Poznajem i jednu ženu koja bi valjda takvo što trebala izjaviti da bi dobila pomoć koju zaslužuje. Radi se o ženi u svojim 60-ima čiji je “reaktivni depresivni sindrom” eskalirao s pojavom koronavirusa i krizom koja je uslijedila. On je danas u fazi “pogoršanja”, a kao terapija su joj propisani antidepresiv Calixta, zatim Normabel i Sanval, a po potrebi, u slučaju napadaja panike, i Xanax. Ne znam, nisam neki zatucani debil koji će reći da su tablete besmislene ili slično, ali može li ovakvo kljukanje uistinu nekoga izliječiti od depresije? U ovih godinu i devet mjeseci ta je žena inače obavila svega nekoliko razgovora s psihijatrima, pa je tako ta pomalo stereotipna slika o njima dobila svoje utjelovljenje u stvarnosti.

Tako se, dakle, u Hrvatskoj liječi depresija. Vi ste, barem je takva poruka tih ljudi, živi mrtvac. Otpisani. Izgubljeni slučaj.

Umjesto da slušate ili čitate jedne te iste stvari o uspjehu hrvatskog tenisa i slično, možda je naprosto najbolje da sami nešto poduzmete

Ne radi se, naravno, samo o toj ženi, već općenito o tretmanu starijih ljudi u Hrvatskoj. Dok u posljednjih godinu i devet mjeseci slušamo razne lažne moraliste kako nariču nad sudbinom starijih u ovoj krizi, teško je ne primijetiti da se oni u Hrvatskoj već dugi niz godina tretiraju kao svojevrsni društveni višak i nepotrebna smetnja. Njihova kvaliteta života je, generalno gledajući, jadna.

A onda je i pomalo suludo očekivati da će se starija osoba baviti nečim tako trivijalnim kao što je fizička aktivnost. Duboko sam uvjeren i kako nemali broj njih smatra da se sportom bave samo tamo neki mladi i ekstratalentirani ljudi u naponu snage, pa i da zbog životnih problema o tome ni ne stignu razmišljati… Uostalom, njihovi autoriteti šalju im poprilično jasne poruke, one prema kojima bi se trebali što više vezati za krevet. A uvijek ima i nešto na televiziji; samo jučer, recimo, Hrvatska je igrala finale Davis Cupa protiv Rusije…

Heroji i tragičari

Naravno, problem je u tome što tim ljudima nitko nikad nije stvorio tu svojevrsnu radnu naviku, pa i usadio ljubav prema nekom od sportova.

Kao sin bivšeg profesionalnog sportaša imao sam sreće i nikad nisam imao taj problem. Sportom sam se počeo baviti s nekih sedam godina, kad sam upisan na plivanje. A tenis sam počeo trenirati s devet ili 10 godina. Trenirao sam ga godinu-dvije, sve do onda kad sam polomio reket, pa odmah dobio i lekciju iz odgovornosti, s obzirom na to da mi otac nije htio kupiti novi. Iz današnje perspektive, dojma sam da nije bio problem samo u meni, već i u nekim drugim ljudima, što onda možda otkriva i jedan od razloga zašto se generalno mali broj ljudi u Hrvatskoj bavi sportom. Radi se o kvaliteti samih trenera koji se često (nesvjesno) trude da djeca zamrze sport kojim se bave, a što mogu reći i kao netko tko sad već neko vrijeme radi s djecom, u nogometu; u tenisu se, pak, događa to da danas u Hrvatskoj svatko može postati trener.

Iako ga ne pamtim kao lošeg čovjeka, niti ga smatram nekim ultimativnim promašajom od trenera, iz današnje perspektive mogu reći da nije bilo dobro što sam radio inidividualno, s privatnim trenerom; osim činjenice da nije bilo tog socijalizacijskog faktora, stvarno nije bilo lako stalno slušati kvocanje o tehničkim pojedinostima mojh udaraca, i to na treninzima koji su znali biti monotoni… Stvarno je pomalo tužno, pa i tragično to što su treneri danas još uvijek slabo informirani o načinu na koji djeca uče, pa i da ne shvaćaju koliko može biti kontraproduktivno kad puno pričaju, a onda i da se izgovaraju na nekvalitetnu ili lijenu djecu… Ili pak na derište koje je razbilo reket.

Svejedno, to nije razlog da svoje dijete ne upišete na tenis.

