U današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na tekst koji pokušava objasniti sportsku kulturu u zemlji protiv čije reprezentacije naši rukometaši danas igraju, kao i to zašto je Norveška najuspješnija sportska nacija po glavi stanovnika…

xxx

Padanjem zastora na XXIII Zimske olimpijske igre u Pjongčangu stigli smo i do trenutka kada se podvukla crta pod konačni poredak osvajača medalja. A na tom se poretku zaista imalo što i vidjeti.

Na samom vrhu, ispred zemalja kao što su SAD, Kanada i Njemačka, kočoperi se zastava Norveške, države populacijom tek nešto veće od Hrvatske. Dovraga, znali smo da su Norvežani dobri u tim ludostima poput jurišanja šumom sa skijama na nogama, ali baš toliko? Bogme, baš toliko.

Iako su uoči početka Igara najavili kako im je cilj dostići brojku od 30 medalja – čime bi nadmašili dosadašnji rekord od 26 postignut na domaćem terenu u Lillehammeru 1994., kao i u Sočiju prije četiri godine – Norvežani su uspjeli nadmašiti i ta optimistična očekivanja. Čak 39 medalja osvojili su norveški sportaši u Pjongčangu, od čega je 14 bilo zlatnih, što je još jedna stavka po kojoj su vodeća nacija uz Njemačku. Norveška je sada s 368 medalja osvojenih na ZOI ispred SAD u ukupnom poretku osvajača medalja u povijesti.

“Došli smo se zabaviti”, pričao je uoči polaska šef norveške delegacije Tore Øvrebø, dodavši kako je također cilj “potruditi se biti jednako dobri prijatelji po povratku kakvi smo bili i pred odlazak”. Ovom pitomom proglasu, prije dostojnom okupljanju izviđača nego ponajvećem sportskom kompetitivnom događaju u modernom društvu, nedostajala je samo malo manja doza kurtoazije kroz umetnuto – “da, usput ćemo pomesti pod s konkurencijom”.

No, kao što je malo što u životu nije slučajno, tako i ovaj sjajni norveški podvig ima svoju jasnu pozadinu, koja služi kao primjer mnogim državama koje streme sportskom uspjehu.

Pobjeđivanje sa smiješkom

Silni osmjesi na pobjedničkim postoljima nisu neobična stvar za Norvežane. Na kraju krajeva, oni su po svim socioekonomskim istraživanjima jedna od najzadovoljnijih nacija na svijetu. Vodeća su nacija prema Indeksu nacionalnog integriteta, kvalitete života te sreće stanovnika, a glavni su i prema Indeksu ljudskog razvoja koji prezentiraju Ujedinjeni narodi. I dok je mogućnost uživanja u polarnoj svjetlosti s trijema svoje lijepe, u žarke boje obojene kućice svakako pozitivna stvar za psihu, u pozadini svega ipak stoji novac.

Norveška je jedna od najbogatijih zemalja svijeta, čiji je BDP redovito u samom svjetskom vrhu, uz države poput Katara ili Luksemburga. No, dok u većini drugih najbogatijih zemalja bogatstvo leži u rukama manjine stanovništva, Norveška je poradila na osiguravanju da se ono distribuira koliko je moguće ravnomjernije. S besplatnim školstvom, zdravstvom i vrlo visokom stopom zaposlenosti, Norveška je usrećila kafanske ekonome koji su joj prišili one bedaste sintagme poput “kapitalizma s ljudskim licem”, ili “skandinavskog modela socijalizma”.

Nakon nabrajanja ovih podataka mnogi bi mogli reći kako u tom grmu leži zec zvan ‘tajna’ norveškog sportskog uspjeha i prekinuti s čitanjem teksta. Ali naravno da bi se prevarili. Stvar, doduše, zaista jest u novcu, ali poanta nije u tome da bogati Norvežani jednostavno zasipaju sport viškom vreća s novcem.

Procjenjuje se da se više od 93 posto djece u Norveškoj bavi sportom

Poanta je u tome da ulažu ograničeno, ali pametno, čime zapravo na više načina podebljaju vrijednost ulaganja.

