Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

‘Židovski’ derbi

Yid Army vs. Superjoden — otkud Spursima i Ajaxu židovski identitet?

Zadnja izmjena: 1. svibnja 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

“Odakle dolaze Židovi?” skandira jedna etaža Johan Cruijff Arene u Amsterdamu. “Iz dalekog Izraela”, odgovaraju s druge. “Ima li i tamo Superžidova”, pitaju se opet prvi. “Naravno da ima”, još jače odgovaraju drugi. Takvi su povici najuobičajenija stvar na Ajaxovim utakmicama, kod kuće ili u gostima. Kolorit obično upotpune izraelske zastave koje nerijetko uključuju i natpis Superjoden.

Nekih 400-njak kilometara zračne linije dalje, u Londonu, atmosfera ima sličnu crtu.

“Pjevali smo u Francuskoj i Španjolskoj, po suncu i po kiši”, uglas pjeva nova, velika tribina White Hart Lanea. “Pokušali su nas zaustaviti, ali vidi što su na kraju dobili: ja najviše na svijetu volim to što sam Yid”.

Današnji dvoboj Ajaxa i Tottenhama u polufinalu Lige prvaka ogled je dviju ekipa koje s jedne strane veže status autsajdera u ovom natjecanju, onih za koje se unatoč kvaliteti koje posjeduju nije očekivalo da će se provući do ove faze natjecanja. Također ih veže i nekoliko igrača koje su razmijenili u recentnoj prošlosti, makar su oni uglavnom išli jednosmjerno iz Amsterdama za London. Od Edgara Davidsa i Rafaela van der Vaarta pa do Jana Verthongena, Christiana Eriksena i Davinsona Sáncheza koji i sada nose Tottenhamov dres; lista igrača koji su nosili dresove obaju klubova nije kratka.

“Kada više nismo mogli jedni druge tako lako hvatati za vratove, prešli smo na riječi. Tu je Ajaxova Davidova zvijezda postala crvena krpa”

Ali u prvom će planu danas biti upravo to neobično prijateljstvo dvaju suparnika izgrađeno uvelike oko njihove židovske pozadine. Naslovnice će vjerojatno prštati od konstrukcija poput “židovski derbi”, što bi bilo sasvim logično da su Ajax i Tottenham zapravo židovski klubovi, ali njihove klupske povijesti zapravo nemaju veze sa Židovima ni sa židovskom vjerom. Svoju etiketu su Ajax i Tottenham  zavrijedili iz sasvim drugih razloga, odnosno upravo zbog te neraskidive poveznice nogometa i društva koje ih omeđuje. Priča o tome kako su oba kluba prigrlila tu pozadinu sama po sebi zagrije dušu, pogotovo u vremenu kada svijet ponovno kolektivno gubi svoj razum i doji ga mržnjom.

Ali nije pritom priča o ljubavi naspram mržnje.

Sredstvo identifikacije

Ako se nađete u Amsterdamu i prisustvujete konverzaciji lokalaca, velika je šansa da ćete čuti riječ mokum u tamošnjem slengu. Ona je gotovo sinonim za sam grad, ali njen korijen dolazi iz hebrejskog, u kojem makom znači “utočište”. Još od 15. stoljeća Amsterdam je bio utočište za mnoge Židove koji su onamo bježali od progona; prvo oni s prostora današnje Španjolske i Portugala, a onda oni koji su kasnije bježali od pogroma ruskih careva i rastućeg antisemitizma na istoku Europe. To je gradu priskrbilo nadimak “Jeruzalem Zapada”, u kojem su Židovi činili dobar dio intelektualne elite; kada je u doba kolonijalizma procvjetala trgovina dijamanata, upravo su Židovi bili ti koji su kroz taj biznis oformljavali prve sindikate na području Nizozemske.

Naravno, nisu Židovi od progona bježali samo u Amsterdam. Kako se obruč oko njih kroz povijest stezao, mnogi od njih su odlučili krenuti i preko La Manchea. Tako su, pogotovo početkom 20. stoljeća, nove generacije svoje utočište našli u londonskom Stamford Hillu, dijelu grada oduvijek poznatom po velikoj populaciji hasidskih židova kojih i danas ondje ima preko 30.000. Tek nešto sjevernije, na poljanama Tottenham Marshes, Hotspurs su održavali treninge i igrali svoje prve utakmice.

Novi život u novoj sredini znači i novi početak, a on je uvijek problematičan, posebno za narod koji je oduvijek nosio stigmu gdjegod bi se pojavio: negdje veću, negdje manju, ali uvijek prisutnu. Rastom popularnosti nogometa su, međutim, i doseljenici dobili mogućnost da se identificiraju s lokalnom momčadi koju su podržavali i domaći te tako nađu zajedničku strast i identifikaciju.

