Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zaboravljene YU lekcije hrvatskoj košarci

Reprezentacija nam je već dugo talionica talenta. Mora li biti tako?

Zadnja izmjena: 26. kolovoza 2017. NBA Entertainment.Chris Berman,

Hrvatska je košarka često zarobljena u kolopletu bezveznih fraza, predrasuda i klišeja. Stvari su to koje predstavljaju daleko veći problem unutar samog sporta nego nestručnost ili neznanje. Izostanak vizije i ikakve sklonosti revolucionarnim, pionirskim odlukama ono je što našu košarku uprosječuje već dva desetljeća.

Jedna od takvih fraza jest da reprezentacija ima biti sastav 12-orice najboljih košarkaša u tom trenutku, odnosno da nacionalna momčad ne može biti kalionica talenta i mjesto održavanja košarkaških klinika.

U načelu je ta teza, kao što je uvijek slučaj s floskulama, notorno logična i ispravna. Ta kako bi drukčije i moglo biti? Hrvatski košarkaški savez i njegovi izbornici slijepo je se drže kroz proteklih 20-ak godina. I što smo dobili? Prosjek naših plasmana na europskim prvenstvima (10 nastupa) kroz to je razdoblje između osmoga i devetog mjesta, na Svjetskim je prvenstvima taj prosjek 12. mjesto (s time da za tri od pet posljednjih nismo izborili nastup), dok smo na Olimpijskim igrama od 1996. naovamo, s time da na trima također nismo nastupili, ispadali u četvrtfinalu. Među 12 reprezentacija koje na turnir ulaze po kontinentalnom ključu i domaćinom, što Olimpijske igre čini zapravo najmanje zahtjevnim košarkaškim turnirom, na kojem je prolazak u četvrtfinale pored najmanje triju nedoraslih suparnika minimum koji se od jedne košarkaški ambiciozne nacije može očekivati.

Ako smo tim postignućima zadovoljni, onda je teza, odnosno fraza koje se tako slijepo svih tih godina držimo, ispravna. Ako ipak nismo, onda bi valjda nešto trebalo mijenjati, zar ne?

Uvriježeno je mišljenje, a zapravo još jedna klimava teza, da se bazni rad mora odvijati u klubovima, koji stvaraju igrače za reprezentaciju, koja će ih onda eksploatirati. Možda je taj, ovako na prvu neravnopravan i nesuvisao odnos, nekad i bio predmetom zajedničkog interesa klubova i reprezentacije. Pitanje je, međutim, zašto bi bio danas, ako svoje najunosnije transfere hrvatski klubovi – recimo, Cedevita Jusufa Nurkića, odnosno Cibona Antu Žižića – ostvaruju direktno u NBA malo nakon što mladci zaigraju seniorsku košarku.

Bogomdani Marsovci

Istina je, barem se to meni čini očitim, sasvim suprotna. Stvaranje igrača – kako u klubu za reprezentaciju, tako i u reprezentaciji za klub – je reverzibilni proces. Klubovi nacionalnu momčad više ne trebaju za promociju igrača, niti za njihovo igranje pod FIBA-inim natjecanjima dobivaju ikakvu naknadu (kao što je ne dobivaju niti sami igrači), i reprezentacija afirmaciji mladih košarkaša mora početi pridonositi sama, preuzimajući proces odgajanja sve više u vlastite ruke. Čini to, ustalom, za vlastite potrebe.

Može se to pokušati na dva načina.

Prvi i teži je organiziranje ljetnih pripremnih kampova, turneja s velikom količinom prijateljskih utakmica. Drugi i jednostavniji, premda s više rizika, jest pokušaj projiciranja uspjeha u budućnost: žrtvovanje jednog natjecanja za dobrobit rezultata na nekom drugom ili trećemu, u svakom slučaju budućem. Taj je model u novijoj hrvatskoj košarkaškoj povijesti osobito nepopularan. No, doći ćemo i do toga.

Nama su obično puna usta uspješne hrvatske i jugoslavenske košarke iz 1980-ih i ranih 1990-ih godina. Pritom se olako samozaključuje da su svi ti igrači, od Dražena Petrovića pa nadalje, bili bogomdani Marsovci, rođeni supermeni koje je bilo koji tikvan samo morao pokupiti, dati im da igraju i pustiti da požanju zlatne medalje. Kako pogrešno!

Istina je da je jugoslavenska košarkaška reprezentacija sredinom 1980-ih bila u krizi.

Generacija koju su predvodili Krešo Ćosić, Dragan Kićanović i Dražen Dalipagić bila je na silasku. Dražen Petrović, kao košarkaš u nastajanju, kalio se na porazima. Na eurobasketima 1983. u Francuskoj i 1985. u Njemačkoj Jugoslavija je završavala sedma. Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. bila je trećeplasirana. Da nije bilo bojkota SSSR-a, ostala bi bez medalje. Na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1986., odnosno grčkom Eurobasketu godinu dana potom, momčad izbornika Ćosića osvajala je bronce. S obzirom na ondašnju koncentraciju košarkaške kvalitete, koja je prije raspada SSSR-a i Jugoslavije pri konkuriranju za medalje bila otprilike širine kao u današnjem vaterpolu, sve te pobrojane rezultate slobodno uzmite kao duplo lošije s obzirom na današnje, daleko izniveliranije okolnosti.

