirala u neki novi, korporativni sport (namjerno ignoriram Haas, koji je dio neke posve druge kulture utrkivanja). To nije nužno loše, ako uopće jest, ionako naprosto više nije išlo…

Bilo je lijepo imati Williams, onakav kakav je bio, ali vrijeme je za novi početak.