Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Željko Širić, stup društva

Ovaj čovjek je još uvijek na slobodi

Zadnja izmjena: 23. kolovoza 2018. Igor Kralj/PIXSELL

Nekada je u nogometu postojala ta fascinacija sucima i njihovim statusom. Naravno, i danas svi znaju nabrojiti barem tri-četiri najviše rangirana suca, po čijem se delegiranju razaznaje veličina i značaj utakmice. No, nekada je to izlazilo iz svih konvencionalnih okvira: znalo se sve o njima i oni su — sjetimo se samo najvećeg među njima, Pierluigija Colline —  bili maltene celebrityji na neki svoj način. Možda je to jednostavno bio nedostatak dostupnih informacija, koji je onda potencirao fokus na ove sporedne faktore, ali opsesija sucima bio je jedan zanimljiv, pa i poprilično plemenit fenomen nogometne kulture.

Ni Hrvatska nije bila imuna, pa se tako vječno pamti ona žuto-crna kombinacija koju su suci nosili kasnih 1990-ih, a sinonim za nogometne suce su bili između ostalih i Reno Sinovčić, Alojzije Šupraha te — Željko Širić.

Njihova imena i pojave imale su težinu, sudili su samo najbitnije utakmice i osobno sam vječno bio dječački frapiran njihovom ulogom djelitelja pravde. Da bi onda nekih 20 godina kasnije njihova imena i službeno postala sinonim za sve najgore što prožima i razara hrvatsko nogometno tkivo i društvo oko njega. Naravno, u međuvremenu je i ta fascinacija počela kopnjeti; počelo se shvaćati da je njihova uloga bila ona izvršitelja različitih naloga, a slobodna sudačka procjena je u njihovom slučaju definirana kroz hrpu stavki koje i nemaju velike veze s nogometom.

Oni zaista jesu ključni dio igre, ali u Hrvatskoj to obično sa sobom nosi i katastrofalno loše konotacije. No, svatko priča svoju priču, pa tako i oni; a Širić, najprominentniji od njih, ovih dana piše novu apsurdnu stranicu one svoje, koja istovremeno detaljno secira čitavu patologiju ovog društva.

Nekadašnji je švercer traperica u tim turbulentnim 1990-ima, kako je to obično bivalo, našao svoje mjesto pod kudikamo jačim suncem ondje gdje je mnogi takav sloj s margine društva pronašao svoje idealno utočište. Širić je počeo svoju sudačku karijeru davno prije, već 1980-ih, ali je svoj vrhunac kao sudac i kao faktor koji vedri i oblači doživio za vrijeme stolovanja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ne treba biti naročito pronicljiv da se upravo taj period istakne kao onaj koji je iznjedrio način razmišljanja i funkcioniranja kakav se održao do dana današnjeg, a koji je i doveo naš nogomet — ali i društvo — do stanja u kojem je danas.

Parking u Krapini

Širić je kao međunarodni sudac zapečatio svoj enormni utjecaj u hrvatskom nogometu, preuzimajući ulogu čelnog sudačkog čovjeka te nastavivši vedriti i oblačiti kroz formalnu funkciju povjerenika za suđenje, gdje se na toj funkciji izmjenjivao sa Stjepanom Djedovićem, još jednom sudačkom ikonom. Ujedno i osobom koju je splitski Županijski sud još 2000., kroz provedenu istragu zajedno sa Sinovčićem osumnjičio da je uzimao novac za “pošteno suđenje”, što će postati sinonim za sudačku organizaciju.

I tko zna koliko bi se tako ‘pošteno’ plaćalo da se tamo u ljeto 2011. nije ukazao dotad nepoznati tip na čelu raspadnutog Hajduka. Hrvoje Maleš, koji je još kao klinac slao gnjevna pisma Sportskim novostima oko tretmana nekih Hajdukovih igrača u medijskom polju, stigao je na tu nezahvalnu poziciju iz teškog zaleđa, ali jedna od prvih stvari koja mu je zapela za oko bila je upravo taj kriterij sudaca koji su svi izišli iz Širićeve i Djedovićeve kabanice, odnosno većim dijelom iz čvrstog osječkog sudačkog lobija.

