Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto se košarkaška Barcelona ne uspijeva etablirati kao dio same kontinentalne elite

Život parazita

Košarkaški odjel nogometnog kluba Barcelona u velikoj je banani. Nakon katastrofalne prošle sezone, u kojoj je prvi put nakon 12 godina propušteno euroligaško doigravanje, utrošeno je mnogo novca za još jedan redizajn momčadi. Stara je svlačionica potpuno provjetrena – stigao je novi trener Sito Alonso i osam novih igrača, jedan zvučniji od drugoga. Od nove ekipe očekivao se streloviti uspon, ništa drugo nije bilo prihvatljivo.

I zaista, krenulo je obećavajuće. Španjolsko prvenstvo otvoreno je s četiri pobjede, a na početku Eurolige u Blaugrani je otpuhan Panathinaikos. No, onda su uslijedili šokovi, njih pet zaredom. Seriju je otvorila Crvena zvezda, koja se na domaćem parketu bez previše muke obračunala s Kataloncima. Da to nije izolirani incident, pokazao je poraz od Estudiantesa. Većim dijelom susreta činilo se da Barcelona ima kontrolu, a onda su Madriđani razmontirali goste s 25:9 u posljednjoj četvrtini.

Potom je Vasilije Micić s Barcinom obranom radio što je poželio i donio Žalgirisu bodove iz Blaugrane, a dvostruki euroligaški program okončan je porazom u Milanu dva dana kasnije. Tjedan iz noćne more zaključen je domaćim porazom od Murcije.

„Zadnji put kada sam izgubio pet utakmica zaredom, igrao sam u Manresi. Obrana nam je pušiona.“ brutalno iskren bio je Adam Hanga, prošlosezonski dobitnik nagrade za najboljeg obrambenog igrača Eurolige.

Situacija je postala alarmantna. Momčad Sita Alonsa dobila je pet dana bez utakmica za konsolidaciju, a da je to vrijeme dobro utrošeno, pokazao je susret s Olympiacosom. I drugi grčki velikan pretrpio je uvjerljiv poraz na gostovanju u Blaugrani, Djeca Pireja ostala su zamrznuta na -22. Znači li to da je pet poraza u nizu bila samo kratka kriza, posljedica nedovoljne uigranosti na početku sezone?

Ne bih se složio. Nije realno da momčad kojoj je Murcia ubacila 97 poena, doživi takav preporod da neusporedivo snažniji Olympiacos uspije zaustaviti na 51. košu. Uvjerljiva pobjeda Barcelone nije plod briljantne izvedbe Katalonaca, već uistinu očajne igre vidno dekoncentriranih Grka.

Mane istaknutije od vrlina

Oly je uspio otvoriti sezonu sa savršenih 4:0 usprkos odsustvu najboljeg igrača Vassilisa Spanoulisa, ali njegov izostanak se prije ili kasnije morao osjetiti. To se dogodilo u Blaugrani, gdje su Atenjani u napadu bili potpuno bezidejni i usporeni, a uz to su promašivali brojne otvorene šutove (trica kriminalnih 13,3 posto).

Rijetko loš šuterski dan poklopio se s potpunim gubitkom fokusa – ispuhani Grci izgubili su čak 21 loptu, i to ne zbog nekakvog vrhunskog presinga igrača Barcelone, već zbog nepotrebnog prtljanja s loptom, ulaženja u gužve uz aut liniju. Tako je krilni centar Jamel McLean za sedam minuta na parketu uspio izgubiti četiri lopte, zato što je u tom vremenu poželio uvježbavati svoje ball-handling vještine. Takve pogreške omogućile su Barceloninim igračima da u posljednjoj četvrtini stalnim kontrama odlepršaju na veliku razliku i napune se samopouzdanjem.

Sito Alonso ovom je pobjedom kupio mir na neko vrijeme, ali definitivno nije riješio brojne probleme koji su se poput vlage uvukli duboko u Barceloninu svlačionicu.

Jedan od najvećih Barceloninih problema su prečeste promjene velike većine igračkog kadra, a u posljednje vrijeme i trenera. Kad god bi sezona bila ocijenjena neuspješnom, a takve su se zaredale proteklih godina, prioritet je bio što više promijeniti izgled momčadi, valjda u nadi da će s promjenom ljudstva nestati i problemi koji su ih pratili.

Tako su se čelnici kluba odlučili za stalne ‘čiste’ početke umjesto za temeljite analize i pokušaj popravka onoga što nije funkcioniralo. Neke stare poteškoće su možda i nestale, ali su uskoro nicale novi, potpuno neočekivane, i onda se ponovo nije znalo kako na njih reagirati.

Da ne bi bilo nesporazuma, Barcelona je uvijek dovodila dokazane euroligaške klase, to nije upitno. Međutim, činjenica koja njene navijače dovodi do ludila je što većina tih igrača u Barceloni odigra dosta lošije nego u prethodnim klubovima. Razlog je u tom što im u Barceloninom sustavu mane ispadnu istaknutije od vrlina.

Tako se lani Tyrese Rice, prilično ‘divlji’ bek (koji je Maccabiju donio Euroligu) isticao samo po sebičnosti, dok se ove sezone planirano prvo ime momčadi Hanga u društvu slabih defenzivaca poput Thomasa Heurtela i Petterija Koponena ne može iskazati u tom području, već fokus pada na njegov loš šut (21,4 posto za tri).

Ograničeni razvoj talenata

Na predstave igrača sigurno utječe i spoznaja da nitko od njih nema previše kredita – bez obzira na to koliko su masno plaćeni, svatko može biti po kratkom postupku osuđen kao promašaj, pa preseliti na klupu ili čak u drugu momčad.

