Ove sezone je potvrdio ono što je jasno već dugo vremena — da nije ovdje zbog navijača, zbog rezultata ili zbog rukometa, PPD Zagreb više nema niti jednu vrijednost osim privatnog interesa, koji nije milijunski nego je toliko sitan da je to vrijedno prijezira.

Početkom ljeta klupu je preuzeo Igor Vori. Spušten je iz direktorskih fotelja i postavljen za trenera kao pokušaj osvježenja, zadnji pokušaj da se implementira strategija o kojoj se pričalo na sastancima. Legenda kluba i hrvatskog rukometa dovedena je na klupu bez ikakvog trenerskog iskustva, ali priča koja se složila oko njega pružala je dojam da bi Vori zaista mogao biti dugoročno rješenje napokon nakon nekoliko godina bezuspješnog traženja internog trenerskog lica; netko tko bi mogao dobiti odriješene ruke stvarati novi, pomlađeni i moderni PPD Zagreb kojemu će osnova biti razvojna priča. Ukratko, Zagreb drugačiji od onoga kakav je bio barem zadnjih desetak godina.

Nitko, ali ama baš nitko na svijetu, ne može popraviti štetu koju je u vlastitom klubu napravila Zagrebova uprava

Ispalo je da je sve isto. Odmah nakon objave da je Vori novi Zagrebov trener, došla je vijest kako je Arian Jović, sin glavnog menadžera Božidara Jovića, postavljen za trenera vratara. Postavljanje 24-godišnjaka bez gotovo ikakvog igračkog ili trenerskog iskustva da bude trener reprezentativnom golmanu Mateju Ašaninu te Radivoju Ristanoviću kojemu je gotovo 40 godina potez je za koji je bilo ravno nula logičnog rezona. Nije Jović kriv za ono što se dogodilo Zagrebu, ali ne treba baš puno socijalne inteligencije da shvatiš kako će na momčad utjecati postavljanje direktorova sina u stožer. Jučer je dijelio svlačionicu s njima, bio očito lošiji, a danas im zapovijeda bez da je imao dana iskustva ili ikakvu formalnu kvalifikaciju za tu poziciju.

Da je Zagreb privatni klub, takve stvari bi bile donekle prihvatljive. Ako vlasnik želi klub dati u ruke početnicima da se igraju rukometa, onda neka se igraju rukometa. Ako želi zapaliti klub skupa s golovima, čunjevima, loptama i dresovima, neka ga zapali. Ali PPD Zagreb nije privatni klub i, koliko god da je sranja radio u zadnjih 30-ak godina, nitko ne može osporiti da je uvijek bio bitan faktor hrvatskog i europskog rukometa.

Rekreativno društvo

To više definitivno nije.

Za to su u klubu sami krivi. Izgubio se ikakav osjećaj vrijednosti i Vori, koji je doveden pod egidom mladog i modernog trenera, u prvim se danima svoga mandata nije morao boriti s negativnom pričom i kritikama. Dogodilo se nešto puno gore, ljudi su bili ravnodušni.

Nije Vori za to kriv, on nije čak niti kap koja je prelila čašu. PPD Zagreb više ne znači ništa nikome osim onima koji imaju izravnu financijsku korist od njega, ali ni njima ne znači puno. PPD Zagreb nije privatni klub, ali je u potpunosti privatiziran bez imalo energije oko njega; bila ona pozitivna ili negativna koju u jednom trenutku pravi čovjek na pravom mjestu može pretvoriti u pozitivnu, kao što je u nekim trenucima svog prvog mandata radio Veselin Vujović. Ako nemate energiju s kojom je Vardar osvojio naslov europskog prvaka, a da igrači mjesecima nisu primali plaću, ostane vam tek ono što je opipljivo i usporedivo s drugima: roster sumnjive kvalitete koji ste mogli kupiti sa smiješno ograničenim budžetom te neiskusna i limitirana trenerska postava koja ne može donijeti dodatnu vrijednost. Takav klub u Ligi prvaka nema što tražiti.

Vori je dobio otkaz nakon tri poraza u Ligi prvaka, iako sa sigurnošću možemo reći da nije kriv niti za jedan. Dugoročno, moderno i perspektivno rješenje, kako su se hvalili u PPD-u na predstavljanju, otpisano je. Čovjek koji je nesumnjivo velikan hrvatskog rukometa i koji uz svoje ime ima barem igrački autoritet doveden je da od poluproizvoda napravi ekipu koja će biti kompetentna i kompetitivna u Ligi prvaka, a onda je odbačen je nakon samo nekoliko utakmica. Obrazloženje je bilo da PPD Zagreb nije rekreativni klub i da takva institucija mora imati rezultat.

Koliko je tu kriv trener, a koliko ljudi koji PPD vode kao rekreativno društvo, to je na vama da procijenite. Ako je trener i kriv, tko je doveo njega, onog prije njega i cijeli autobus trenera koje je Zagreb promijenio? Ako se konstantno gubi zbog trenera, je li logično promijeniti one koji biraju trenere? Ako se, pak, ne gubi zbog trenera, je li logično promijeniti ljude koji ne mogu tim trenerima omogućiti uvjete za uspjeh? Pitanja su, naravno, retorička.

