A zamalo su me stajale i batina.

Cibona je u nekom pretkolu 1987. izvukla finski Kotkan i dvojica nadobudnih klinaca otišla su u novoizgrađenu dvoranu navijati za goste. S tri transparenta. S tim da onaj “Näkämin” nismo dizali, shvatili smo da bi ga Finci možda krivo protumačili. Mahali smo tako uredno transparentima i veselili se finskim koševima — uz neku ženu niže, do terena, valjda Finkinju, jedini Kotkanovi navijači u dvorani. A na parketu, odvijalo se čudo: na poluvremenu neriješeno, Kotkan briljira u igri bez obrana. Više koševa je palo u tom prvom poluvremenu nego ukupno u većini utakmica europske košarke otkako su je Božo Maljković i slični upropastili insistiranjem na igranju obrane.

Kako su godine prolazile, tako sam više naučio cijeniti Mikkolu i njegova postignuća. U svakom je pogledu bio jedan od najvećih

No, naš se entuzijazam nije svidio baš svima. U pauzi su se do nas spustila četvorica Boysa u spitkama, dentalno poprilično deficijentni: “Dečki, a zakaj vi navijate za Fince?“ Čak je i do mog mozga došla spoznaja da bismo mogli nahrdati. “Pa, ovaj, ono, slabi su, nemaju šanse, izgubit će s 40 razlike, čisto gostoprimstvo, da bar netko za njih u dvorani druka…”, objašnjavali smo. Pogled prema nama ne bih nazvao osobito afirmativnim. Kao ni upozorenje “Nemojte više!”. Transparenti (istrgane sredine školskih bilježnica) su spremljeni, krotko smo i posve tiho odgledali drugo poluvrijeme, ne talasajući. Cibona je dobila s 40 razlike.

Napomena: prije nego što ću poslati ovaj tekst uredniku, ipak sam išao provjeriti i fakte: bila je to prva međunarodna tekma Cibone u novoj dvorani, a završila je 138:110. Dobro, kaj sad, dopustite mi da mi je u sjećanju za 33 godine naraslo s 28 na 40, i nije neka inflacija… Kako god, to je bila prva i ostala posljednja košarkaška utakmica koju sam uživo gledao.

30 godina u reliju

Kako objasniti tu naivnu, dječju zaluđenost Finskom? Možda to tada nismo još znali — a obzirom na odnose snaga u reliju i skokovima, proteći će još desetljeća prije nego što i saznamo — ali Finci nisu kao ostale nacije. Čak i kada pobjeđuju, oni u sebi imaju neku luzersku crtu, poput junaka filmova Akija Kaurismäkija. I oni najveći — a mjerna jedinica za sportsku, natjecateljsku veličinu bi se, čak i da pitate mene, zaluđenog oktanskim sportovima, trebala zvati po Mattiju Nykänenu, — imaju u sebi ugrađenu neku tvorničku grešku, element ljudskosti, oni su anđeli s manama, poput onih koji bauljaju Berlinom u filmovima Wima Wendersa.

To se, mada ipak manje dramatično nego u skokovima, vidjelo i kod njihovih reli vozača. Ovaj je tekst zapravo in memoriam jednom od njih.

Pa idemo prvo odraditi obligatorni opći dio.

Jedan od najatraktivnijih i najboljih reli vozača svih vremena, Finac Hannu Olavi Mikkola, rođen 1942., aktivno je nastupao od 1963. do 1993., a većim dijelom tog vremena borio se za pobjede i postolja. Posebno je dojmljiv bio na relijima koji nisu marili za asfaltirane puteve, pa je tako britanski RAC osvajao četiri, a domaći reli 1000 jezera čak sedam puta. Jedan je od rijetkih Skandinavaca koji su bili vrlo uspješni i na teškim i zahtjevnim afričkim relijima, pobjeđujući i na Safariju i u Obali Bjelokosti. Posebno je zanimljivo kako je 1970. pobijedio na maratonskom reliju Svjetskog prvenstva od Londona do Meksika, a potom uspjeh ponovio i 25 godina kasnije, kada je povodom obljetnice ponovljen.

Atraktivan način vožnje s puno skokova priskrbio mu je čest nadimak Leteći Finac, a bio je uspješan u različitim tipovima automobila, premda ga najviše pamtimo po pobjedama 1970-ih u Ford Escortu i onima desetljeće kasnije kada je vozio Audi Quattro (tada još pisanim s velikim Q). Bio je i Audijev razvojni vozač, pa ga zauvijek pamtimo kao vozača koji je uveo integralni pogon u svjetski reli. S bavarskom je tvrtkom 1983. osvojio i titulu svjetskog prvaka. Zanimljivo je kako je od 1978. do 1984. svake sezone završavao među trojicom prvoplasiranih u svjetskom prvenstvu, u kojem je tijekom karijere osvojio ukupno 18 pobjeda, uz više od 650 najbržih vremena na pojedinim brzinskim ispitima.