Vrhunski sport godišnje od države dobiva svega 15 milijuna eura – kako za zimske, tako i za ljetne sportove. Za usporedbu, kada je Janica Kostelić lani definirala sredstva koja je naša vlada predvidjela za sport, kazala je kako taj iznos dostiže cifru od 260 milijuna kuna, što je nešto manje od 35 milijuna eura. Primjerice, britanski curlingaši su ove godine dobili više od šest milijuna eura sredstava, a da pritom nisu osvojili medalju; njihovi brončani kolege iz Norveške istovremeno su morali prodavati opremu na eBayu kako bi sakupili dodatni novac.

Sport za sve

Visoki standard logično ostavlja prostor za ležernije raspolaganje slobodnim vremenom. Norveška vlada potrudila se to iskoristiti kako bi omogućila najširoj populaciji prvo mogućnost bavljenja sportom, a onda i prenošenje nekih temeljnih ljudskih vrijednosti svima koji od malih nogu odluče ući u sport.

Po modelu ‘bodovanja’ internacionalnih uspjeha u vrhunskom sportu koji su u knjizi Soccernomics predstavili Simon Kuper i Stefan Szymanski, Norveška je po glavi stanovnika najuspješnija nacija na svijetu – i to s toliko uvjerljivom prednošću pred drugima (Švedska, Australija, Novi Zeland…) da autori zaključuju kako bi bila broj 1 na takvoj ljestvici i po bilo kojem drugom načinu bodovanja. Najveći dio tog uspjeha otpada, dakako, na zimske sportove.

Naravno da razvijene zemlje imaju kudikamo bolje preduvjete za odgajanje uspješnih sportaša, ali u norveškom se slučaju to prije svega očituje kroz ulaganja u što širu dostupnost sporta.

Kuper i Szymanski ulaze u srž norveškog sportskog modela. Kako sami poentiraju, norveške vlasti drže da je pravo svakog čovjeka, bio on nekakav poduzetnik u gradu ili ribar u zabačenom selu, imati sportsku infrastrukturu nadohvat ruke. Studija Europske komisije iz 2004. pokazala je da Norvežani troše više vremena na bavljenje sportom od stanovnika ijedne druge europske zemlje: u prosjeku čak 13 minuta dnevno. S više od 11.000 organiziranih sportskih udruženja, procjenjuje se da se više od 93 posto djece u Norveškoj bavi sportom. Usto, sistem koji ne uključuje ikakvo rangiranje do 13. godine života osigurava da se djeca od ranih dana zavole baviti sportom zbog druženja i sazrijevanja u međuljudskim odnosima, a ne da se uče kako je vrijedno pregaziti samo kako bi stigli do uspjeha.

“Postoji izreka u našoj momčadi”, kaže Aksel Lund Svindal, aktualni osvajač zlatne medalje u spustu: “ne postoji ta vještina ili sposobnost koju netko posjeduje, a da je vrijedna razbijanja grupne kohezije u momčadi”. Njegov najbolji prijatelj je ujedno i njegov konkurent Kjetil Jansrud, koji je u Pjongčangu izgubio zlato upravo od Svindala.

“Ako imate kolege koji vas stalno podižu, onda će vas okruženje u momčadi samo po sebi činiti sretnim”, s osmjehom na licu priča srebrni Svindal. “Među nama nema tajni ni skrivene individualne taktike ili tehnike; svi dijelimo svoja znanja.”

Nema mjesta za kretene

Provodeći gotovo 250 dana godišnje zajedno, jasna je ta potreba za osjećajem pripadnosti grupi. No ona se teško može zapravo isforsirati; njoj se sportaši izlažu kroz samo društvo od malih nogu. Norveški olimpijci rijetko će iznajmiti pojedinačne sobe u skupim hotelima i ne vide problem u tome da dijele jedan krevet ako je potrebno.

“Svakako, nema izgovora zašto bi netko morao biti kreten da bude vrhunski sportaš”, potvrđuje Jansrud. “Jednostavno nema teorije da bismo imali takvog u ekipi”.

Na primjeru norveškog sportskog uspjeha možemo vidjeti koliko je novac zapravo bitna stvar – te koliko je još bitnije znati njime raspolagati. Naravno, on uvijek daje bolju početnu poziciju, ali ova najsretnija nacija svijeta se potrudila razviti sistem koji će sport iskoristiti kao jako dostupan medij kojim kreiraju zdravog sportaša kroz zdrav osobni razvoj čovjeka.

Jednakost, solidarnost i međusobna podrška bez obzira na pozadinu vrijednosti su koje se ne mogu kupiti novcem, a koja kroz ovaj tim pridonose i razvoju pomalo okrhnutog izvornog duha olimpizma.