Juniorčić po imenu Vlade Divac

Što Košarkaški savez Jugoslavije čini da bi odgovorio na krizu?

Prvo, pomlađenu reprezentaciju između 1981. i 1986. godine šalje na pet sjevernoameričkih turneja. Igrajući protiv najsnažnijih američkih sveučilišnih programa Mirko Novosel znao je 1983. izgubiti i s 50 razlike, dok je Krešo Ćosić na posljednju turneju, 1986., poveo osmoricu budućih NBA igrača (Žarko Paspalj, Dino Rađa, Stojko Vranković, Dražen Petrović, Vlade Divac, Aleksandar Đorđević, Toni Kukoč te tada 16-godišnji Arijan Komazec, koji je kasnije također kratko bio u Vancouver Grizzliesima).

Drugo, uz procjenu da dolazeći val mladih zvijezda uistinu obećava, izbornik Krešimir Ćosić na SP-u 1986. i Eurobasketu 1987. svjesno žrtvuje rezultat. Iako je momčad i kompetitivna i dobro pripremljena, pa puca na najviši rezultat, a uz Ćosića je s mjesta pomoćnika vodi Dušan ‘Duda’ Ivković, pa se tako nipošto ne može konstatirati da je nestručno vođena, u prvom je planu izgradnja momčadi su buduća natjecanja. Za dominaciju koja će tek uslijediti. Drugim riječima, na djelu je osnovni princip investiranja.

Zato u završnim sekundama one famozne utakmice protiv SSSR-a u polufinalu SP-a 1986. godine, kada su Sovjeti vezanim tricama Arvydasa Sabonisa, Valerija Tihonjenka i Valdisa Valtersa u posljednjoj minuti utakmice izborili produžetak sustigavši vodstvo Jugoslavije 85-76, igra 18-godišnji Vlade Divac. I ne samo da igra, već se poput juniorčića, što uostalom i jest, premda udvojen, zaigrano upušta u dribling pri središtu igrališta, radi pogrešku u vođenju i gubi loptu točno 10 sekundi prije kraja. Valters po izvedenoj lopti sa strane ubacuje tricu za produžetak, pogodite preko čije ruke (prvi video gore), i očajni mladi centar u suzama, lica sakrivenog dlanovima, pada na koljena. Veljko Petranović u afektu mu psuje i oca i majku, dok ga pribraniji Zoran Čutura i Dražen Dalipagić očinski tješe podižući ga s parketa i objašnjavajući mu da utakmica još nije gotova. Da treba igrati dalje.

Još eklatantniji primjer ulaganja u budućnost jest Ćosićev sastav 1987. u Grčkoj, u kojem su među 12-oricom izabranih Žarko Paspalj (21 godina), Dino Rađa (20), Aleksandar Đorđević (19), Vlade Divac (19) i Toni Kukoč (18). Jugoslavija u polufinalu gubi od domaćina Grka. Svi osim Đorđevića ostaju u sastavu i za Olimpijske igre u Seoulu godinu dana kasnije.

Brigo moja, prijeđi na drugoga

Hrvatsku su reprezentaciju kroz protekla dva desetljeća vodili najbolji treneri koje smo imali. Između ostalih, također i Neven Spahija te u više navrata Jasmin Repeša, poznati u široj sportskoj javnosti kao zagovaratelji i promotori mladih košarkaša. Roko Ukić i Marko Tomas su, međutim, Spahiji 2005. na beogradskom Eurobasketu igrali 3,5 odnosno 5,5 minuta u prosjeku, dok zbog ozljeda iz rotacije sasvim nisu ispali Mario Kasun i Zoran Planinić.

Joke nije bio najbolji među našim izbornicima, ali je barem vidio preko zida

Jasminu Repeši su 2009. na Eurobasketu u Poljskoj, nakon što je po istom principu već ostvario osrednje rezultate 2007. u Španjolskoj i 2008. u Pekingu, najmlađi igrači bili 25-godišnjaci Roko Ukić i Marko Banić. Kad su izbornika pitali zašto 33-godišnji Sandro Nicević umjesto 22-godišnjeg Ante Tomića, Repeša je odgovorio: “Bezveze mi je davati Tomiću minute na kapaljku, njih 6-7 u rotaciji. Kad jednom uđe, bit će nositelj igre s punom minutažom.”

Mogao je Repeša reći i – brigo moja, prijeđi na drugoga. Zašto bi se u manjoj rotaciji košarci učio Tomić, kad imamo veterana koji, nadamo se, neće pogriješiti? Osim što neće napraviti niti išta dobroga.

