Zašto Finci više ne lete?

Bili su ludi, pijani i posebni. Voljeli smo ih, ali to je sada prošlost

Zadnja izmjena: 25. siječnja 2021. Vizual Vladimir Šagadin/Telesport

U početku bijaše Njegovo Visočanstvo, jedan jedini i za mnoge neponovljivi Matti Nykänen. Čovjek koji je prkosio zdravom razumu — što načinom na koji je skakao, a što onda i načinom na koji je živio. Bio je tih godina tu, sjetit će se oni stariji od mene, i Jari Puikkonen, vlasnik nekoliko olimpijskih medalja, a krajem desetljeća osvanut će i još jedan skakač nama egzotičnog imena — Svjetski kup 1989. osvojio je Ari-Pekka Nikkola, iste godine kad je Novogodišnju turneju uzeo i stanoviti Risto Laakkonen. Nykänen, Puikkonen, Nikkola i Tuomo Ylipulli osvojili su godinu ranije zlato u prvi put održanom momčadskom natjecanju na Igrama u Calgaryju.

Kad je Nykänenova zvijezda već bila sasvim izblijedjela, iz vedra je neba kao padobranom doskočio Toni Nieminen, najmlađi osvajač svega i svačega, a ubrzo će se pročuti i za, pokazat će se, svevremenskog Jannea Ahonena, čovjeka koji se iz sasvim opravdanih razloga nije smijao. Bili su tu, u tim 1990-ima, sjetit će se oni stariji od mene, i drugi, sasvim solidni skakači iz te zemlje čudnih imena i prezimena — da početkom 1996. Mika Laitinen nije pao i polomio se na jednom treningu u Garmisch-Partenkirchenu, možda bi i osvojio Svjetski kup te godine, ali bio je tu zato i Jani Soininen, čovjek kojemu će se poklopiti da 11. veljače 1998. upari prvi i drugi skok kao nikad u životu, baš kad su se održavale Olimpijske igre u Naganu; točnije, natjecanje na maloj skakaonici.

Godinu, dvije kasnije, sjetit ću se sada i sam, pojavila se nova generacija Finaca: Risto Jussilainen, a onda i možda nešto manje poznati Tami Kiuru, Ville Kantee i – teško je to ime zaboraviti – Veli-Matti Lindström.

Što je to zbog čega volimo pojedine skakače — a u mojem slučaju često su to bili baš Finci, a onda i Japanci — i navijamo za njih? Budimo iskreni, rijetko tko ima oko za detalje kao što je stil skakanja, a nije baš ni da se možemo navući na nekoga zbog njegove osobnosti ili karaktera. Pobogu, ljudi imaju po 30-ak sekundi da nam pokažu tko su i što su. Prvo sjednu na onu rampu, u pravilu imaju mrtvo ozbiljno lice, što im s obzirom na okolnosti i nije za zamjeriti, i tek po doskoku mogu kakvom fanatičnom proslavom ili čime već otkriti djelić sebe; samo da bi se, izuzev Ahonena, počeli glupavo smijati u onu vražju kameru, a zapravo reklamirati svoja jedra iliti skije.

Nema više nikoga ni da nas barem podsjeti na dane kad nam je najveća briga bila mogu li Matti, Toni ili Janne poletjeti i jednostavno ostati tamo negdje gore, u zraku

Ne znam, za mene je stvar bila vrlo jednostavna; imali ste činjenicu da je moj omiljeni skakač u suštini ipak bio austajder, a onda i da je u svojem najboljem izdanju letio duže od drugih. Nerijetko i puno duže od drugih. Bio je prkosan jer je tako skakao valjda samo onda kad mu se prohtjelo, a činjenica da probija ljudske granice bila je ujedno dokaz da je luđi od drugih. Ma uostalom, imao je i to vražje, tako romantično finsko ime i prezime. Da, pomislili ste da sam ga možda zaboravio spomenuti.

Zvao se Matti Hautamäki.

