Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zadnji derbi na Calderonu

Ako ih ne spoji opet kup ili Liga prvaka, madridski će rivali večeras zadnji put istrčati na kultni stadion

Zadnja izmjena: 20. studenoga 2016. Profimedia

Porazi su sastavni dio nogometne igre. Štoviše, onaj potpuno neobjašnjivi osjećaj koji nikada neće imati ime – a grize vam i izjeda trbuh nakon što je vaša momčad izgubila – iz nekog je bizarnog mazohizma jedan od najvažnijih razloga zašto toliko volimo ovu igru. I ništa ne boli tako jako i tako dugo kao poraz od najvećeg rivala. A većeg rivalstva od onog pravog gradskog nema. Oni koji nemaju takav derbi neće se složiti, no najbolje je to opisao Alfredo Di Stefano u jednom od svojih posljednjih intervjua prije smrti.

“Za mene i moju generaciju najveći je derbi uvijek bio onaj sa Atleticom. Barcelona? Da, nismo se voljeli, ali ih nismo morali gledati i slušati svaki dan. Atletico je bio sjajna momčad i bili su u susjedstvu. Ako bismo izgubili, odjednom su nicali kao gljive poslije kiše; bili su svuda oko nas, dovikivali i zadirkivali, a mi smo morali čekati iduću sezonu da im se osvetimo”.

Jer, nakon svakog poraza dođe nova subota i nova sezona. I nova prilika. Ali ne baš uvijek. Od pobjedničkog gostujućeg gola Angela Di Marije u travnju 2013., Real Madrid je promijenio četiri trenera – Josea Mourinha je naslijedio Carlo Ancelotti, potom je stigao Rafa Benitez, a trenutno je na klupi Zinedine Zidane – i osvojo dvije titule prvaka Europe, u oba finala svladavši upravo Atletico Madrid. Od te utakmice, tri i pol godine nije svladao gradskog rivala u ligaškoj utakmici na stadionu Vicente Calderon.

Ne uspije li u tome večeras, nikada više neće imati priliku.

Večerašnji madridski derbi biti će posljednji ligaški u povijesti ova dva kluba na Calderonu – iduće sezone Atletico Madridu će domaćin biti potpuno renovirani olimpijski Estadio La Peineta (Češalj), koji prima 75.000 gledatelja i u čiju je rekonstrukciju za potrebe propale kandidature za Olimpijske igre 2016. uloženo preko 270 milijuna eura.

Klub osnovali Baski

Priča je dobro poznata. Stari oronuli stadion, koji spada među najzanimljivija arhitektonska rješenja kada je sportska infrastruktura u pitanju – autoput M-30 sa svih svojih šest traka prolazi ispod, ali doslovno ispod glavne tribine – izgubio je bitku s vremenom i ne može se nositi s renomeom kluba kakav je Atletico posljednjih godina postao. Stadion koji je bio prvi u Europi sa svim sjedalicama, kojih je 20 tisuća manje nego na novom, nije se isplatilo renovirati, niti je Atletico imao novac za to, pa će iduće godine biti sravnjen sa zemljom te zamijenjen stambenim zgradama i velikim parkom.2016 UEFA Champions League Atletico Madrid v PSV Eindhoven Mar 15th

I navijači su se, naravno, bunili i tražili ostanak; Calderon, koji se nalazi na obali rijeke Manzanares, na pola je sata hoda od gradskog središta i u gusto naseljenom urbanom dijelu Madrida. Srastao je s okolinom, pa je klub postao važan dio lokalne zajednice, što će se u potpunosti izgubiti kad na ljeto preseli 20 kilometara dalje u predgrađe.

No, za Atletico to neće biti ništa novo. Klub kojega su 1903. osnovali Baski na radu u glavnom gradu kao madridsku sekciju svog Athletica, prvih je deset godina postojanja proveo na stadionu Campo del Retiro u istočnom dijelu grada. Potom se preselio u strogi centar – na ulici Calle O’Donnell i u stotinu metara razlike u to vrijeme su igrali i Athletic i tadašnji Sociedad Madrid koji će kasnije postati Real. Već 1923. klub seli na potpuno novi Estadio Metropolitano u sjeverozapadnom Madridu, tada najveći u gradu, da bi sve do Građanskog rata bio domaćin ondje, ali u nekoliko sezona i na Campo de Vallecas, koji se nalazio na krajnjem istoku grada.

