Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto je velik Prljavi ‘Arry

Sjećanje na Redknappovu epizodu u Portsmouthu

Zadnja izmjena: 10. travnja 2020. Photo by Mark Runnacles/Getty Images

Svima koji su gledali situacija je izgledala potpuno beznadno.

Nakon što se vratio u klub u prosincu 2005. Harry Redknapp je dao sve od sebe da sačuva Portsmouth od ispadanja. Ipak, stanje je bilo loše i izgledalo je kao da klubu nema spasa. Dojam je pojačala i činjenica da je Redknapp u zimskom prijelaznom roku doveo devetoricu igrača koji su trebala pomoći momčadi da ostane u Premier ligi, a baš ništa se nije promijenilo. Nakon što je otvoren prijelazni rok 1. siječnja 2006. i nakon što je odmah prvog dana iskrcao šest milijuna eura kako bi doveo Benjanija Mwaruwarija, Portsmouth je u idućih devet utakmica osvojio samo jedan bod. Uz remi protiv Boltona, Redknapp je nanizao osam poraza.

Međutim, onda je došao Manchester City. Pedro Mendes — jedan od onih koje je Redknapp doveo u zimskom prijelaznom roku — zabio je dva gola. Čovjek bio defenzivni vezni, nije zabijao puno golova i u cijeloj karijeri je postigao tek 18 komada u više od 400 utakmica koliko je odigrao u svim natjecanjima. Ipak, taj drugi gol koji je dao Cityju, duboko u sudačkoj nadoknadi, okrenuo je sezonu.

Jer nada je uvijek postojala usprkos suludo lošem nizu rezultata u koji je klub upao.

Ponekad igračima treba upravo to – da ponovo budu svoji. Da igraju kao da su na ulici, da se zabave kao djeca i da puste intuiciji da ih vodi

“Harry je čovjek za kojeg bih mogao umrijeti”, sjetio se Mwaruwari svoje epizode u Portsmouthu. “Harry dolazi k tebi i motivira te. Sjećam se kad sam promijenio sredinu i bio sam bez samopouzdanja jer nam stvarno nije išlo, on je dolazio svakog dana kako bi provjerio kako sam. Dolazio je svakom igraču svakog dana kako bi provjerio njihovo stanje uma, jesu li dobro i kako im je obitelj doma. Zapravo, po onome što smo radili na terenu, Harry se nije isticao apsolutno ni po čemu. Imao sam puno boljih trenera, ali Harry je bio očinska figura. On se brine o toliko stvari dok je tu, šali se i priča s igračima. Njegov pristup ti uvijek daje nadu. Na kraju, izgradite odnos povjerenja u kojem skine svu odgovornost s tebe i uvjeri te da je sve dobro, a onda, kad se dogodi nešto što pokrene stvari, osjećaš se nevjerojatno samopouzdano i možeš sve.“

U idućih devet utakmica, koliko je ostalo do kraja prvenstva nakon što je skinuo City u sudačkoj nadoknadi, Portsmouth je upisao pet pobjeda i dva remija, tako da se spasio od ispadanja. Momčad je poletjela nakon prve stvari koja je krenula dobro.

“Nije da nismo radili ništa”

Međutim, bila je to Harryjeva momčad i bio je to njegov uspjeh, jer on je bio taj koji je održavao nadu kad ništa nije išlo dobro. Redknapp je vodio osam momčadi u Engleskoj. Zapravo, njegova epizoda u Tottenhamu, s kojim je osvojio četvrto mjesto, zadnji je primjer da top klub u Premier ligi vodi Englez. Sve do Franka Lamparda koji trenutno drži Chelsea u zoni Lige prvaka, sva ta mjesta su uzimali strani treneri. Uostalom, Redknapp je u West Hamu i AFC Bournemouthu odigrao preko 100 utakmica, a onda je devet godina trenirao Bournemouth, a kasnije je sedam godina vodio West Ham i na taj način cementirao status legende u tim klubovima.

Pa ipak, ta epizoda u Portsmouthu je nekako najviše pristaje Redknappu.

Tu se savršeno uklopio. Relativno mal grad na jugu Engleske s tempom života koji vam omogućava da stignete uživati u životu, što savršeno odgovara karakteru koji je Harry pokazivao. Kako je i sam rekao, Portsmouth je bio njegov duhovni dom, ondje je bio svoj, a momčad je ocrtavala njegove životne ideale.

Kao što je Mwaruwari ispričao, Harry je bio očinska figura. Gradio je odnos s igračima i bio je odan, a valjda je to najbolje osjetio Niko Kranjčar kojeg je Harry vodio sa sobom u Tottenham i Queens Park Rangers. Za Harryja se moglo umrijeti, njemu su igrači vjerovali, a to se jasno vidjelo na terenu.