Na relativno uspješnom Eurobasketu u Sloveniji 2013. izborili smo polufinale samo zahvaljujući činjenici da smo u četvrtfinalu igrali s uvjerljivo najlošijom momčadi u konkurenciji. Repešu su tada manje-više isti novinari pitali koji su razlozi nekonzistentne forme i posljedično čestih izmjena Ante Tomića, tada s reputacijom ponajboljega europskog centra. Izbornik se uzbudio i protupitanjem odgovorio da “što će on ljudima koji to ne vide i ne razumiju objašnjavati da Tomić ne zna igrati obranu”, jer se obrana u Tomićevoj Barceloni, kao, “ne shvaća ozbiljno”.

Možda da ga je on, Repeša, one 2009. kada je u rotaciji imao Nicevića, mogao naučiti igrati obranu, pa bi mu je ovaj onda 2013. u Sloveniji znao.

Isto tako, možda bi nas Repeša mogao prosvijetliti objašnjenjem što je 18-godišnji junior Divac radio na parketu u zadnjoj minuti polufinala Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. I kako je igrao obranu protiv tada najdominantnijeg centra na svijetu, Arvydasa Sabonisa. Ili da objasni zašto je Ćosić u Ateni 1987. pod koševima imao Rađu i Divca umjesto, primjerice, Mihovila Nakića i Andre Knege. Gdje je budalama iz Košarkaškog saveza Jugoslavije – Mirku Novoselu, Kreši Ćosiću ili Dudi Ivkoviću – bila fraza o tome da samo najbolji mogu u reprezentaciju? I tko li je tada, uostalom bio bolji – juniori Divac i Rađa ili donedavni europski klupski prvaci Knego i Nakić?

Joke je barem vidio preko zida

Što je za karijeru Vlade Divca značilo povjerenje Kreše Ćosića, koje mu je ukazao kao 18-godišnjaku, možemo samo naslućivati temeljem kasnijega razvojnog puta diva iz Prijepolja.

Mario Hezonja mogao bi vjerojatno štošta reći o tome kako su na njega djelovale Repešine odgojne metode sa SP-a 2014. u Španjolskoj. I je li, makar djelomično, zbog njih izgradio stav o nastupanju za Hrvatsku kakav danas ima? Možda bi Ante Žižić i Dragan Bender, ili čak Ivica Zubac, mogli ponešto slično izjaviti o povjerenju koje su osjetili od izbornika Velimira Perasovića uoči posljednjeg Eurobasketa, za koji nisu niti razmatrani. Istina, Perasović barem nikad nije skrivao da nije pretjerani obožavatelj mladih igrača.

U Starom zavjetu mudro piše da je svaka bolest posljedica grijeha.

Umjesto da se odgovorni za hrvatsku košarku, skupa s novinarima i navijačima, drže te maksime i naprave nužan zaokret, mi se zamaramo glupostima, zlom srećom, sudačkim krađama i prokletstvima. Mi i naša kultura izgovora, nikad odgovora.

Izbornici nisu i ne bi trebali birati isključivo 12-oricu najboljih, nego povoljan omjer najboljih i najtalentiranijih. Ne na radikalan način kako je u dijelu medija naivno predlagano nakon posljednjeg Eurobasketa, kada je Perasovićeva momčad na krajnje jalov način ispala od Češke u osmini finala, a kojim se pozivalo na totalno pomlađivanje, nego nekom razumnom formulom, 6+6, ili 7+5. U dobroj i provjerenoj tradiciji Kreše Ćosića.

Ovog trenutka, dok se Hrvatska priprema za još jedno veliko natjecanje poticana nadanjima koja vjerojatno baš i nemaju realno uporište u kvaliteti, bio bi red zahvaliti se čovjeku koji je ta, kakva-takva nadanja omogućio.

Josip Vranković napravio je za hrvatsku košarku više dobrog nego svi razvikani izbornici prije i poslije njega.

Na Svjetsko prvenstvo u Tursku 2010. vodio je pet debitanata. Uz današnje nositelje igre Bojana Bogdanovića i Luku Žorića, također i Antu Tomića, Roka Stipčevića i Lukšu Andrića. Godinu dana kasnije na litavskom je Eurobasketu također predstavio Krunu Simona, koji je do tog trenutka u domaćim košarkaškim krugovima figurirao kao neozbiljan, poluprofesionalni košarkaš, i Damjana Rudeža. Sve to događalo se u trenucima dok je na čelu saveza bio Danko Radić, za mnoge grobar hrvatske košarke i glavni krivac za svaki rezultatski podbačaj. Kao da je on branio izbornicima da planiraju i da budu vizionari.

Joke nije bio najbolji među našim izbornicima, ali je barem vidio preko zida. I na tome mu valja skinuti kapu.

Ne propusti top članke