Zapravo, vjerujemo li Wikipediji, točno vraški impozantnih 666 njih, što ga stavlja na peto mjesto vječne ljestvice. Sébastien Loeb je, dakako, statistički prvi i ovdje, kao i u svakoj kategoriji, a iza njega su se poredali Markku Alén (gospodin “sada maksimalno napadamo”, koji je dugo držao hrpu WRC rekorda, ali nikad nije došao do titule), Carlos Sainz i Juha Kankkunen — ti velikani jedini imaju više osvojenih brzinaca od Mikkole, čak je i sedmerostruki prvak Sébastien Ogier debelo iza njega…

Najstariji prvak

Dakako, među 10 najuspješnijih vozača po tom kriteriju imamo šestoricu Finaca. Te trojicu Francuza i jednog Španjolca, da ne bude sve samo na dvoboju dvije nacije na slovo “F”. Govorimo li o pobjedama, Mikkola dijeli 10. mjesto na vječnoj listi. Francuzi su, zahvaljujući nevjerojatnim Sébastienima, debelo prešišali Fince i vode 196:179 u trenutku pisanja ovog teksta. Uz napomenu da vozači iz svih ostalih zemalja ZAJEDNO imaju 230 pobjeda. Individualno, među 11 najuspješnijih po broju pobjeda imamo šestoricu Finaca. I, pogodit ćete, trojicu Francuza, jednog Španjolca, a na listu se još ubacio i neprežaljeni Colin McRae…

Pad Finaca u reliju nije tako dramatičan poput onog u skijaškim skokovima ili industriji mobitela, samo zbog jedne razlike: nisu potpuno nestali s mape nego su postali, recimo, viša srednja klasa. Lani su imali trojicu vozača među prvih sedam u WRC-u, što zvuči sjajno. No, najbolji od njih, 20-godišnji Kalle Rovanperä, bio je tek peti… Posljednju im je pobjedu donio danas umirovljeni Jari-Matti Latvala još 2018., ali Rovanperä je dva dana nakon Mikkoline smrti drugim mjestom na domaćem Arktičkom reliju postao najmlađi vozač u povijesti prvenstva koji je zasjeo na čelo poretka. Kao vodeći će nam stići i u Zagreb, ali s bremenom toga da još čeka na prvu pobjedu u karijeri.

Ostaju nam stoga priče o velikanima finske povijesti, poput Mikkole. Najstarijeg prvaka, jedinog koji je to ostvario iza svog 40. rođendana. Zapravo, i njegove su najkompetitivnije godine bile prije uspostavljanja WRC-a, u vremenu kada je državno finsko prvenstvo jačinom bilo možda i ispred europskog i kada su uspjesi u njemu definitivno značili da je vozač spreman za najviše domete i izvan Skandinavije.

Razlike spram današnjih relija bile su enormne: automobili su bili gotovo identični cestovnima, a razliku nisu donosili ni sponzorski novac ni fizička sprema, nego umijeće kontrole automobila. I sam je Mikkola na pitanja o tome kako se nosio s mlađima ironično odgovarao kako su se njegovi “treninzi” sastojali od toga što je 1969. prestao pušiti, a 1976. se odrekao i alkohola. Usto je mrzio trenirati i nikad nije ponavljao dionice tijekom priprema za neki reli. Miljama je to daleko od današnjih iscrpljujućih vježbi i sila koje djeluju na vozača i suvozača.

Pionirska uloga

Svjetsku je slavu stekao 1970., uvjerljivo pobijedivši sa švedskim kolegom Gunnarom Palmom u Ford Escortu na maratonskom reliju London-Meksiko, organiziranom u čast nogometnim svjetskim prvenstvima koja su se susljedno održavala u državama starta i cilja. Zanimljivo, europska trasa prolazila je i kroz naše krajeve: prvo su se od Budimpešte preko Beograda spustili do Sofije, a potom preko Skopja, Peći i Titograda došli do Dubrovnika. Ruta je dalje išla kroz Bosnu, preko Glamoča i Bosanske Krupe, da bi protutnjali kroz Hrvatsku i Sloveniju do cilja etape u Trstu.