Taj Portsmouth kao momčad nije bio avangarda i definitivno je drugi nisu kopirali. Ljudi su igrali sasvim običan nogomet, ali baš ta običnost ih je činila posebnima. Portsmouth je vrijedilo gledati jer su Harryjevi dečki igrali potpuno neopterećeno, igrali su neki drugačiji i jednostavniji nogomet u kojem su se dobro zabavljali. I upravo to je bio Redknappov potpis na toj momčadi, zato je Portsmouth mnogima sinonim za njegov klub — dao je igračima slobodu i samopouzdanje kako je samo on mogao dati.

“Harry je poseban čovjek i zato sam se osjećao tako dobro kad sam igrao za njega u Tottenhamu”, ispričao je Rafael van der Vaart svoje doživljaje iz svlačionice. “Imao sam osjećaj da sam ponovo na ulici i da samo igram nogomet. Nije bilo više dugih i dosadnih govora o taktici koje smo imali u Real Madridu niti me je netko gnjavio s postavljanjima kao što sam to imao u Nizozemskoj. U svlačionici smo imali ploču, ali Harry nikad nije crtao po njoj. Nije da nismo radili ništa, to nije ni blizu istini. Ali recimo, kad je Gareth Bale zabio gol Blackburnu iz kornera koji sam ja izveo, to je bila čista sreća, nismo to vježbali niti minutu. Isto tako, naša domaća pobjeda protiv Intera u Ligi prvaka je najbolji primjer igranja na intuiciju. Ne možete trenirati golove poput onoga kojeg sam ja zabio u toj utakmici.“

I sebe ugurao u avion

Ponekad igračima treba upravo to – da ponovo budu svoji. Da igraju kao da su na ulici, da se zabave kao djeca i da puste intuiciji da ih vodi. Dugoročno to neće donijeti maksimalni učinak niti će rezultati biti sjajni, ali takav pristup daje simpatične ekipe koje je užitak gledati. A među takvim ekipama je Harryjev Portsmouth bio najsimpatičniji.

I to ne znači da je Harry Redknapp neznalica. Koliko ga god igrači voljeli, nitko ne bi mogao toliko opstati u nogometu da ga ne zna jako dobro i da ne razumije stvari. Međutim, Redknapp je odlučio te stvari raditi na svoj način. Njegov rad na klupi je samo produžetak njegova karaktera, a taj karakter se najbolje vidi u načinu na koji priča priče.

Puno ljudi ima nešto zanimljivo za ispričati, ali ne zna prenijeti sadržaj publici. Harry ima poseban osjećaj za anegdotu, zna kako ispričati ono što se dogodilo i nakititi toliko da ne bude nakaradno. Međutim, najveća kvaliteta mu je to što zna kako se uklopiti da cijelo vrijeme bude u središtu pozornosti, a da pri tome ne bude nametljiv. Igračima koji traže slobodu treba upravo to — netko tko će ih voditi i neće dopustiti da se momčad raspadne, ali nije nametljiv tako da oni sami ne znaju da ih vodi i ne osjećaju trenerov dah na vratu, nego im je ugodno.

To je Harry Redknapp radio savršeno. Jedna od njegovih najboljih priča — obavezno je pogledajte, čisto da dobijete dojam kako je pričao anegdote — ona je o tome kako je Benjanija Mwaruwarija, prvog igrača kojeg je doveo kad se vratio u Portsmouth, doslovno ugurao u avion za Manchester, iako ovaj nije htio ići. Nekih desetak godina kasnije, Benjani priča kako bi umro za Harryja iako mu je jasno da ga je potjerao kako bi doveo Jermaina Defoea, a to je jasan znak kako nije osjetio trenerov dah na vratu i da se nije osjetio izdanim.

Uostalom, Harry je u avion ugurao i sam sebe. Kad je postalo jasno da je Portsmouth zbog loših vlasničkih odluka i užasne strukture upravljanja upao u ozbiljne financijske probleme, Redknapp je razgovarao s Peterom Storriejem, koji je bio glavni operativac kluba, a onda s Danielom Levyjem. Nije mu se išlo iz Portsmoutha — ondje se osjećao bolje nego igdje drugdje, ondje je život bio dovoljno spor da bi mogao uživati u njemu — ali je morao. Trebalo je nekoga prodati kako bi se preživjelo do kraja sezone, a kako nisu mogli prodati igrača, Redknapp i Storrie su odlučili prodati menadžera. Redknappu se nije išlo, ali pet milijuna funti koje je klub dobio za odštetu bili su važan faktor u održavanju likvidnosti kluba i Harry je znao da to mora napraviti za dobro svih.

Jednostavno, Portsmouth je bio njegov klub.

Ne propusti top članke