Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Željko Šakić: Oslonac

Čašica razgovora s reprezentativnim krilnim centrom

Zadnja izmjena: 24. veljače 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Pixsell

Sunčani četvrtak, dan uoči početka novog kvalifikacijskog ciklusa za Hrvatsku. S ranojutarnjeg treninga požurio sam u hotel Hilton Garden Inn, gdje me čekao Željko Šakić, jedan od glavnih oslonaca izbornika Veljka Mršića; 31-godišnji krilni centar upravo je bio završio s timskim doručkom, pa smo zasjeli u hotelski kafić na čašicu razgovora.

Nije baš uobičajeno, ali intervju smo započeli srednjom školom. Iz pouzdanih izvora doznao sam da je Šakić u svojim adolescentskim danima žario i palio srednjoškolskom ligom u dresu zagrebačke IX. gimnazije, s kojom je osvojio državno prvenstvo. Nije to bio one man team, drugi krak tandema iz snova činio je Filip Krušlin: “Eh, to su bili dani – ja i Kruška po 30, naši prijatelji nadodaju još malo i eto trofeja”, prisjeća se s nostalgičnim osmijehom. Nažalost, za nove gimnazijske podvige danas je malo prestar, ali isto se ne može reći kada je reprezentacija u pitanju. Mada, situacija ni tu nije odviše bajna – Šakić je svojedobno s 27 godina bio najstariji debitant u povijesti reprezentacije, dok mu je prošle godine na Ljetnoj NBA ligi pripala čast nošenja kapetanske vrpce budući da je bio najstariji u ekipi.

“Hvala Bogu, sad su tu Ukić i Perić, pa se osjećam malo mlađe”, našalio se, pa obznanio kako u ovoj momčadi vrši funkciju dokapetana. Lijepo je to, ali opet – sporedno, ističe, najvažnije mu je biti dio reprezentacije u bilo kakvoj ulozi. Da to nisu puke floskule, dokazuju tri velika razočaranja koja je doživio u svojoj reprezentativnoj epohi.

Prvo ga je Velimir Perasović otpisao u posljednjem rezu netom prije domaćeg Eurobasketa 2015.. Potom ga je Aco Petrović izostavio iz momčadi za sljedeći Eurobasket, premda je prije toga bio dio tima koji je ostavio sjajan dojam u olimpijskom ljetu. Na koncu je tu i situacija s Draženom Anzulovićem, koji ga je naprosto ‘zaboravio’ u drugoj polovici prošlog kvalifikacijskog ciklusa.

“Dok god igram i služi me zdravlje, tu sam za reprezentaciju. Uvijek!”

Nakon takvih razočaranja, većina igrača u njegovim godinama jednostavno bi zaključila svoju reprezentativnu priču — čemu se više nervirati? Šakiću to nije bilo ni na kraj pameti. Ispočetka se nije nalazio ni u Mršićevim planovima za Ljetnu ligu, ali izbornik ga je nakon otkaza Tomislava Zubčića ipak odlučio pozvati u posljednji čas.

“Nije prošlo ni dva dana otkako sam došao kući nakon naporne sezone u Poljskoj”, sjeća se. “Zove me Veljko te pita želim li ići u Vegas za pet dana. Odmah sam odgovorio — želim!”, kaže mi i dodaje da mu, kada je reprezentacija u pitanju, nikada nije bilo teško odazvati se.

Globalna katastrofa i armagedon

A opet, nije ni lagano. Nije nimalo lagano, vidjelo se to po njegovom licu i glasu kada je odlučio otkriti i drugu stranu priče, stranu koju šira javnost rijetko uzima u obzir.

“Svoju djevojku i prijatelje ne vidim po četiri mjeseca. I evo, sad sam u Zagrebu. Nisam s njima, nego ovdje“, kaže, aludirajući na reprezentativnu bazu, “Mislim da to govori dovoljno samo za sebe.”.

Zaista govori – hrvatski reprezentativci odriču se mnogočega, ali odrekli bi se još i više samo da oplode svoju žrtvu nekom kolajnom. Nažalost, realnost je takva da se o njoj trenutno može samo maštati. Danas se trebamo zadovoljiti i nečime što se prije podrazumijevalo, plasmanom na velika natjecanja. Ako se dogodi novi podbačaj, nitko neće imati previše empatije prema reprezentativcima, a Šakić je ni ne pomišlja tražiti.

“Ako je neodlazak na Mundobasket okarakteriziran kao tragedija, isti scenarij u ovim kvalifikacijama bio bi — globalna katastrofa!”. Armagedon, priklopio sam kao zaključak dijela razgovora koji se bavio reprezentacijom.

