Zašto navijam za izbjeglice

Njima je pružena nada u novi život, a oni su vratili smisao olimpijskoj ideji

Zadnja izmjena: 29. srpnja 2021.

Ako ste makar ovlaš pratili prošle Igre u Riju, niste mogli ne primijetiti onu izbjegličku ‘reprezentaciju’ koja se prvi put u olimpijskoj povijesti pojavila na borilištima, a zasigurno ste čuli onu nevjerojatnu storiju o Yusri Mardini.

Možda vam je njeno ime još u magli, pa ću vas podsjetiti. Mlada je sirijska plivačica samo godinu dana prije nastupa u Riju bila u puno težoj i okrutnijoj utrci, onoj životnoj. Satima je, uz sestru, u hladnoj vodi plivala pored čamca bez kontrole prepunog ojađenih ljudi, uglavnom žena i djece; boreći se s valovima i surovim morem, odgurala je taj pretrpani čamac do grčke obale. I tako sačuvala, i sebi i ostalima, živu glavu. Njena je storija tako postala priča veća od sporta koja će se naći u knjigama i po kojoj će biti snimljen film, ali koja je barem načas skrenula pozornost svjetske javnosti na teške sudbine ljudi širom svijeta.

I to je, otprilike, bilo to. Kada bi ovaj svijet bio odgovoran, pošten i smislen, tu reprezentaciju ljudi bez zastave i zemlje bi čovječanstvo smjelo vidjeti samo jednom. Ali nije.

Tako je reprezentaciju izbjeglica je u svom debiju 2016. činilo 10 sportašica i sportaša, izbjeglih iz četiriju zemalja. Pet godina kasnije u Tokiju izbjeglička reprezentacija broji 29 osoba koje (ne) dolaze iz 11 zemalja, a trenutno žive i treniraju u 13 različitih država. Trenutno smo u najgoroj izbegličkoj krizi od Drugog svjetskog rata: zbog ratnih i ostalih sukoba, nasilja i progona 82,4 milijuna ljudi ne živi u svojim domovima, a 26,4 milijuna od njih imaju izbjeglički status. Preko četiri milijuna ljudi još je u traženju azila, a sve krivulje na pripadajućim grafikonima službene statistike Ujedinjenih Naroda neumoljivo rastu.

Ti ljudi su dokazali da sport i igra mogu spasiti živote i, još važnije, pružiti nadu. A kao što je njima pružena nada, tako oni isto takvo ufanje pružaju olimpijskom pokretu

I zato je stvaranje takve reprezentacije na Olimpijskim igrama hvale vrijedan potez Međunarodnog olimpijskog odbora. Bez imalo uzvišenih i patetičnih riječi, bio je to jedini način da ljudi bez domovine, bez saveza koji bi ih poslali na Igre, na njima ipak završe. Ti su sportaši ostali bez doma, ostali su bez zastave pod kojom bi hodali. Najčešći uzrok izbjeglištva za te nesretnike su ratni sukobi i ugroza života u onom najelementarnijem obliku, ali nezanemariv je dio i onih koji su zbog represivnih režima u domovini naprosto morali pobjeći i potražiti iole normalan život negdje drugdje.

I kada je na otvorenju Igara u Tokiju ta sportska siročad zakoračila na svečanu stazu uzdignute glave, dogodio se moment koji je toliko potreban olimpijskom natjecanju, pogotovo u ovim začudnim, pandemijskim vremenima koje pred nama definiraju nekakvu ‘novu normalnu’ realnost. Bio je to moment u kojem su olimpijske Igre, onako kako su izvorno zamišljene, zasjale u punom sjaju.

Sanjati otvorenih očiju

Tih nepunih mjesec dana Igre će biti utočište, mjesto mira i spokoja na kojemu se svi posvećuju – igri. Igre će zaustaviti ratove, barem dok traju, a nemirne i izmučene duše će konačno udahnuti slobodan, neopterećen zrak. Igre su mjesto na kojemu svi imaju pravo biti jednaki. A to je nešto što je nedopustivo ugroženo u današnjem svijetu, ma koliko mi okretali glavu od toga i ne željeli vidjeti što se događa u svijetu.

I ako je na tokijskim Igrama danas triput više izbjeglica-sportaša nego što ih je bilo pet godina ranije, to je jasan znak da njihove priče moramo triput pažljivije poslušati.

Zamislite samo što prolazi kroz glavu dizača utega Cyrillea Tchatchea II. dok se natječe u dizanju utega. Kamerunac je kao 19-godišnjak spletom okolnosti ostao u Engleskoj nakon Igara Commonwealtha, ne mogavši se vratiti u svoju zemlju. Prvih nekoliko mjeseci spavao je ispod mosta i bio beskućnik ne znajući kako i gdje potražiti pomoć, da bi mu život spasio posljednji telefonski poziv, onaj očajnički urlik u pomoć pred suicid nakon čega je smješten u odgovarajuće ustanove i nakon kojih je svejedno trebao dvije godine da bi dobio azil. Danas radi kao medicinski tehničar, a natječući se u Tokiju je čovjek koji sanja otvorenih očiju. I nek sanja, jer iza tih očiju stanuje skromnost i zahvalnost.

