Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zebec: Genij i tiranin

Prije 30 godina napustio nas je jedan od najvećih hrvatskih trenera ikad

Zadnja izmjena: 28. rujna 2018.

Najbolja ilustracija ljudske prirode je ono dječje testiranje autoriteta i traženje granice do koje mogu ići. Djeca to rade naivno i bez nekih skrivenih namjera, najčešće iz čiste znatiželje, ali psihološki temelj evolucije i napretka civilizacije zasnova se upravo na tome — traženju okvira unutar kojih se može što ugodnije živjeti.

Kevin Keegan je možda i prva engleska nogometna zvijezda koja je dobila pozornost medija sličnu onoj na kakvu su navikli današnji vrhunski nogometaši. Kroz 323 nastupa i točno 100 golova u Liverpoolovu dresu, Keeganov je status više sličio na tretman koji su dobivale najveće rock zvijezde nego na nešto što se tada smatralo uobičajenim za nogometaša. Tabloidi su pratili njegove izlaske, analizirao se njegov vozni park, kopirale su se njegove frizure, a imao je i čitavu hordu obožavateljica. Dobio je nadimak Moćni Miš, a gdje god je dolazio iza njega je ostajao miris samopouzdanja, toliki da je čak koketirao s ulaskom na estradu, što je kasnije i ostvario. Zapravo, Keegan je bio potpuno funkcionalni George Best.

Kad je s takvim pedigreom 1977. prešao u HSV za tada prilično velikih pola milijuna funti koje su stajale u ugovoru kao odštetna klauzula, status zvijezde se bildao sam od sebe. Bio je daleko najviše plaćeni igrač u ligi, mediji su ga proglašavali Hamburgovim spasiteljem, a sa sobom je donio plejbojevski stil s Otoka koji je Nijemcima bio stran. A Keegan je, naravno, svoj status zvijezde pokušao koristiti što je moguće više.

Međutim, namjerio se na krivog trenera za cirkusiranje na treningu. Odnosno, krivog trenera su namjerili na njega.

“Kad sam bio mali provodio sam prilično vremena u djedovoj kući na Sokolovcu”, priča nam Igor, unuk Branka Zebeca. Njegov je djed umro na današnji dan 1988. “Općenito, puno vremena sam provodio s njima i, ni sam ne znam zašto, htio sam testirati koliko je to moj djed opasan. On je sjedio u svojoj ogromnoj kožnoj fotelji i miješao drijemanje s gledanjem televizije. Ja sam mu prišao s leđa, pljunuo sam ga i pobjegao. Kad me uhvatio, sukladno starim odgojnim metodama, zveknuo mi je takvu šamarčinu da apsolutno nikad više nisam niti pomislio napraviti nešto takvo. Ne njemu, tu mi više nije trebala potvrda kako je stvarno opasan, nego nikad nikome ikad više.“

Vojnim helikopterom na trening

Otprilike slično proveo se i Keegan. Prvi potez koji je povukao Günter Netzer nakon što je došao na čelo kluba je bilo postavljanje Zebeca za trenera. Valjda je Netzer, koji je za svojih igračkih dana također bio velika zvijezda, znao koliko je važno takav karakter ima nekoga tko je opasan kao Zebec da bi ga držao pod kontrolom.

I sam Zebec je imao plan kako od Keegana napraviti zvijer. Prvi je potez je bio dovesti Horsta Hrubescha u sam špic napada kako bi Keegan imao više mjesta za svoje trikove i kako bi što lakše dolazio u priliku pokazati koliko zna. Međutim, Keegan je živio u nekom svom filmu. Nakon što je zakasnio na prvih nekoliko treninga pravdajući se šarmantnim osmijehom — od čega je jednom čak i na vrijeme došao u klub, ali mu se nije dalo presvući i sići na vrijeme — Zebec mu je odlučio pokazati tko je zapravo glavni. Odrezao mu je kaznu od tada astronomskih 5.000 njemačkih maraka i na svakom treningu ga gazio do samih granica. Kad je u prilično nebitnoj prijateljskoj utakmici Keegan dobio crveni karton, Zebec ga je kaznio s osam tjedana suspenzije u kojima nije igrao, ali je zato dvostruko trenirao.

Kako je i njegov unuk Igor naučio na teži način, Branko Zebec nije nikome dao da ga zajebava.

Zebec je naprosto vidio stvari drugačije od drugih. Zapravo, bolje od drugih

Na kraju je Zebec slomio Keegana, iako je igrač u vlastitoj autobiografiji kasnije napisao da je bio na rubu toga da se ostavi nogometa nakon prvih par mjeseci. Međutim, pod Zebecom je HSV je osvojio svoj prvi naslov prvaka u eri Bundeslige i igrao finale Kupa prvaka, a Keegan je osvojio Zlatnu loptu jer je njegovo partnerstvo s Hrubeschom i Felixom Magathom bilo tako uspješno. Hrvatski taktičar je iz njega izvukao maksimum postavivši pravi model igre, ali preduvjet za sve je bio u tome što ga je uspješno disciplinirao.

Doduše, Keegan je i dalje bio rock zvijezda, možda i više nego ikad kad je dobio potvrdu svoje vrijednosti Zlatnom loptom. Nakon što je neko vrijeme živio u hotelskoj sobici blizu stadiona, odlučio je zakupiti vilu na farmi izvan grada. Problem je nastao kad je u gradu napadao snijeg i potpuno zameo ulice. Igrači koji su živjeli u hotelu i kućama u gradu pješke su došli na trening, a Keeganov Aston Martin nije bio od neke koristi u takvim uvjetima. Više nije bila stvar u kazni, jer i ovo rješenje je koštalo gomilu novca; Keegan je jednostavno želio ispoštovati svoje obaveze i izbjeći sukob s trenerom. Pozvao je vojnu policiju i od nje iznajmio helikopter kako bi na vrijeme stigao na trening.