Poput Krunoslava Simona, Šakić je igrač koji je kasnije sazrio. Sve do svoje 25. godine igrao je samo u regiji (Dubrava, Zrinjski, Široki), da bi potom postao ozbiljni internacionalac nastupajući za prvoligaše u šest zemalja (talijanski Montegranaro, španjolska Manresa, bugarski Lukoil, rumunjski Cluj, poljska Zielona Góra i litavski Lietkabelis), uz jednu sezonu u Ciboni.

“Nisam neki egotriper”, odgovara kad ga pitam što smatra svojim najvećim kvalitetama, a što manama, “ali započet ću s kvalitetama — lucidnost, upornost i, najvažnije, to što toliko mrzim poraze da je to strašno! Ali previše sam tvrdoglav, neke stvari me istog trena izbace iz takta. Ponekad znam biti jako neugodan, zbog toga me dosta ljudi ne voli”, reći će otvoreno. Ipak, uvelike se popravio po tom pitanju u odnosu na mlađe dane, kaže, danas se negativne energije ne rješava destruktivnim metodama već iz nje crpi motivaciju za rad.

Budući da je kao prava ptica-selica prošao Europu uzduž i poprijeko, zamolio sam ga da po kvaliteti rangira lige u kojima je igrao.

“Najbolja je španjolska Endesa, zatim regionalna VTB liga (Rusi, Poljaci, Estonci, Bjelorusi i Kazahstanci) u kojoj sam nastupao sa Zielonom Górom, a treća ABA liga.”. Priupitao sam je li siguran da je ABA kvalitetnija od talijanske lige, na što je odvratio da jest zato što se, barem u doba dok je nastupao za Montegranaro, u Italiji njegovalo ono što se kod nas kolokvijalno naziva “indijanskom” košarkom.

“Meni je ovdje — top!”

Zatim smo se dohvatili trenera. Zbog njegove tvrdoglavosti, ili, kako bi naš zajednički prijatelj rekao — lude glave, nekolicina trenera Šakića “nije shvaćala”, kako se izrazio. Međutim, s dosta njih je i posve kliknuo, a iz mnoštva želi izdvojiti dvojicu. Za početak smo se vratili još dalje u prošlost nego na početku razgovora.

“Najzaslužniji što sam krenuo igrati košarku je Zvonko Piljek, moj profesor tjelesnog iz osnovne škole. U to doba bio sam rastrgan između nogometa, juda, stolnog tenisa, hrvanja i košarke, a on me uporno gurao među obruče”. Što se tiče profesionalnog razdoblja, izdvojio je Nenada Čanka, svog aktualnog trenera iz Lietkabelisa: “Brat Srbin! I sa stručne i s ljudske strane, čovjek je fenomenalan!”.

Ipak, i jedan od hrvatskih izbornika ostat će Šakiću u pamćenju. Bilo je to u ljeto 2016. na kvalifikacijskom turniru u Torinu uoči finala s Italijom koje je odlučilo putnika na Igre. U glavnoj ulozi – Aco Petrović.

“Prije svake utakmice imali smo ozbiljan sastanak na kojem smo dobivali razne taktičke upute. Ovaj put uoči najvažnijeg dvoboja bili smo smrtno ozbiljni, a Aco se šutke ušetao među nas, došao do ploče i napisao ‘Tko 20. 7. dođe s kilom viška, ne ide u Rio’. Nakon par sekundi zabezeknutosti, u svlačionici je nastala opća ludnica”, priča mi Željko smijući se.

Narančada je već ispijena, što znači da je došlo vrijeme da se razgovor privede kraju, stoga sam ga pitao o planovima za nakon ljeta. U Lietkabelisu igra sjajno, ali ugovor mu ističe na kraju sezone – šuška se o produženju, ai ništa  konkretno. Je li moguć povratak u Hrvatsku? Djevojka bi bila zadovoljna s takvim raspletom, dobacio sam.

“Naravno, to je uvijek opcija. Meni je ovdje — top!”, odvraća bez premišljanja. Dolazi li u obzir samo njegova Cibona ili bi potpisao i za Zadar? “Da si me to pitao prije 10-15 godina, rekao bih da nema šanse. A sada… Ako je dobar plan i program, došao bih u Zadar, i u Split… Lagano!”. Eto, neka uprave naših klubova prime na znanje.

I za sam kraj, ponovo reprezentacija. Do kad se misli bespogovorno odazivati?

“Dok god igram i služi me zdravlje, tu sam. Uvijek!”, završava dobro raspoloženi Šakić prije nego što će nastaviti s pripremama za nadolazeće utakmice. Ostavio mi je dojam opuštenog, a opet vrlo fokusiranog tipa koji sasvim dobro zna što mu je činiti u izazovima koji ga čekaju. Mršićev oslonac.

Ne propusti top članke