Uzbuđenje na brdašcima

Svjetski rekord Hautamäki je obarao čak četiri puta, i to — gdje drugdje? — na Planici. Prvo je 20. ožujka 2003. poništio rezultat koji je toga dana netom prije njega postavio minijaturni Adam Małysz, čovjek koji je, pogotovo na letaonicama, djelovao poput lista koji će svakog časa malo jači nanos vjetra otpuhati negdje u borovinu; Hautamäki je skočio 227,5 metara, samo da bi dva dana kasnije skočio jedan metar duže, pa da bi se dan poslije nastavio zajebavati s konkurencijom, doskočivši na tada nevjerojatnih 231.

Rekord je bio netaknut pune dvije godine, da bi ga opet na Planici srušio Norvežanin Bjørn Einar Romøren, skokom od 234,5 m, što će istog dana Hautamäki popraviti za još jedan metar, ali će kasnije — ni manje, ni više nego osam minuta kasnije — Romøren doskočiti na 239, što će ostati rekord punih pet godina i 11 mjeseci.

Inače, dan prije tog ogleda s Norvežaninom Hautamäki je na Planici upisao svoju šestu uzastopnu pobjedu, što je za njega bilo uistinu nevjerojatno. Naime, tip je naprosto previše oscilirao; imao je svoje žute minute, minute prkosa kad bi se sukobljavao s trenerima i često je u prvom dijelu sezone bio u nekom svom filmu. Svejedno, te je 2005., kad je Ahonen pomeo konkurenciju, završio treći u ukupnom poretku, što mu je uspjelo još jednom tri godine ranije, a na koncu je skupio i olimpijsko srebro i broncu u pojedinačnoj konkurenciji.

Ta ljubav prema Fincima na ovim je prostorima počela s Nykänenom i Olimpijskim igrama u Sarajevu 1984., pa je vjerojatno uvjetovana i tim nama neobično šarmantnim imenima i prezimenima, ali radi se o tome da su Finci uistinu bili nešto drugačiji u odnosu na druge. Bili su prkosni i bili su luđi od drugih; nisu bili dehumanizirani i bezlični poput Austrijanaca ili Nijemaca koji su se uglavnom samo smijali u kameru, već su imali taj prkos — što se možda može i kulturološki objasniti onime da obitavaju u nehumanim klimatskim uvjetima, pa i jer su stoljećima bili pod šapom Šveđana i Rusa.

Naravno, skijaški su skokovi u Finskoj imali tradiciju i prije Nykänena jer su finski skakači bili prvi koji su nakon Drugog svjetskog rata počeli pobjeđivati Norvežane, a svakako da je tome kumovala činjenica da su imali veliku bazu; nemali je broj ljudi tijekom psihološki teških i monotonih zima uzbuđenje tražio upravo na obližnjim brdašcima.

“Postoji i ta macho stvar iza svega toga”, pokušao je davno objasniti zašto Finci lete duže od drugih jedan domaći novinar. “Austrijanci, oni imaju svoja visoka mjesta, pa se i ne boje visina. Ali mi nemamo planine. Možda se radi o tradiciji snijega, individualizma i pokazivanja hrabrosti. I da, jako smo tvrdoglavi.”

A možda se radi i o tome da su naprosto bili luđi od drugih.

Nykänen je bio samo prvi u nizu, a ubrzo će se pojaviti i Nieminen, dečko koji je zapravo izgorio u svojim predugačkim letovima: “Pomalo neobjašnjivo, skijaški skokovi su tehnički sport u kojem nevjerojano male stvari utječu na izvedbu”, rekao je baš on. “Samo jedna sitnica mora poći po krivu i odjednom se nalazite u jako teškoj situaciji.”

Pijan niz Planicu

U sezoni 1991./1992., dok je još bio 16-godišnji balonja, Nieminen je osvojio i Svjetski kup, i Novogodišnju turneju, i olimpijsko zlato. Mnogi danas kažu kako je tek usavršio V stil prije svih ostalih, većinom starijih skakača koji su bili konzervativni i tvrdoglavi, samo da bi u idućim godinama potpuno ispario.