Pakao u južnom Sudanu je Anjelina Nadai Lohalith napustila s osam godina, odakle je pobjegla s ujnom. Danas joj je 28 godina i utrkuje se na 1.500 metara. Njezin najvažniji motiv jest uspjeh koji bi joj omogućio da vidi roditelje. Nije ih vidjela otkako je pobjegla iz sudanskog pakla.

Iranac Hamoon Derafshipour je za svoju zemlju osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu u karateu 2018., ali nakon toga je morao, prema zahtjevima i pravilima u domovini, otkazati posao svojoj dotadašnjoj trenerici Samiri Malekipour jer je — žena. A osim što je žena, ona mu je i supruga. Jedini način da Hamoon nastavi trenirati s dotadašnjom trenericom bio je bijeg u Kanadu, gdje su oboje dobili politički azil.

Popole Misenga kao dijete je izgubio obitelj u građanskom ratu u Demokratskoj Republici Kongo. Osam je dana sam lutao džunglom prije nego što su ga pronašli i odveli u sirotište u Kinshasi. Ondje je otkrio sport koji mu je pomogao da se suoči sa surovom realnošću: “Judo me je spasio”, kaže. Međutim, ondje je proživljavao zlostavljanje — kažu da su borci, između ostalog, zaključavani u kaveze nakon poraza — i čvrsto je odlučio prvom prilikom pobjeći i potražiti novi život gdje god bude mogao, nije birao. Ona se ukazala putovanjem na turnir u Brazil, tijekom kojeg je Popole napustio delegaciju DR Konga i zatražio azil. Nastupio je na Igrama u Riju, gdje su Brazilci zdušno navijali za njega, a ovo su mu druge OI u izbjegličkoj ekipi.

Maratonac Tachlowini Gabriyesos kao 12-godišnjak je izbjegao iz Eritreje i pješice prešao Sinajsku pustinju da bi stigao do Izraela, gdje danas živi. Grozne osobne priče mogu vam ispričati i biciklist Ahmad Wais, boksač Wessam Salamana, trkačica na 800m Rose Lokyonen

Sam plamen olimpijske baklje

U ekipi je svoje mjesto našla i hrabra Yusra s početka teksta. Nakon Igara u Riju postala je simbolom borbe za prava sportaša-izbjeglica i sama je istaknula koliko je važna mogućnost nastupa na Igrama za ljude u takvim neprilikama.

“Sport je bio izlaz za nas”, rekla je. “To je bilo ono što nam je dalo nadu da možemo izgraditi nove živote.”

Možda njezine rečenice izgledaju kao fraze, ali svaka riječ u njima je odživljena i svaka je duboka. Zna to svaka izbjeglica na svijetu. Znam i ja. Jer bio sam izbjeglica i, iako se moja priča ne može niti u tragovima usporediti sa životnim pričama ovih olimpijaca, itekako znam te odživljene Yusrine riječi: izlaz, nada, novi život.

Jer biti izbjeglica znači zapravo ne biti. Znači ne imati papire, ne moći dokazati postojanje. Biti izbjeglica znači naći se u krivom srastanju sa svijetom oko sebe. Kao da se odjednom nađeš izvan tračnica oficijelnog svijeta — pa te, eto, kao, ima, a nema te. Biti izbjeglica znači biti ponižen. Znači imati mučninu u želucu na svakom šalteru, pred svakom uniformiranom osobom, i to po deafultu. Biti izbjeglica znači osjetiti koliko je nehuman birokratski aparat. Biti izbjeglica znači biti zazidan do zglobova u betonu, onemogućen zamisliti život, jer život je uvijek u futuru, a ti si u armiranom prezentu.

Biti izbjeglica znači nemati nadu, nemati stari život jer si morao iz njega pobjeći, pa onda ne možeš ni zamisliti neki novi, bolji. Biti izbjeglica znači nikad ne zaboraviti da si to bio.

I zato je ta izbjeglička reprezentacija najveća ekipa na Igrama. Jer su ti ljudi dokazali da sport i igra mogu spasiti živote i, još važnije, pružiti nadu. A kao što je njima pružena nada, tako i Yusra, Cyrille, Hamoon, Anjelina, Popole i ostali isto takvo ufanje pružaju olimpijskom pokretu baš kada mu ono treba. Oni su vratili smisao ideji, koja bi trebala biti ultimativna za svakog sportaša: važno je doći na Igre i sudjelovati u njima, to je najveći uspjeh. Olimpijske Igre spasili su oni koji su njima spašeni. Izbjeglička reprezentacija je sam plamen olimpijske baklje. I zato ću zauvijek navijati za ‘svoje’, izbjeglice. Uvijek, svim srcem, bez ostatka.

Nema veze što sam u tom navijanju sve usamljeniji i što u meni raste velika jeza i strah kada vidim kako tretiramo ljude koji su morali pobjeći iz svojih domova, kada vidim kako smo smislili i paralelne nazive koji nas pomalo odriču odgovornosti, pa onda pričamo o “migrantima” kao da nisu ljudi, pa logično da nemaju sva prava. I kao da ne prodajemo oružje vojskama od kojih bježe.

Biti izbjeglica znači ne zaboraviti: jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.