Upitao se taj čovjek što se tu točno događa kada je nakon nebrojeno puta Hajduk ponovno, na jednoj utakmici protiv Zadra, ostao ‘zakinut’ od strane ljudi u žuto-crnim uniformama. Obratio se za savjet Šuprahi, najpoznatijem po onom svom bijegu u tunel nakon travestije na Kantridi u posljednjem kolu prvenstva 1999., a ovaj mu je mrtav-hladan pojasnio kako je najpametnije da se sa gospodinom Širićem nađu na — parkingu u Krapini.

Ondje je pak, u maniri scena iz mafijaških serija u kojima se takvi suradnici nalaze uz kakve napuštene dokove, Širić pojasnio o čemu je točno riječ. Stari Hajdukovi dugovi nisu podmireni, rečeno je Malešu, ali ako se to nadoknadi na vrijeme, priča će se jednim zviždukom srediti i vratiti na ‘staro’.

I tu kreće prava priča o raspalom moralu hrvatskog društva i o licemjernim, pokvarenim načinom shvaćanja pozicija i uloga.

Vreli žarač u guzi

Mogao je Maleš, baš kao i njegovi prethodnici, prebroditi to stanje šoka i srediti da se ti određeni dugovi podmire, pa da protiv Hajduka opet nastradaju neke sitne ribe, one koje nemaju mogućnosti keširati 30.000 eura za stolovima raznoraznih hotela kako bi i oni imali nešto što bi trebalo biti temeljno pravo svih natjecatelja. Bio bi to manevar dostojan onih koji sada zazivaju titule po svaku cijenu i kojima i dalje baš nikako ne može biti jasno zbog čega je nezadovoljstvo Hajdukovih navijača toliko eskaliralo kada su čuli da je Ivan Kos gajio blagonaklon odnos s nekim sucima, makar tu nije bilo ničeg podložnog sudskom progonu.

Širić i Mamić zapravo su idealne maskote opće moralne pozicije hrvatskog društva

Ali Maleš je odlučio da to nije put kojim Hajduk više treba ići, pa je u godini kada su navijači odlučili čistiti taj kukolj prvim demokratskim izborima i on sam dao nemjerljiv doprinos čišćenju kukolja u hrvatskom nogometu.

Suradnja s DORH-om i označene novčanice koje je ozvučen predao Širiću, što je dovelo do promptnog uhićenja njega i mentora mu Djedovića, također zvuči kao tek nastavak scenarija za neki mafijaški serijal, ali to je bila realnost našeg nogometa i našeg društva. I ostala, jer se unatoč pravomoćnim presudama, nikada sa službenih instanci nije izjasnilo o sucima koji su očito, poput Širića nekada, izvršavali te neke tuđe naredbe poslane ‘odozgo’, a koji i dan-danas obavljaju tu istu dužnost. Također, nikada se nije preispitala odgovornost ljudi koji su po nekakvoj zapovjednoj odgovornosti rukovodili klubovima i plaćali taj reket. Zdravko Mamić i Stjepan Spajić su o tome i otvoreno pričali, ali je sve ostalo u domeni dobre šale.

Gotovo je sedam godina prošlo od tog Malešova čina građanske hrabrosti, a četiri godine otkako je sud prvi put nepravomoćno izrekao presudu da su Širić i Djedović krivi za organiziranje tog kvarnog sustava. Sedam je godina prošlo otkako je Maleš javno, na skupštini Hrvatskog nogometnog saveza — u kojoj su i onda sjedile njuške uvelike slične onima koje i danas predstavljaju nogometne institucije — prozvan kao ‘cinker’, što je retorika koju je, dakako, inicirao Mamić: “Ni da me stave pred topove i mitraljeze”, urlikao je on dok su njegove presice još uvijek slovile za reality show, “ni da mi gurnu onaj vreli žarač u guzu i dvaput okrenu, ja to nikad ne bi napravio”, dovršio je misao u svom dražesnom stilu i praktički osudio Maleša, koji je dugo vremena nakon toga morao biti i pod policijskom zaštitom, na život u egzilu. Onaj koji bi trebao biti primjer i slavljen zbog onoga što je učinio bačen je na margine, zaboravljen od svih osim od navijača.