Preteča “laptop trenera”

Međutim, nije Keegan bio jedini na tapeti. U Hajduku je igračima zabranio sav alkohol i pušenje. Prije jedne utakmice, Petar Nadoveza je u kafiću pio Coca-Colu. Zebec je došao do njega i pitao ga da mu da malo da osvježi usta. Nadoveza je inzistirao da se piće već ugrijalo i da naruče šefu novu bočicu, ali i Zebec je inzistirao da ne napije malo baš iz njegove. Naravno, u bočici je bila rum-kola, a Nadovezi je to bila najskuplja bočica Coca Cole koju je ikad platio.

Međutim, Hajduk i Zebec nisu bila dobra kombinacija.

Disciplina je bila osnova svega i zajebancija nije dolazila u obzir jer nogomet je ozbiljan posao. Zebec je po tom pitanju bio veći Nijemac od ijednog Nijemca, a u Splitu često to nisu shvaćali. Drugačije su to kulture, drugačiji pogledi na svijet. Dok je u Splitu mnogo toga improvizacija i fjaka, Zebecu je prvi preduvjet za sve je bila čelična disciplina, a uz nju je dolazilo trčanje. Kao što i sam Keegan kaže, Zebec je često ponavljao kako možeš imati loš dan i promašiti gol, ali ne smije ti se dogoditi da ne možeš trčati.

Ekstremni treninzi po kojima je Felix Magath ozloglašen, to su lekcije koje je naučio pod Zebecom. Jednostavno, Zebec je vjerovao kako nespreman igrač ne može igrati nogomet i sve njegove taktičke bravure nisu imale smisla ako igrač nema dovoljno snage da ispuni zadaće na terenu. Već pred kraj igračke karijere u Alemanniji iz Aachena odlučio je pohađati trenersku školu u Kölnu, ali je tražio znanje i na drugim mjestima. Zbog toga je njegova metodologija bila iznimno napredna, pokupio je najbolje od različitih sportskih disciplina i osmislio svoj način rada, a uveo je i neke oblike analize koje se tada jednostavno nigdje drugdje nisu radile.

Zebec je na neki čudan način bio preteča “laptop trenera”, gledao je nogomet šire nego ostali. Prvenstveno kroz fizičku spremu, ali i kvalitetu igre u posjedu i rješenja koja je nudio svojim igračima na terenu.

“Deda Branko je bio i trkač. Još dok je igrao za Lokomotivu, bio je prvak Hrvatske u sprintu na 100 i 200 metara, bio je nenadmašan kao atletičar”, priča nam Igor dok nam pokazuje slike iz obiteljskog albuma.

Kosturi iz ormara

Kao igrač, skupio je 65 nastupa za jugoslavensku reprezentaciju, postigao 17 golova i upisao hrpu asistencija jer je upravo to bio njegov nogomet. Igrajući obranu, svoju brzinu i viziju igre je koristio kako bi pokrpao sve rupe i još drugima namjestio šansu za gol.

I zbog trenerske karijere, u kojoj je obilježio njemački nogomet, često se zanemaruje koliko je bio dobar igrač. Bio je član znane jugoslavenske olimpijske reprezentacije koja je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine osvojila srebrnu medalju nakon što je izgubila u finalu od Moćnih Mađara, a Zebec je sa sedam golova bio najbolji strijelac tog turnira. Na Svjetskom prvenstvu 1958. u Švedskoj bio je kapetan, a igrao je za reprezentaciju Svijeta protiv Engleske 1953. godine na Wembleyu povodom proslave 90. godišnjice Engleskog nogometnog saveza.

I sve te impresivne igračke, ali i atletske vrhunce u debelu sjenu bacaju njegovi trenerski uspjesi. A to sasvim dovoljno govori koliko je velik bio trener.

Franz Beckenbauer je kod Zlatka Čajkovskog debitirao kao lijevo krilo, ali upravo će kod Zebeca dobiti svoju ikonsku poziciju i početi igrati libera. Moguće je da je Zebec samo pratio svoj igrački put jer se s krila spuštao u obranu, ali izglednije je da je Zebec naprosto vidio stvari drugačije od drugih. Zapravo, bolje od drugih.

I s tom sposobnosti nije lako živjeti, nije lako vidjeti ono što drugi ne vide. To zna izluditi čovjeka, pogotovo kad je čvrst karakter kao što je bio Zebec. Osim dvostruke krune s Bayernom i kasnijih trofeja u HSV-u, s Dinamom je došao u finale Kupa velesajamskih gradova i onda je otišao. Nije odigrao finale jer je smatrao da s predsjednikom koji ga je doveo mora otići i on sam. Bio je težak, tiranin i opasan do samog bola. Bio je igračka klasa i genijalan revolucionaran trener superiorne radne etike i vrhunske metodologije i vjerojatno ga je izluđivalo što tako jasno vidi stvari koji drugi ne vide. Prema kraju karijere su sve više poput kostura iz ormara iskakale njegovog genija nedostojne epizode u kojima je alkohol imao glavnu riječ.

Očito je i on tražio je okvir u kojem je ugodnije živjeti.

Ne propusti top članke