Zanimljivo, pored najvećih relijaških imena tog vremena, nastupali su i neki celebrityji, a legendarni Jimmy Greaves, najbolji strijelac u povijesti najvišeg nogometnog ranga u Engleskoj, kao i u povijesti Tottenham Hotspura, barem dok ga Harry Kane ne stigne, završio je reli na sjajnom šestom mjestu, vozeći Escort identičan Mikkolinom. Dobro, pomoglo mu je što je tu dužnost dijelio s Tonyjem Fallom, jednim od ponajboljih britanskih relijaša tog vremena… U dokumentarcu o reliju možete vidjeti i jednu jugoslavensku posadu, koja je u dizelskom Peugeotu 404 uspjela izdržati čak do Čilea…

Mikkola i Palm pobijedili su i 1995. u reliju organiziranom povodom 25. godišnjice originalnog, ali tada, dakako, nažalost iz vrlo objektivnih razloga nije postojala mogućnost da i naši krajevi ponovo budu uključeni u rutu.

Ono po čemu je ipak ponajprije upamćen pionirska je uloga u uvođenju integralnog pogona. Upravo je on bio prvi vozač angažiran od Audija za razvoj modela Quattro, a, mada je isprva bio prilično skeptičan u uspjeh koncepta, ubrzo je shvatio koliko je u krivu.

“Nikada neću zaboraviti prvu etapu koju sam odradio u tom automobilu, na Monte Carlu 1981.”, pričao je u intervjuu za Motorsport. “Bernard Darniche krenuo je minutu prije mene u Lanciji Stratos. Bila je to etapa od 14 kilometara, a u prvom dijelu cestu je pokrivao led i snijeg. Nakon otprilike šest kilometara prošišao sam pored njega na dugom ravnom dijelu. Bio sam možda i 100 km/h brži od njega u trenutku kad sam ga pretjecao — mislim da nije niti shvatio što mu se dogodilo. Tada su ljudi počeli govoriti kako će automobil biti dobar samo po snijegu, ali ubrzo su morali priznati da funkcionira i na šljunku.”

Transparent čeka

Iskreno, u ono vrijeme nisam toliko cijenio Hannua. Mada je na slikama koje su dolazile do nas njegov Audi uvijek letio, nekako nije imao onu aureolu opasnosti koju su sa sobom nosili manijaci poput Henrija Toivonena i Arija Vatanena, za koje nikada nisi znao hoće li pobijediti ili poginuti, šanse su se u svakom trenutku doimale 50:50, a u Toivonenovom slučaju nažalost i prevagnule na krivu stranu… Mikkola je u to vrijeme već pomalo izgledao kao oprezni stari prdonja, mada je to definitivno, razumijem danas, bilo daleko od istine. Samo je već imao dovoljno godina da zna kako je doza razuma i odmjerenosti dugoročno najbolja šansa za pobjedu. I, kako kaže Michèle Mouton, preferirao je biti u krevetu u devet navečer, a ne tulumariti.

Većinu pobjeda ostvario je s istim suvozačem, s kojim je nastupao više od desetljeća i pol, Šveđaninom Arneom Herzom — i to nam je tada bilo pomalo čudno, jer kao klinci fanatični za Finskom nismo baš osobito voljeli njihove susjede i povremene okupatore. Osim za Ford i Audi, ostvario je po jednu WRC pobjedu i za Peugeot, Toyotu i Mercedes-Benz, a u onoj s Peugeotom 504, na reliju u Maroku 1975., kopilot mu je bio Jean Todt.

Još jedan dio romantike koji mi je nekako nedostajao kod njega bilo je to što se nikad nije, poput Vatanena ili Kankkunena, prebacio na Pariz-Dakar, u to vrijeme najuzbudljivije natjecanje na svijetu. No, Hannu nije volio pijesak, njegovi su elementi bili šljunak, zemlja i blato… A i, ne lažimo se, svatko tko nije vozio Lanciju tih mi je godina bio pomalo neprijatelj.

Kako su godine prolazile, tako sam više naučio cijeniti Mikkolu i njegova postignuća. U svakom je pogledu bio jedan od najvećih i reli je njegovom smrću prije neki dan izgubio istinskog gorostasa. A ja, u iščekivanju onog prekrasnog trenutka kada će, za manje od dva mjeseca, WRC stići i u Hrvatsku, mogu, pa makar i samo u mislima, napokon ponovo uzeti u ruke onaj davno napisan transparent na sredini školske bilježnice, te ga konačno podići i pokazati svijetu.

Näkämin.