Osim toga, treba uzeti u obzir i to da pričamo o dječačiću koji je sasvim iznenada postao megapopularna ličnost, pa koji je i na račun te popularnosti od finske vlade dobio dozvolu da vozi svoju 50.000 dolara vrijednu Toyotu — koju je o koncu te neponovljive sezone dobio na dar od svojeg sponzora — unatoč tome što je zakonom bilo dopušteno voziti tek od 18. godine. Jedini majušni problem bio je taj što je smio voziti samo od svoje kuće do treninga na skakaonici u Lahtiju, pa je računica bila pomalo šuplja kad se ispostavilo da je u prvih mjesec dana natukao preko 12.000 kilometara.

“Ako oduzmete kilometražu koja je otišla na vožnju od kuće do treninga i natrag, ispada da je Toni morao voziti šest sati dnevno da bi napravio takvu kilometražu”, neobično je to izrekao finski trener Matti Pulli. Nažalost, Nieminen je, metaforički rečeno, ostao u svojoj Toyoti do kraja karijere, upisao je još svega jednu jedinu pobjedu, ali ako ništa drugo, bio je dovoljno lud i da postane prvi čovjek koji je preletio granicu od 200 metara, kad je na Planici 1995. oborio rekord i skočio 203. Znamo sad već i da je Ahonen imao svoje luđačke ispade; pobogu, čovjek je de facto pijan sjeo na rampu i bacio se niz Planicu, valjda sve zato što ga je iskvario reprezentativni kolega i pajdaš Jussilainen.

Posljednji u nizu luđaka javnosti je nešto slabije poznati Harri Olli, dečko koji je bio lučonoša nove generacije, pa i koji je mogao biti velik poput svojih prethodnika, samo da nije — pa, previše pio.

I Olli je obarao rekorde, ali samo u tome koliko puta možete biti izbačeni iz reprezentacije; uspjelo mu je to na koncu u tri navrata. Noć uoči početka Svjetskog prvenstva u letovima u Oberstdorfu 2008. proveo je s prostitukama, drugi je dan bio dovoljno prpošan da završi šesti u pojedinačnoj konkurenciji, bio je i dio ekipe koja će osvojiti srebro, samo da bi ga o koncu prvenstva kaznili izbacivanjem iz reprezentacije. Drugi je put izbačen nekoliko mjeseci poslije kad je imao pijane ispade za vrijeme ljetnih priprema, a povlačio se po novinama i zbog toga jer se po lokalima gađao čašama sa zaručnicom. Posljednji je put izbačen nakon što je u studenom 2010., po završetku svog skoka, pokazao srednjak u kameru, isfrustriran što su suci dali zeleno svjetlo za skok po lošim vremenskim uvjetima.

Unatoč svemu, još je 2007. osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Sapporu, a sezonu 2008./2009. završio je kao četvrti u ukupnom poretku Svjetskog kupa. Od skokova se oprostio 2011., sa svega 25 godina, vratio im se tri godine kasnije, nakon što je po vlastitom priznanju bio trijezan sedam mjeseci, samo da bi sezonu, a onda i karijeru, okončao kao 85. u ukupnom poretku.

Kao izbrisani s lica Zemlje

Jedan od ljudi koji su bili itekako zaslužni za finski uspjeh bio je Mika Kojonkoski, izbornik do 2002., koji je, u onom periodu kad je težina skakača bila prilično slabo regulirana, veliki naglasak stavljao upravo na kilograme. Nemali broj skakača tih je godina vjerojatno patio i od anoreksije.

“Kojonkoski je gubitak kila učinio umjetnošću”, napisao je Ahonen u svojoj autobiografiji na njemačkom nazvanoj Königsadler (Kraljevski orao). “Mislio je da je to ključni segment sporta”, dodao je pa prepričao epizodu s Olimpijskih igara u Salt Lake Cityju iz 2002., kad se na jednom sastanku izgladnjeli Hautamäki osjećao toliko slabim da se bojao dići sa stolice. Donio mu je netko zato krafnu, a taman kad je posegnuo uzeti griz, stvorio se Kojonkoski i hladno mu je oteo iz ruku. Inače, baš je na tim Igrama Hautamäki osvojio jednu od svoje dvije olimpijske medalje, kad se ovjenčao broncom.

