Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto još ne smijemo trenirati?

Odluka Središnjeg državnog ureda za sport diskriminira velik broj sportaša

Zadnja izmjena: 6. svibnja 2020.

Krizna vremena mogu biti izrazito pogubna za bilo koju djelatnost ako izbiju u doba kada se krivi ljudi nalaze na ključnim pozicijama. Oni svojim odlukama mogu uzdrmati same temelje zajednice, a upravo to se događa sportu u Hrvatskoj danas.

Prije 10 dana počelo je popuštanje epidemioloških mjera, a među prvima na rasporedu našli su se i sportaši, što zvuči sjajno. Međutim, način na koji se krenulo u popuštanje bio je prilično zbunjujući — dopušten je povratak treninzima za oko 3.000 sportaša, ogromna većina kojih je iz ekipnih sportova, po samoj definiciji epidemiološki rizičnijih.

Odlučeno je da se 27. travnja aktivnostima pod određenim uvjetima rada mogu vratiti sve sportske ekipe koje se natječu u najvišem rangu natjecanja, neovisno o tome treniraju li na otvorenom ili u dvorani, dok su se od individualnih sportaša mogli reaktivirati samo oni koji su stekli status prve ili druge kategorije kod HOO-a. Za ilustraciju, kad kombinirate dva bazična sporta atletiku i plivanje, ukupno se 20-ak ljudi u čitavoj državi moglo vratiti na stadione i bazene. Prilično bizarna odluka, ali dobro – s obzirom na to da je bio sam početak popuštanja, mogao se razumjeti pretjerani oprez.

Ali ono što je potom uslijedilo izlazi iz sfere bizarnog i ulazi u područje uvredljivog za zdrav razum. Ne znam kako drukčije opisati ovakav tijek događaja. U državi se brzim tijekom mnogo toga vraća u normalu: dozvoljena su misna slavlja, otvorena su školska i kvartovska igrališta, uskoro s radom kreću kafići, restorani i šoping centri, itd. Čovjek bi pomislio da će i sport — sav sport — dobiti zeleno svjetlo, naravno, uz stanovite prilagodbe. No, izgleda da odgovorni imaju druge zamisli. Očito je da u samom Stožeru civilne zaštite nisu baš na domaćem terenu kada je sport u pitanju. Dovoljno je bilo čuti sokratovska zapažanja ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i člana Nacionalnog stožera civilne zaštite Krunoslava Capaka o tenisu…

Zašto je izvrsnost postala kriterij po kojem se odlučuje tko smije trenirati u javnim sportskim objektima, a tko ne?

“Možemo puno diskutirati je li tenis beskontaktni sport”, upitao se Capak. “Ako bacite lopticu ispred svojih usta i nakon toga je udarite reketom, pa je potom uzme ovaj drugi i primi u ruku i istu tu lopticu servira i baci je ispred svojih usta…”

Zbog ovakvih nedoumica Stožer je odlučio, kako kažu, prepustiti pitanje sporta Središnjem državnom uredu za šport, očekujući da ondje ima ljudi koji se bolje razumiju u problematiku. Možda bi i bilo tako da je na čelu još uvijek skijaška heroina Janica Kostelić, ali ona je tu poziciju napustila krajem listopada da bi je početkom godine naslijedio vremešni Tomislav Družak. On je jučer izvijestio javnost o sastanku s HZJZ-om na kojem je, kako sada stvari stoje, načelno odlučeno da individualni sportaši nižih kategorija neće smjeti trenirati sve do 30. svibnja. Ujedno će tog datuma moći biti nastavljena sva natjecanja na otvorenom, gdje se prvenstveno cilja na Prvu HNL.

Dva i pol mjeseca prisilnog mirovanja

“Netko će uvijek biti nezadovoljan, moramo ići postupno” objašnjava državni tajnik za Index tu očiglednu nepravdu dok se nastavlja agonija gomile sportaša. “U sportu se postižu visoke frekvencije srca, a to znači i veća isparavanja, zadihanost i prijenos virusa kapljičnim putem. Po tome su sportaši ugrožena kategorija, a opet su u načelu najzdraviji pa bi mogli lakše preboljeti virus.”

Sve su to isprazne floskule koje ne nude odgovor na ključno pitanje — zašto je izvrsnost (i to selektivna izvrsnost, zbog odluke vezane za ekipne sportove) postala kriterij po kojem se odlučuje tko smije trenirati u javnim sportskim objektima, a tko ne?