Od svih španjolskih klubova rat je možda i najteže pogodio Athletic Club de Madrid. Samo osam članova kluba se vratilo nogometu nakon rata, pa su krenuli iz temelja. Bili su natjerani na fuziju sa Aviacionom, klubom kojeg je osnovalo ratno zrakoplovstvo, a nastupali su pod zajedničkim imenom Athletic Aviacion. Metropolitano je bio srušen u bombardiranju, a Campo de Vallecas za vrijeme rata pretvoren u koncentracijski logor, pa je Atletico prve godine nakon rata dijelio Campo de Chamartin s Realom. Nakon obnove Metropolitana ondje je ponovno proveo pedesete, a onda na obalama Manzanarésa u jugozapadnom predgrađu Madrida kupio zemlju i započeo gradnju vlastitog stadiona.

Mitovi o španjolskom nogometu

Percepcija madridskog derbija kod nas je, kao i povijest španjolskog klupskog nogometa generalno, ispunjena bezbrojnim mitovima i legendama. Uostalom, i bez svih tih poluistina, nije teško na prvu zaključiti da je ovo sudar uvijek protežiranog kluba – pogotovo u Francovo vrijeme – bogataškog i elitističkog establišmenta s jedne te siromašnog kluba radničke klase i raje s druge strane. No, stvari nisu uvijek crne i bijele, pogotovo u ideološki podijeljenoj i ni danas potpuno izliječenoj Španjolskoj.

Ključni čovjek bio je Diego Simeone; on je promijenio stanje u gradu i od propalog i zaboravljenog rivalstva ponovno stvorio kult El derbi Madrileño

Upravo je Atletico po završenom ratu bio omiljeni klub fašista iz prijestolnice. Osvojio je titulu prvaka 1940. i 1941., momčad je bila prošarana ratnim herojima, a tih godina se morao odreći i svog baskijskog imena te preuzeti španjolsku verziju. Uvriježeno je mišljenje da je Real bio Francov ljubimac, no to nije bilo tako sve do Di Stefanovog dolaska i pedesetih godina prošlog stoljeća. Los Blancos su tada osvojili prvi Kup prvaka i pretvorili se u “najboljeg ambasadora Španjolske” – kako su mu tada tepali u jednoj od tada najizoliranijih zemalja Europe, zbog čega je diktator vidio interes u Realu i pretvorio ga u gotovo pa nacioalni projekt. Međutim, tu veza između falangista i Atletica ne završava.

Klub je osvojio još dvije titule na prijelazu iz 1940-ih u 1950-e, a na zemlji koju je kupio 1961. počeo je graditi novi stadion, i to uz pomoć države. Drugačije se nije ni moglo, klub se našao u velikim financijskim problemima, ali je ipak u listopadu 1966. neslužbeno otvorio tadašnji Estadio del Manzanarés, koji će kasnije biti preimenovan u Vicente Calderon. Glavna tribina još uvijek nije bila izgrađena; ona je dovršena tek 1970., a stadion je službeno otvoren prijateljskom utakmicom Španjolske i Urugvaja igranom u svibnju 1972. u prisutnosti mladog kralja Juana Carlosa i generalisima Franca kao počasnog gosta.

Iduće su sezone Atleti dohvatili titulu, 1977. još jednu, a onda krenuli na put prema dolje. Real je za to vrijeme gradio dinastiju u Španjolskoj, profilirao se u jednog od najbogatijih i najvećih europskih klubova i na kraju završio sa statusom elitističkog i snobovskog u odnosu na svog siromašnog gradskog rivala.

Dvadeset i pet utakmica i četrnaest godina u nizu Atletico nije znao za pobjedu nad Realom, a onda je u finalu Kupa kralja 2013. slavio i prekinuo niz. Ključni čovjek bio je Diego Simeone; on je promijenio stanje u gradu i od propalog i zaboravljenog rivalstva ponovno stvorio kult El derbi Madrileño. U međuvremenu je izgubio dva najvažnija, dva finala Lige prvaka. Nakon lisabonskog poraza se oporavio trijumfom na Bernabeu, bilo je velikih 4-0. Prvi derbi nakon milanskog finala igra se danas, u povijesnom trenutku za Atletico.

Posljednji (ligaški sigurno, vjerojatno i uopće) derbi na koji će Atleticovi navijači poći na Manzanares.

Ne propusti top članke