Problem je što je to bila najbitnija utakmica, zapravo i jedina bitna na Eurobasketu, koju je najavljivao mjesecima unaprijed – prva eliminacijska. Dogodio se podbačaj koji je još jednom razočarao napaćenu košarkašku naciju, dojam je bio katastrofalan i Aco je bio prisiljen ‘sporazumno’ se skloniti u stranu, inače bi ga sklonilo vodstvo Saveza. Tako je kormilo preuzeo njegov pomoćnik Ivica Skelin kako bi se donekle nastavio kontinuitet, a Petrović je konačno zaključio svoju reprezentativnu sagu.

Ili ipak nije?

Ako u studenom rezervna momčad Hrvatske započne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo posrtajem u Nizozemskoj (protiv koje nije išlo glatko ni u punom sastavu prije dvije godine), a na to se nadoveže domaći neuspjeh protiv Italije, neiskusni će Skelin ekspresno završiti svoj staž i tražit će se spasitelj, iskusni stručnjak koji zna izvaditi momčad iz govana.

Budući da su stranci skupi, a najrenomiraniji hrvatski treneri (Neven Spahija i Velimir Perasović) neće biti na raspolaganju zbog preklapanja s euroligaškim kalendarom, vodstvu HKS-a neće ostati previše izbora. Tu će biti mogućnost trećeg braka s Jasminom Repešom ili – gle iznenađenja – tko zna koji već povratak uvijek motiviranog Ace, koji će, ne sumnjajte, u novoj autokandidaturi pronaći valjane argumente za novu šansu.

Povuci-potegni i na kraju amen

I know that evidence is gonna suggest that I will let you down, alright / All I can ask is that you muster the faith that I won’t let you down, alright?

Aleksandar Petrović uz hrvatsku je reprezentaciju od njenih samih začetaka – bio je pomoćnik Petru Skansiju na Igrama u Barceloni 1992., a godinu potom asistirao je Mirko Novoselu u osvajanju bronce na Eurobasketu u Njemačkoj. Kao glavni trener dobio je priliku 1995. na Eurobasketu u Grčkoj, gdje je osvojio broncu, posljednju hrvatsku medalju, a potom i sudjelovao u stvaranju ‘prokletstva’ činom silaska s postolja.

Ipak, tadašnjoj je javnosti bila puna kapa bronci, stoga je taj doseg ocijenjen kao podbačaj te je Aco prvi put morao napustiti klupu Hrvatske. Ne zadugo – već 1999. preuzima uzde, prolazi kvalifikacije s besprijekornih 10:0 i vodi Hrvatsku na Eurobasket u Turskoj 2001. Tamo se odigrala jedna od većih reprezentativnih ‘tragedija’, kada je u četvrtfinalnom ogledu s domaćinom ispušteno plus 19. Ponovo je odlazak bio neminovan.

Petrovića u reprezentativnoj košarci nije bilo preko 10 godina. Kad je 2011. Repeša preuzeo Hrvatsku, Aci je vjerojatno dojadilo čekanje nove prilike pa se okušao s Bosnom i Hercegovinom. Ostvario je najbolji rezultat u povijesti BiH košarke (ne baš osobito dobar, doduše), ali je i on imao tragičnu notu – u Pirovoj pobjedi nad Litvom nije dosegnuta potrebna razlika za prolazak skupine.

I konačno, novi mandat na klupi Hrvatske dobio je kad je to malo tko očekivao.

Početkom proljeća prošle godine dugo se razmatralo tko će preuzeti reprezentaciju. Perasović je želio ostati, ali ga nakon velikog odugovlačenja gazda Baskonije nije pustio, pa su kandidati postali Danijel Jusup, Veljko Mršić i Petrović. Unatoč tome što nikog nije trenirao pune dvije godine i što je klupu zamijenio foteljom na mjestu Cibonina izvršnog dopredsjednika, presudilo je njegovo iskustvo.

Bio je dogovor da bude trener samo do kraja ljeta bez obzira na rezultat, stoga je poslije ispadanja u četvrtfinalu Igara odstupio. Ne zadugo – poslije par tjedana poručio je da se predomislio, a kad ga vodstvo HKS-a nije tek tako htjelo primiti natrag, najavio je ‘autokandidaturu’ za poziciju izbornika, pozivajući se na vrlo uspješnu prošlu epizodu. Nakon podužeg ‘povuci-potegni’ razdoblja Stojko Vranković i društvo amenovali su Acin povratak.

Karakter bez identiteta

Na Petrovića možemo gledati kao na košarkaški pandan Miroslavu Blaževiću. On je solidan stručnjak koji nikad nije bio ni blizu elitnog društva najcjenjenijih europskih trenera – ostvario je, doduše, respektabilne rezultate u europskim natjecanjima poput polufinala Eurokupa s Cedevitom 2011. (proglašen najboljim trenerom Eurokupa te sezone), odradio je i dosta euroligaških sezona s Cibonom, ali nikada nije vodio najozbiljnije euroligaške klubove. Njegov najznačajniji uspjeh u inozemstvu je finale španjolskog prvenstva sa Sevillom davne 1996.