Bilo kakvi kriteriji osim epidemioloških su apsolutno neprihvatljivi kao razlog za represiju. Zamislite da je Stožer donio odluku da s radom mogu nastaviti samo oni frizerski saloni koji se statistički nalaze u 20 posto onih s najviše prometa. Ili samo oni lanci trgovina koji su dobili nagrade za najbolji omjer cijene i kvalitete. Ili, pak, da su dopušteni vjerski obredi, ali samo u katoličkim crkvama. Sve to bi se nazvalo pravim imenom — diskriminacijom, a upravo se ona odvija u sportu. Nošen nekom nedokučivom logikom, Družak je sa svojim suradnicima sav individualni sport učinio privilegijom nekolicine. Ne postoje epidemiološki kriteriji po kojima bi, primjerice, prvoligaška košarka bila manje rizična od nižerazredne atletike.

Kraljici sportova svakako je učinjena najveća nepravda. Na stadionima su se vrlo jednostavno mogli organizirati treninzi uz poštovanje svih sigurnosnih mjera. Da je to učinjeno na vrijeme, sezona na otvorenom bila bi spašena te bi natjecanja mogla početi već u lipnju. A ovako? Većinu atletičara zadesit će dva i pol mjeseca prisilnog mirovanja te će, tamo negdje u dubokom ljetu kada se konačno dovedu u stanje za natjecanja, rezultati biti debelo ispod njihovih stvarnih mogućnosti. Stanka je naprosto preduga da bi se stigla nadoknaditi.

Sve bi to imalo smisla da se time nešto postiže u kontekstu zdravlja populacije, ali efekt je potpuno suprotan. Što mislite da rade svi ti individualni sportaši kojima su uskraćeni adekvatni uvjeti za treninge? Stoje li doma i vježbaju na balkonu? Kako da ne, većina odlazi na javna mjesta koja su sve krcatija, poput parkova i nasipa, gdje improviziraju treninge i dolaze u bliske susrete s građanima koji su u običnoj šetnji.

Izdaja sportaša

A postoje i oni koji su digli ruke od svega; koji se, kad sve ovo završi, sportu neće vratiti. To su uglavnom pripadnici skupine koja je općenito obespravljena u ovoj krizi — tinejdžeri. Stožeru i Vladi oni su zadnja rupa na svirali, što je posve logično kada se zna da nemaju pravo glasa na predstojećim izborima.

Ovaj psihološki vrlo osjetljiv dio hrvatskih državljana do daljnjega je osuđen na kvaziobrazovanje iz svoje fotelje, a, zahvaljujući SDUŠ-u, ni kroz sport se ne mogu vratiti barem jednom dijelu normalnog života. Svakome od nas teško padaju drastične promjene u načinu življenja, a sve je to još teže ako vas usput pucaju i hormoni? Od nestrpljivih tinejdžera očekuje se da šutke sve istrpe i do daljnjeg se odreknu društvenog života, a realnost je takva da će adrenalin koji su nalazili u sportu zamijeniti nečim drugim, što god se nađe pri ruci. Bez koliko će mladih sport zauvijek ostati zbog ovog besmislenog odugovlačenja?

Jesu li odgovorni uopće razmišljali o tim pitanjima? I kakve su uopće njihove kompetencije za odlučivanje o sudbinama tisuća sportaša?

Družak se, za razliku od svoje prethodnice, ne može pohvaliti olimpijskim medaljama, ali ima iskustva s hrpom direktorskih, predsjedničkih, dopredsjedničkih i inih dužnosničkih mjesta najviše razine iz raznih sfera, pa tako i sporta. Ima bogato iskustvo vođenja veslačkog, vaterpolskog, kajakaškog i nogometnog saveza — što na državnoj, što na lokalnoj razini — a opet pokazuje da mu je pravi smisao sporta nepoznat. Za Družaka je sport poistovjećen s uspjehom. U prijevodu — ako sportaš nije izvrstan ili ne generira veće prihode, neka šuti i čeka, a u međuvremenu neka si nađe neku drugu zanimaciju. S takvim stavom Družak je izdao većinu onih čije bi interese trebao zastupati.

Ova krizna situacija pokazuje da hrvatski sport ne treba dužnosnika, odnosno političara na svom čelu. Treba nekoga tko je na svojoj koži proživio i istinski razumije psihofizičku važnost trenažnog procesa i tko će se znati izboriti da mu se čim prije vrate svi sportaši, ili barem oni koji mogu ispuniti epidemiološke kriterije, a ne kriterije izvrsnosti. Model po kojem je bavljenje sportom postalo privilegij (i koji bi, što najviše užasava, mogao postati standard za potencijalne buduće krize) naprosto je nepravedan, izopačen i truo u samoj srži. Pitanje je kako to objasniti onima koji odlučuju ili, u krajnjem slučaju, kako ih maknuti s te pozicije.

Ne propusti top članke