Kako ostati konkurentan?

Retoričko je i pitanje što dalje.

Nedugo nakon otkaza Voriju na klupu je sjeo Vlado Šola. Obrazac je isti: sakriti se iza igračkog imena proslavljenog reprezentativaca i legende hrvatskog rukometa. Očekivati od čovjeka koji je tek na početku trenerskog puta da od poluproizvoda napravi momčad kompetitivnu u Ligi prvaka je iluzija, sve da taj čovjek obećava puno više nego je to pokazao Vlado Šola u svojoj dosadašnjoj karijeri.

Zagrebovo vodstvo očekuje nekakav instant-rezultat u najjačem natjecanju na svijetu nakon nekoliko uzastopnih godina na samome dnu europskog rukometa što se tiče ulaganja u momčad i pojačanja. Kada se i dovedu stranci, obično su užasno selektirani; istovremeno, unatrag zadnjih pet generacija juniora nijedan igrač nije isprofiliran kao ozbiljna opcija za prvu momčad i eventualna mlada zvijezda na kojoj se može zaraditi.

Mi smo rukometna velesila kojoj najbolje igrače razvijaju strani klubovi — od Ivana Martinovića i Josipa Šarca koji tek dolaze, pa do Luke Cindrića i Marka Mamića koji su nositelji reprezentacije. Ako se igrači i razvijaju u Hrvatskoj, poput Halila Jaganjca, oni to ne rade u PPD Zagrebu jer za to nema strpljenja; Zagreb osvoji sva natjecanja u mladim kategorijama kad skupi talent iz malih sredina i hvali se tim trofejima, a kada tog igrača treba istrpjeti u seniorskoj momčadi, onda ga se šalje na posudbe i u druge ili treće momčadi bez imalo povjerenja da se može vratiti.

Uostalom, čak ni veličine poput Ivana Čupića — s kojima su ljudi poput Vorija ili Šole igrali i s kojima imaju intimni odnos, a koji na kraju krajeva poštuju autoritet Jovića i sličnih iz uprave — ne dolaze zaključiti karijeru u Zagrebu nego se opraštaju u inozemstvu jer se zapravo i nemaju kud vratiti. Kada ne skupiš lovu da izgradiš konkurentnu momčad od igrača u naponu snage, kada ne ulažeš u mlade i kada se niti ne potrudiš privući stare igrače s kojima pokušaš dogovoriti angažman na obostrano zadovoljstvo, nešto slično onome što je dobio Vori, koji je zapravo plan za ostati konkurentan?

Despotsko ponašanje

PPD Zagreb tetura po hrvatskom, a i europskom rukometu. Bez dugoročnog plana, bez podrške javnosti i bez ikakvog poslovnog i sportskog plana. Bez ikakvog osjećaja vlastite vrijednosti.

Klub je došao do vrhunca svog lošeg poslovanja. Ne može zainteresirati ljude za svoje utakmice jer ne postoji nikakva povezanost s klubom, a rezultatski je potonuo. Unutar klupske strukture postoji određeni broj uspješnih i kompetentnih ljudi, istinskih entuzijasta koji vole rukomet i taj klub. Oni čine bazu ljudi koji mogu odrađivati vrhunski posao u operativnom djelovanju, ali ne s ovim vodstvom i ne s ovim načinom upravljanja klubom. Ukratko, potrebna je temeljita promjena menadžmenta jer je ovaj ubio svaki osjećaj vrijednosti kluba. Šola je tu epizodist, jednako kao Vori. S ovakvim igračkim kadrom nijedan trener ne može napraviti ništa. Nitko, ali ama baš nitko na svijetu, ne može popraviti štetu koju je u vlastitom klubu napravila Zagrebova uprava.

Nemojmo se lagati, neće se nešto puno suza proliti za Zagrebom. Despotsko ponašanje čelnika koje je trajalo godinama itekako je ostavilo trag i puno ljudi iskreno uživa u ovakvom stanju u PPD-u. Međutim, razlika između privatizacije rukometa i uništavanja malih sredina za kratkoročni efekt prije 20-ak godina i sada je ta da je onomad postajao vrlo dobar rezultat za koji se mogao uhvatiti i koji je Zagreb mogao predstavljati kao interes hrvatskog rukometa. Danas nema nikakvog opravdanja za svoje poslovanje i sve što je od PPD Zagreba ostalo je bezglavo teturanje oko kojeg su svi postali sasvim ravnodušni.

Nije to ništa novo, to je akutno stanje koje traje godinama i bilo je jasno da se Zagrebova prehlada razvija u ozbiljnu upalu još dok je prije tri ili četiri godine igrao osminu finala Lige prvaka. Samo u jednom trenutku primijetite da više zbilja nikoga nije briga, a takva razina ravnodušnosti kod navijača znači da je klub dotaknuo dno, bez obzira na to što rezultati mogu biti i još gori.