Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto je Ranieri dobio otkaz?

Nakon bajke, moderni nogomet pokazao je u Leicesteru i svoje ružno naličje

Zadnja izmjena: 25. veljače 2017. Profimedia

U četvrtak navečer Vichai Srivaddhanaprabha je povukao okidač ili potegao mač, kako vam je draže, a čitav nogometni svijet se našao u svojevrsnoj mješavini ljutnje, mržnje i nevjerice.

Devet mjeseci nakon što je Leicester napravio najnevjerojatniji rezultat u novijoj povijesti nogometa. Jedva mjesec dana nakon što je Talijan proglašen za trenera godine. Samo 16 dana nakon što su mu javno poručili da imaju potpuno povjerenje u njega i da nema teoretske šanse da bude otpušten i čak 11 dana nakon posljednje utakmice koju su odigrali u Premier ligi. Samo desetak sati nakon što je Leicester minimalno poražen u Sevilli i nakon što je produžio svoj san o prolasku u četvrtfinale Lige prvaka – s Leicesterom! – Claudio Ranieri dobio je otkaz.

Bezobrazno, neoprostivo i sramotno. Nemilosrdno, hladnokrvno i kontroverzno. Nepravedno, okrutno i bizarno.

I najviše od svega – očekivano. Jer na kraju, parafraziranje Oscara Wildea u nogometu valjda uvijek funkcionira: svatko ubija, pa i onog koga voli.

Krv, znoj i ostalo

Leicester City ima katastrofalnu sezonu. Ne slabu nego katastrofalnu, sezonu daleko ispod realnih mogućnosti prosječne ekipe. Da, svi su znali da će nakon osvojene titule uslijediti strmoglavi pad, ali isto tako teško da su pomislili kako će on ovako izgledati. Ekipa je to koja, dakako, nije materijal za prvaka, ali jest za mnogo više nego što prikazuje. Na bod je od zone ispadanja, u ponedjeljak kada dočekuje Liverpool mogla bi biti debelo ispod crte. Najlošiji je engleski prvak u povijesti, dobila je dvije od posljednjih 17 utakmica, izgubila pet zaredom, od Nove godine nije zabila ni jedan jedini gol.

Igra užasno, izgleda užasno, i Claudio Ranieri nije ponudio bilo kakav znak da zna kako riješiti probleme koje imaju i od gotovo iste ekipe kakvu je imao prošle sezone napraviti barem prosječnog premierligaša.

Ranieri se borio, ali je u toj borbi, prije svega zbog sebičnosti i egoizma igrača, izgubio svlačionicu i zapravo mu je tu bio kraj

Čini li sve nabrojano ustvari Srivaddhanaprabhaijev potez opravdanim?

Dobro bi bilo da su stvari u nogometu tako jednostavne, ali nisu. Ranieri je – uz izuzetak N’Gola Kantea – možda na papiru imao istu (ili bolju?) ekipu, ali nisu se oko Leicestera promijenila samo očekivanja i porastao pritisak, nego i atmosfera u svlačionici. Jamie Vardy ove je sezone zabio pet golova u odnosu na prošlosezonskih 24 (tri su bila protiv Manchester Cityja), a Riyad Mahrez je na tri (lani 17). Njihov napad je pročitan, a čini se da oni nisu dovoljno dobri da se adaptiraju. Wes Morgan i Robert Huth nakon sezone karijere imaju užasnu, s greškama koje se nižu, a Danny Drinkwater bez Kantea nije isti igrač. Kasper Schmeichel je bio ozlijeđen, Shinji Okazaki se utopio u sivilo, Leonardo Ulloa došao u probleme s menadžerom.

U svlačionici se, dakako, na stvari uvijek gleda drugačije nego što mi vidimo. Ondje nikada ne vide da su hrpa mediokriteta od kojih je trener izvukao maksimum i od njih napravio pobjednike; trener koji je znao kako na najbolji način iskoristiti sretne okolnosti koje se događaju oko njega i da su zapravo zato osvojili titulu.

Igrači, čast izuzecima, žive u svom svijetu u kojemu su oni sami protiv svih; ako uspiju, onda je to zasluga njihovog mukotrpnog rada, prolivene krvi, znoja i ostalih tjelesnih tekućina, o čemu ih uče još dok su djeca i dok se bore za svoje mjesto na račun nekog drugog klinca koji isto toliko radi. Ako ne uspiju? Često, ako ne uvijek, krivac je netko drugi.

Preveliki rizik

Ranieri je u proteklih devet mjeseci pokušavao pronaći rješenje za sve te probleme i razvoj situacije nakon osvajanja titule usmjeriti na svoj mlin. Još ljetos je upozoravao da su neki igrači izgubili glavu, da ih je uspjeh opio, da Leicester nije momčad koja si može priuštiti luksuz da se uspava, ali nitko to nije primjećivao.

Njegova odgovornost kao trenera je velika i u to nema sumnje. No, Ranieri se borio, ali je u toj borbi, prije svega zbog sebičnosti i egoizma igrača, izgubio svlačionicu i zapravo mu je tu bio kraj. Jer Leicester je, bez obzira na sve, momčad skrpljena od otpadaka i mediokriteta, koje je rezultat izdignuo visoko iznad onoga što igrački jesu. A takvi su karakteri u svlačionici najopasniji.

Zato je već mjesecima bilo jasno da će Ranieri prije ili kasnije jutro dočekati s radnom knjižicom u ruci, iako je to ništa više nego improvizacija i krpanje. Da je uz sebe imao igrače, kao što ima navijače i medije, Talijan bi možda i dobio priliku. Ovako je Srivaddhanaprabha bio u relativno jednostavnoj situaciji: trener nema rezultate, nema kontrolu nad momčadi i nema njeno povjerenje. Rizik je usto preveliki, rizik od gubitka premierligaškog statusa ogroman i zato je čast gazdama najmanje važna. To je naličje modernog nogometa – nema emocija, nema prijatelja, nema ljubavi i nema mjesta za razmišljanje o prošlosti ili dalekoj budućnosti. Samo interes.

A interes svih u Leicesteru – osim onih najmanje važnih u nogometu, navijača i trenera – bio je da Ranieri ode.

Ne propusti top članke