Glavna Petrovićeva odlika, kao i nekoć Ćirina, jest da je vrhunski motivator, a ta sposobnost više je dolazila do izražaja u reprezentacijama nego u klubovima – igračima je lakše zadržati fokus, odnosno nabrijanost, u što kraćem razdoblju, a i motivacija je u pravilu veća kad se nosi reprezentativni dres.

Petrović je temperamentan, ali – za razliku od Ćire – njegova se konfliktna strana uglavnom javlja izvan samog kruga momčadi: u odnosu sa sucima, suparničkim trenerima, dužnosnicima u savezu, novinarima… Prema igračima se postavlja prijateljski i poticajno, vidjelo se to i na ovom Eurobasketu kad je imao prilično demokratične minute odmora, dopuštajući igračima sugestije za izbor akcija.

Njegova blagost najbolje se vidjela u komičnoj situaciji u završnici protiv Španjolske kada je Dario Šarić na uputu da faulira Rickyja Rubija zbunjeno upitao: „Ne kužim, jel ga trebam lupit po ruci?“, a Aco mu smireno odgovorio „da, da…“, dok bi ga neki drugi treneri vjerojatno opalili pločom po glavi zbog takve dekoncentriranosti.

Najveći problem Petrovića je nesrazmjer psihološke i taktičke spreme momčadi. On i u taktici previše koristi psihološke trikove poput potpunog odmicanja od šuterski najslabijih bekova u obrani, a u napadu se previše uzdao u misao da će odriješene ruke dvojici najboljih igrača dovesti do sigurnih poena. Kada sve krene naopako, poticajna tehnička u obliku ulijetanja u teren draže mu je rješenje za trgnuti momke od neke taktičke promjene.

Uglavnom, momčadske uloge dobro su podijeljene, ali je čitav sustav podosta šupalj, neautomatiziran i previše ovisi o trenutnom raspoloženju najboljih igrača. Fokusirajmo se na protekla dva ljeta – reprezentacija nije imala svoju prepoznatljivu igru, što je i logično kada su je nosile inspiracije Bojana Bogdanovića i Šarića, pa je većinu vremena izgledalo kao da se momčad traži ili igra na mahove. To je posebno bilo vidljivo ljetos, ali se također vidjelo i lani kada se na Igrama nisu uspjele povezati dvije pobjede.

Petrovićeve momčadi imaju karakter, ali ne i do kraja izgrađen identitet, zato nije bilo realno očekivati da su sposobne za duži niz pobjeda u ogledima sa suparnicima slične individualne kvalitete. I tako Acino uporno najavljivanje da tek 10. rujna počinje turnir danas izgleda kao skup praznih riječi kojima je hrabrio sam sebe.

Košarka je više od emocija

You know that I wouldn’t say something I didn’t mean / How many times can this be repeated before you believe that I do believe? I believe it!

Smatram da je Petrović ipak istinski vjerovao u svoju momčad i svoje metode, ali i ovaj se put ispostavilo da je bio preoptimističan, da nije taj kapacitet koji može ograničenu ekipu pretvoriti u stroj za pobjeđivanje. Dapače, opet su pojedinci izgubili samopouzdanje, a psihološki krah do kraja je razgolitio sve rupe u sustavu. I Petrović je preuzeo odgovornost i ponovno rekao „doviđenja“, jer riječ „zbogom“ ne postoji u njegovom vokabularu.

Tek mu je 58 godina i uvjeren sam da će se njegovo ime kad-tad ponovo pojaviti u kalkulacijama za izborničku poziciju; bilo za dva mjeseca ili za 10 godina. Njegovi su motivi i namjere čisti kao suza – on je zaista vjerovao da sa svojim romantičarskim metodama može odvesti Hrvatsku do postolja i, kad se ohladi, vjerovat će opet, tražiti novu šansu. Unatoč svim posrtajima, nikad neće priznati sebi ni drugima da nije kapacitet za najveće domete, da on nije TAJ, spasitelj, nenadmašni general koji će ujediniti i povesti svoje trupe, kao što je Igor Kokoškov poveo slovenske. Košarka je ipak nešto više od samih emocija.

Pitanje je – koliko će se puta ovo morati ponoviti da bi se naučila i pohranila jedna te ista lekcija? Je li konačno bilo dosta? Trebalo bi biti, ali vjerojatno nije.

Zato zaključimo uz pjesmu Let’s See it indie rock grupe We Are Scientists, kroz čije se stihove preslikala ova sportska telenovela, ona u kojoj je Aco onaj lik koji se pet-šest puta ‘senzacionalno’ vraća iz otpisanih. Pa hajde da vidimo što nosi njen sljedeći nastavak.

https://www.youtube.com/watch?v=AX5DyKZUXUA