Tako je skupocjeni Rice još uvijek pod ugovorom, ali ne trenira s prvotimcima, a španjolski reprezentativac Victor Claver (za kojega je lani plaćena milijunska (!) odšteta Valenciji), završio na samom rubu klupe i češće ne igra nego što igra. Slično je bilo i s mnogim drugima koji bi na koncu sezone bili otpisani, a znakovit je Heurtelov pad minutaže u derbiju s Olyjem…

Jedini koji ima siguran status je upravo onaj koji ga ne bi trebao imati – 37-godišnji veteran Juan Carlos Navarro. Istina, on je najveća legenda u Barceloninoj povijesti, ali već nekoliko sezona svom klubu predstavlja samo teret.  Za razliku od Dimitrisa Diamantidisa, koji je do svoje zadnje utakmice Panathinaikosu donosio neku korist na parketu, od Navarra je ostalo samo ime i on u današnjoj Euroligi nema što tražiti, a opet je od uprave dobio jamstvo da će biti u momčadi dok god se ne odluči umiroviti.

No, možda je i dobro da je Navarro prisutan u momčadi jer ionako ne zauzima mjesto nekom mladom talentu. Na njegovu poziciju vjerojatno bi došao neki novi skupocjeni stranac koji ne bi ostavio previše traga. Barcelona ulaže dosta u omladinsku školu, prikuplja talentirane adolescente diljem svijeta, razvija ih kroz svoju B momčad u Drugoj španjolskoj ligi, ali pokazalo se da prva momčad nema od toga velike koristi.

Ako se neki NBA potencijal zaista i stvori, taj će prvom prilikom pobjeći preko bare, kao što su napravili Pau Gasol, Mario Hezonja, Alex Abrines… Što se tiče ostalih, oni će u jednom trenutku dobiti šansu u prvoj momčadi, ali nikada neće predstavljati projekte kojima će se dati lopta u ruke i pravo na pogreške. Kako bi i bili kraj svih tih konkurenata, koji im donose ograničenja u ovlastima i minutaži.

Prije ili kasnije, uprava će im se zahvaliti, jer ne vide smisla držati mediokritete ili ulagati u njihov ograničeni razvoj kada bez beda mogu kupiti nekog kvalitetnijeg na tu poziciju. Taj put prošli su brojni igrači poput nedavno prekriženih Emira Sulejmanovića, Stefana Pena ili Marcusa Erikssona, koji se najduže zadržao.

Ogranak nogometnog kluba

Sada dolazimo do Barcelonina korijenskog problema, onog iz kojeg klijaju svi ostali.

Barcelona ne postoji kao samostalni košarkaški klub, ona prema papirima čak nije ni dio ravnopravnog sportskog društva, nego je tek ogranak NOGOMETNOG kluba, o kojem debelo ovisi, mnogo više nego neki klubovi u sličnim situacijama.

To nosi neke prednosti – poput financijskog blagostanja, gdje im ni odštete, koje je u košarci rijetko koji klub spreman platiti, ne predstavljaju problem za dovesti željenog igrača. Tijekom pregovaranja kod kupovine Hange iz Baskonije u ponudu su ubacili i nogometaša za Alaves, koji ima istog predsjednika kao i košarkaški klub iz Baskije.

Ipak, prisutne su i velike poteškoće u tom parazitskom životu. Najveća je što ljudi iz nogometnog svijeta donose bitne odluke u upravljanju košarkaškim klubom. To može dovesti i do katastrofalnih posljedica, kao kad je 1961. predsjednik Enric Llaudlet odlučio ugasiti košarkašku sekciju, smatrajući da predstavlja nepotrebni trošak. Ipak, sljedeće je godine zbog brojnih zahtjeva navijača klub vraćen u život.

Danas se utjecaj ‘nogometnog kompleksa’ najbolje vidi u tom što se Katalonci svim silama trude sebe prikazati kao velikana europske klupske košarke, ravnopravnog rivala CSKA-u, Real Madridu, Panathinaikosu, Maccabiju… Stvarnost je ipak ponešto drugačija. Barcelona se 1980-ih potvrdila kao sila u Španjolskoj, ali na europskoj sceni nizala je razočaranja, gubila finala, čak njih pet.

Tek usponom ULEB-a i njegovim preuzimanjem Eurolige iz ruku FIBA-e, Katalonci su uspjeli otići do kraja, i to samo dvaput, što ih stavlja na diobu desetog mjesta vječne liste s Cibonom, Cantuom i Virtus Bolognom. (Inače, sjedište ULEB-a je upravo u Barceloni, odakle je krenula ideja o promjenama u europskoj klupskoj košarci.)

Barcelona spada u vrh europske košarke samo po financijama, ali po tradiciji i sadašnjem stanju u klubu jasno je da Katalonci još traže svoje mjesto na košarkaškoj karti Europe. U toj potrazi izgledaju prilično dezorijentirano.

Milijunima dječaka diljem svijeta životni je san zaigrati nogomet u Barceloni. S druge strane, mladi košarkaši imaju takve snove samo u Kataloniji – i to tek manji dio njih. Ostali, naravno, streme prema Los Angelesu, Bostonu i ostalim prekooceanskim destinacijama.

Izgleda da je to činjenica koja najviše ubija u pojam čelnike Barcelone i s time se ne znaju nositi. Pokušavaju taj hendikep nekako kompenzirati, ali očito krivim metodama. Sve što danas rade izgleda kao obično traćenje novca.

Strpljenje je ono što im treba, a nikad ga nisu imali, radije su uzimali sumnjive prečace kroz maglovite šume. Ti prečaci vraćali su ih na mjesto s kojeg uvijek iznova kreću po nova razočaranja.

Dok se ne napravi potpuna reorganizacija klupske politike, košarkaška Barcelona neće postati ništa više od parazita nogometnog kluba.

Ne propusti top članke