Da, umjesto nekog suhoparnog teksta o finalu Davis Cupa i sad već istrošene teze da se radi o velikom i nerealnom uspjehu, iako je to stvarno tako, možda je bolje pokušati, barem ovako ukratko, objasniti zašto je dobro svoje dijete upisati na tenis, bez isticanja nekih očitih prednosti koje se inače dobivaju kroz bavljenje sportom.

I ne radi se o tome da bi ona trebala postati poput Borne Goje, a kamoli poput Nikole Mektića, Mate Pavića ili, pak, Marina Čilića. To se ionako vrlo vjerojatno neće dogoditi. Uostalom, Gojo je ovih dana u javnosti stekao status heroja, ali to bi se moglo vrlo brzo promijeniti, pogotovo ako mu karijera ne krene uzlaznom putanjom. Mogao bi, ili je samo pitanje vremena kada će, osjetiti ono što je ovih dana osjetio Čilić, kojeg vrijeđaju i omalovažavaju na svakom koraku, što je uistinu pomalo tužno, pa i nadrealno promatrati.

Čemu nas uči tenis?

Bilo kako bilo, jednom kad završi Gojina karijera, teško da će moći pričati o tome kako nije imao sreće ili nešto takvo; tenis nudi lekcije iz odgovornosti kao rijetko koji sport i na kraju krajeva može vas učiniti boljom osobom. Kao sport u kojem je faktor sreće minoran i teško se možete žaliti na raznorazne okolnosti i vanjske faktore, iako se uvijek može nešto naći… Drugim riječima, dijete može brže razviti mentalitet kojim shvaća da mora preuzeti odgovornost za ono što čini, pa možemo pričati i o većoj samostalnosti jer vas trener ne može tako često ili uopće savjetovati.

U društvu u kojem morate često ovisiti baš sami o sebi možda i nije loše imati takav mentalitet, umjesto da se, recimo, oslanjate na raznorazne veze i vezice, rak-ranu ovog društva. Naravno, tu je baš jako bitna uloga trenera koji treba željeti pomoći stvaranje, prije svega, dobre osobe koja će se u konačnici nastaviti baviti sportom.

Možda i najveća prednost tenisa je ta što su sama igra i situacije u koje vas postavlja iznimno slični životnim situacijama, a što je teško dočarati nekome tko to nije iskusio. Tenis vas brže uči da život nije nekakva ružičasta bajka, čega kao klinci najčešće uopće nismo svjesni. Taj dječji, nevini pogled na svijet u kojem je sve idealno baš u tenisu dolazi u žestoki sudar sa svojevrsnom realnošću; zato i znamo biti tako djetinjasti i razmaženi na terenu, odnosno trgati ili bacati rekete, psovati, očajavati i proklinjati, od bijesa plakati…

Uči vas, dakle, da stvari dolaze na težak način i da za njih treba iznimno naporno raditi. Tenis je onda istovremeno i nepravedan, baš kao i sam život. Loptica ponekad ide u aut bez obzira na to koliko dobro radili i ponekad se stvarno čini da nema izlaza. Tenis vas zatim tjera da tražite rješenja, da smišljate, razmišljate, a onda i da orate i kopate, rudarite, što su termini svojstveni tenisu baš zato što se radi o iznimno teškom procesu; zato se i toliko priča o “mentalnom sportu” i slično, pa iako se pojam mentalne snage često trivijalizira, u tome ima puno istine; potrebna je ogromna mentalna samodisciplina, suzdržavanje od pretjeranog razmišljanja, a što je posebno teško baš zato jer vremena za to ima više nego u drugim sportovima.

Naravno, generalno bi bilo dobro da se vaše dijete ili, uostalom, vi sami bavite sportom. Pa, ovaj tekst neće polučiti neku revoluciju u promjeni svijesti, dovoljno će biti ako u jednoj jedinoj osobi nešto klikne. Jer umjesto da slušate ili čitate jedne te iste stvari o uspjehu hrvatskog tenisa i slično, možda je naprosto najbolje da sami nešto poduzmete. Možda je vrijeme da uzmete stvar u svoje ruke prije nego što bude prekasno, baš kao što ćete to trebati činiti i na teniskom terenu.

Uostalom, da je netko onu danas izgubljenu ženu s početka teksta jednom davno upisao na tenis, da joj je netko gradio svijest o tome koliko je važno baviti se sportom, možda ona danas ne bi bolovala od depresije. A možda ne bi bila ni teški metastatski bolesnik. Samo možda.