Širić je još uvijek na slobodi, iako je u međuvremenu presuda od četiri godine zatvora postala i pravomoćna. Izvlači se na sijaset mogućih i nemogućih opravdanja, koje sežu od poslovnih obaveza do narušenog zdravstvenog biltena, koji mu istovremeno ne otežava rad na poziciji profesora tjelesnog (!) odgoja pri Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku.

Kmečavci, cinkeri i stupovi društva

Širić i Mamić zapravo su idealne maskote opće moralne pozicije hrvatskog društva, stupovi društva. Oni su siledžije, sitni žmukleri i šverceri koji su s margine izrovali svoj put do pozicije moći, čime su stekli naklonost populacije opčinjene kultom ličnosti. Oni su po mnogima prototip hrabrih, nepokolebljivih i sposobnih ljudi koji su tek iskoristili sve što im se nudilo da dođu do zasluženog položaja. Sustav ionako ne funkcionira, reći će mnogi, pa zašto onda ne bi svatko za sebe iskoristio njegove rupe. Njih dvojica su svakako to napravili, gazeći usput sve koji su im se našli na putu

I činjenica da upravo takvi kroje opće društvene stavove dovoljno govori gdje smo mi kao zajednica. Svoje teze i etikete, koje lijepe na isti način kao i dok su švercali traperice i stiropore, godinama plasiraju u eter i prodaju pod opću istinu, onu koju mnogi u svojoj finoći, eto, misle ali ne žele izgovoriti. Njihovo pišanje po institucijama koje su popunili svojim kadrovima tek je odraz sposobnosti održavanja iznad površine, a svaka kritika tretira se kao udar na poredak. Njihov poredak.

Nije slučajno Širić s buntom tih istih označenih novčanica na suvozačevom sjedalu i dalje trubio o tome kako “ne moraš biti naročito pametan da vidiš kako se tu juriša na Zdravka Mamića”. U stvarnosti čovjek zaista ne bi trebao biti naročito pametan da zapravo digne glas protiv takvih svinjarija, ali Širić je ionako nehotično rekao istinu: ovo i nije previše pametna nacija.

Jer da jest, onda bismo za ove likove čuli tek u slučaju da nam hitno treba stiropor za pod dupe ili nariktavanje bilijarskih stolova po kafanama.

Ovako su nam šverceri, sitni profiteri i ulični mutikaše omogućili da postanemo društvo u kojem će ljudi lamentirati protiv sustava koji su sami podržali, istovremeno čekajući prvu prigodu da iskoriste situaciju u svoju korist, makar najčešće nisu dovoljno hrabri za to. Samim tim one koji jesu i koji smatraju da bi sustav trebao počivati na transparentnosti i jednakosti za sve nazivaju baš onako kako su ih etiketirali tipovi poput Mamića i Širića: cinkeri, kmečavci i još gore od toga.

Koliko su se stvari promijenile u ovih sedam godina najbolje dokazuje činjenica da je aktualni predsjednik Hajdukova Nadzornog odbora Slaven Marasović, dok je pokušao na HNS-ovoj Skupštini ukazati na silne nepravilnosti i nepravde, isključen i izvrijeđan gotovo pa identično kao i Hrvoje Maleš onomad. Poruka je i dalje jasna: mi ne trebamo kmečavce i cinkere ni njihove vrijednosti.

Jer društvu u kojem Širić i dalje podučava mlade, Mamić preuzima zasluge za svjetsko srebro, a Damir Vrbanović prima službene delegacije i sjedi u VIP loži takve vrijednosti samo smetaju.

Ne propusti top članke