U Amsterdamu je židovska populacija, koja je prije rata brojila 80.000, osnovala nekolicinu svojih vlastitih nogometnih klubova, ali niti jedan se popularnošću nije ni približno mogao nositi s onom koju je uživao Ajax. Mnogi su se od njih i aktivirali kao igrači, dok su oni ostali koje je nogomet zanimao sudjelovali kao navijači i članovi. Ajaxov prvi pravi stadion Het Houten izgrađen je usred ulice Middenweg, do koje se dolazilo kroz Jodenbuurt, odnosno židovsku četvrt. Na stadion su tako iz tjedna u tjedan pristizale i brojne grupe židovskih fanova koji nisu bili više stranci; u pitanju su bile već tko zna koje generacije amsterdamskih Židova koje su uvelike smatrali domaćima. Slijevali bi se prema stadionu iz niza ulica koje ga omeđuju, a to su primjećivali i suparnički navijači, proguravajući se kroz gužvu u kojoj su mnogi nosili distinktivne kapice i pletenice.

Za razliku od Tottenhama, koji je do početka Drugog svjetskog rata u svojim vitrinama imao tek dva FA Cupa, Ajax je postepeno punio svoju trofejnu salu sve do vrhunca 1930-ih, kada je u devet godina osvojio čak pet titula prvaka. Het Houten je zbog toga 1934. postao premali, pa se klub prebacio na novi i veći De Meer, stacioniran u istoj ulici. Međutim, bez obzira na razlike u uspjesima, oba su kluba nemjerljivo značila za lokalnu židovsku zajednicu koja se na tribinama osjećala uključenom; one su zapravo bile njihov pravi mokum.

‘Samo’ zbog genocida

Drugi svjetski rat je njihove priče odvojio, mada su obje imale tragični predznak.

Iako će Nizozemci isticati svoj doprinos otporu nacističkoj okupaciji, realnost je, pogotovo u Amsterdamu, podosta drugačija. Sam grad je pošteđen katastrofalnih razaranja kakva je pretrpio Rotterdam, ponajprije jer nije ni bilo značajnijeg otpora. Oni će se pravdati kako je to samo posljedica činjenice da Nizozemci nisu osobito ratoborna nacija, a i Nijemci su ih vidjeli tek kao svojevrsne odmetnute članove svog ‘stada’, zbog čega ih nisu previše proganjali. Naravno, pričamo o etničkim Nizozemcima; sa Židovima je bilo potpuno drugačije.

Od 80.000 Židova u gradu, kraj rata je živo dočekalo samo njih 5.000. Mnoge od njih su prokazali sami sugrađani, poslušno prateći naredbe okupatora koji sigurno ne bi mogao tako lako sam sprovesti deportaciju i smaknuće tolikog broja ljudi. Kako Simon Kuper piše u svojoj knjizi Ajax, the Dutch, the War: The Strange Tale of Soccer During Europe’s Darkest Hour, u cijelu priču je indirektno bio uključen i sam klub.

Iako su određeni članovi potpomagali spašavanju Židova, sam klub im je 1941. zabranio ulazak na stadion i izbrisao ih iz članstva, a Kuper tvrdi kako je tijekom okupacije dominantno djelovanje po tom pitanju u klubu i oko njega bilo ono da “ne primjećuješ zlo, ne slušaš o zlu i ne pričaš o zlu”, iako je to zlo na najokrutniji način oduzimalo živote mnogim njihovim navijačima, ali i članovima momčadi.

Eddy Hamel, omiljeno predratno krilo iz 1920-ih, ubijen je u Auschwitzu 1943., dok se sudbina Jopieja de Haana nikada nije utvrdila. Johnny Roeg, Sjaak Swart i kasniji klupski predsjednik Jaap van Praag su kao Židovi rat proveli skriveni po tavanima i podrumima, a legendarnom su poslijeratnom igraču Benu Mulleru, koji je za Ajax odigrao više od 400 utakmica, nacisti pobili više od 200 članova šire obitelji.

“Nogomet je tijekom rata bio viđen kao temeljno ljudsko pravo”, piše Kuper. “Nizozemci ga se nisu mislili odreći ‘samo’ zbog genocida”.

Ultimativna provokacija

Krajem rata su i Amsterdam i London, koji nije pao pod okupaciju ali je pretrpio silna razaranja uslijed bombardiranja, tražili način kako život vratiti u normalu, a to su uvelike pokušavali  preko nogometa. Ajax i Tottenham su generalno društvu, pa tako i židovskoj zajednici, poslužili da premoste ratne traume; pogotovoj e u Amsterdamu Ajax postao više od utočišta onima koji su u strahotama izgubili cijele obitelji. Stadion i kolege navijači bili su im zapravo nova obitelj, za neke jedina koju su poznavali.

Poslijeratno društvo se rapidno mijenjalo, a s njim i dinamika njegova odnosa s nogometom. Stare sukobe su zamijenili novi, ali podjele su ostale njihov temelj, pogotovo kada su se kasnih 1960-ih počele razvijati i prve organizirane navijačke skupine u tom dijelu Europe. Ajax i Tottenham su i dalje uživali veliku podršku židovske populacije i to je bilo utkano u njihovu navijačku kulturu, pa je pojavom ekstremizma ona postala i medij kroz koji se kanalizirala mržnja prema njima.