Posljednji rezultat vrijedan spomena Finci su ostvarili 2010., na Svjetskom prvenstvu u letovima na Planici, kad su u sastavu Hautamäki, Olli, Janne Happonen i Olli Muotka osvojili broncu. U međuvremenu, kao da su izbrisani s lica Zemlje, pa su prošle sezone, primjerice, u Kupu nacija njihovi skakači po zbroju bodova bili tek ispred ‘padobranaca’ kao što su Bugari, Kanađani, Amerikanci, Kazahstanci i Estonci.

Ove nedjelje se, pak, u nekadašnjoj finskoj meki skijaških skokova, Lahtiju, održava natjecanje Svjetskog kupa, a šanse da jedan od Finaca ostvari kakav spomena vrijedan rezultat ravne su tome da — kucnimo o drvo — ovog časa naglo i snažno zadrhti tlo. Antti Aalto već se nekoliko sezona smuca oko 30. mjesta, trenutno je u ukupnom poretku upravo 30., a samo je još Niko Kytösaho skupio pokoji bod. Spasiti Fince vjerojatno neće ni Ahonenov 19-godišnji sin Mico, koji se ne uspijeva etablirati u Kontinentalnom kupu.

Jedan od ključnih događaja koji su kumovali takvom žalosnom propadanju odigrao se još 2001. na Svjetskom prvenstvu u Lahtiju, kad je šest članova finske reprezentacije skijaškog trčanja, neki od njih nacionalne ikone, palo na dopinškom testu. Tako su skijaši-skakači postali kolateralne žrtve jer su se znatno smanjila sredstva za cjelokupni skijaški savez, a skokovima je pripalo čak dva milijuna eura manje. Zbog toga je pet godina kasnije ukinuta i B reprezentacija, pa su oni talentirani skakači koji nisu uspjeli upasti u A selekciju odustajali od skokova jer se naprosto nisu mogli sami financirati.

Zaboravljeni sport

Da stvar postane gora, pobrinule su se i ozljede. Prvo su uništilie spomenutog Happonena, dečka koji je uz Ollija najviše obećavao — imao je i tri pobjede u Svjetskom kupu — a koji je tri ili četiri puta trgao prednje križne ligamente. Ozljeda je usporila, a onda i dokrajčila i Villea Larintu, momka koji je sa svega 20 godina upisao pobjedu na domaćem tlu, u Kuopiju. Pokušali su se Finci krpati i s tipom koji je iz nordijske kombinacije prešao u skijaške skokove, ali Anssi Koivuranta upisao je svega jednu pobjedu u Svjetskom kupu, ujedno i zadnju finsku, onu iz 2014., a k tome je i sam muku mučio s ozljedama.

Još je tamo 2013. u Finskoj bilo registrirano svega oko 500 skakača, dok je ta brojka u Norveškoj iznosila oko 10.000, a u Sloveniji oko 1.000. Treba pritom reći da infrastruktura nikad nije bila problem, jer skakaonica u Finskoj ima posvuda, ali naprosto nema djece koja bi na njima skakala, već se više zanimaju za hokej na ledu, atletiku i neke druge sportove. Problem predstavlja i to što zbog nedostatka financija Finci kaskaju za tehnološkim inovacijama, a one danas donose i pobjede, pa je teško očekivati i da će netko jednostavno bljesnuti te time eventualno privući sponzore i djecu.

Tako dolazimo do toga da su skijaški skokovi danas zaboravljeni sport u Finskoj, što zorno ocrtava i to da u Helsinkiju ne možete pronaći lokal u kojemu ljudi gledaju televizijski prijenos natjecanja. Na koncu, s nestankom Finaca kao da je nestala i naša ljubav prema tom sportu — i mnogi će u onim poslovično nostalgično-romantičnim tonovima reći da to naprosto više nije to.

Ne znam, rekao bih da u tome ima nešto istine; nema više tih osebujnih i prkosnih likova koji su se ponašali i skakali po nekim svojim zakonima. Nema više tih likova koji bi u nama budili uzbuđenje kad bi se posjeli na onu rampu. Iščeznuli su kao što je iščeznula vaša ili moja mladost, a nažalost, nema više nikoga ni da nas barem podsjeti na dane kad nam je najveća briga bila mogu li Matti, Toni ili Janne poletjeti i jednostavno ostati tamo negdje gore, u zraku.

Ne propusti top članke