Ronald Pieloor, član prve generacije Ajaxovih huligana zvanih F-Side i kasniji urednik fanzina posvećenoj vezi Ajaxa i židovske zajednice naslovljenog De Ajax Ster (Ajaxova zvijezda) je u dokumentarcu Superjoden iz 2013. sažeo to krajnje jednostavno: suparnici su počeli koristiti taj njihov židovski element kao provokaciju, a oni su to s vremenom prihvatili radije nego da troše energiju na nekakva opravdavanja.

“Policija je s vremenom počela odvajati suprotstavljene grupe navijača”, priča Pieloor dok pokazuje slike rabina koji drži Ajaxov šal pred Zidom plača u Jeruzalemu. “Kada više nismo mogli jedni druge tako lako hvatati za vratove, prešli smo na riječi. Tu je Ajaxova Davidova zvijezda postala crvena krpa”.

Navijačima Ajaxovih rivala, ponajprije Feyenoorda i Utrechta, s vremenom je prestalo biti strano birati najgore antisemitske uvrede kako bi ih što efektnije diskreditirali, baš kao što to rade i ekstremisti među Chelseajevim i West Hamovim navijačkim korpusom. Uzvici poput “Hamas, otpusti gas” ili “Adolf Hitler je bio cockneyjevac” su još od 1970-ih bili ‘normalna’ stvar u sudarima Ajaxa i Tottenhama s rivalskim klubovima, baš kao i morbidno oponašanje pištanja kao aluzija na plinske komore. To je nerijetko bilo praćeno i popratnom ikonografijom koja je uključivala i svastike te uzdignute desnice.

U pravilu, što su suparnički navijači bili morbidniji, to su navijači Ajaxa i Tottenhama sve više potencirali svoj ‘židovski’ identitet, makar ga je u njihovim navijačkim bazama bilo malo. Akcija je imala reakciju sve dok nije postala ultimativna provokacija sama po sebi, tolika da su je preuzimali i oni koji sa židovskom kulturom nisu imali ama baš nikakve veze. Taj navijački tribalizam je i prvi put spojio ova dva kluba nakon što su se u finalu Kupa UEFA 1974. sudarili Feyenoord i Tottenham. Tottenhamov poraz nakon dvije finalne utakmice popraćen je ogromnim neredima i napadima engleskih huligana na Ajaxove najveće rivale, što je oduševljene Amsterdammere ne samo motiviralo da dvije godine kasnije osnuju svoju huligansku frakciju, spomenuti F-Side, već i da podrobnije prouče Tottenham kao klub s donekle sličnom pričom.

Traumatična uspomena

Međutim nisu svi navijači, pogotovo onaj njihov pravi židovski dio, sretni što je inicijalni upliv njihove kulture u identitet klubova poprimio novi život.

Svjetski židovski kongres te Britanska židovska zajednica zatražili su zabranu korištenja termina Yid među Tottenhamovim navijačima, jer taj termin smatraju derogativnim još otkako ga je Oswald Mosley uveo iz talijanskog fašizma 1930-ih kao dio huškačke retorike tadašnje Britanske unije fašista koju je predvodio. Trojica Tottenhamovih navijača su u listopadu 2014. čak i privedena zbog skandiranja momčadi koristeći taj izraz; sud je, međutim, utvrdio kako je kontekst u toj priči ključan i kako ne mogu optužiti nekog jer taj izraz koristi kako bi opisivao sebe, pogotovo jer se on među Aškenazima koristi kao sleng za “buraza” ili generalno blisku osobu.

U Amsterdamu je to također dvojako primljeno. Danas pokojni Uri Coronel, jedini židovski predsjednik kluba uz Van Praaga, pokušao je svojedobno objasniti navijačima da je korištenje židovske ikonografije u sektaške i konfliktne svrhe nešto što izaziva bolne uspomene među napaćenom židovskom zajednicom, pogotovo onima koji su sami preživjeli holokaust i ne žele da ih se promovira u te svrhe. Jedan od njih je i spomenuti Muller, koji je zbog tog čak prestao ići na Ajaxove utakmice; njemu to predstavlja odvratno prepucavanje, a parole i tetovaže Davidovih zvijezda na zapešćima traumatičnu uspomenu.

“Sjedio bih na stadionu i čuo te lude ljude kako viču ‘mi smo Superžidovi’ ili ‘Židovi su prvaci’ i to mi je bilo toliko loše da sam odmah poželio ići kući”, izjavio je Muller u knjizi Davida Winnera Brilliant Orange: The Neurotic Genius of Dutch Football. “Stariji ljudi znaju što se događalo u ratu, ali ovi mladi navijači nemaju pojma.”

Priča o ‘židovskim’ klubovima Ajaxu i Tottenhamu višeznačna je i nimalo jednostavna za prepričati. Ona će nesumnjivo imati svoj novi nastavak na tribinama tijekom polufinalnih ogleda Lige prvaka, ali samo kao pozadina onoga što će se događati na terenu — a ondje očekujemo čistu proslavu nogometa.

Mazel tov!

Ne propusti top članke