Prosječnom i neutralnom gledatelju današnji je ogled Hrvatske i Maroka vjerojatno bio živi užas.
Ne ističem to zbog potpirivanja strasti i eventualnog propitkivanja hrvatskih šansi na nasilu postavljenom plastičnom lunaparku koje se zove Svjetsko prvenstvo u Kataru; gledali smo tvrdokorno mučenje favorizirane ekipe koja je nastupila previše oprezno i omogućila provođenje marokanskih ciljeva u realnost. A oni su bili vrlo jasni; zatvoriti što se zatvoriti da, podrediti igru začepljivanju hrvatskih napada i uhvatiti njihove stopere na krivoj nozi ukoliko se prilika pruži. Lavovi Atlasa naposljetku su ispunili sve potrebne kućice, ali i dobrim dijelom zbog pristupa koji je Hrvatska imala.
Osim otprilike pet minuta života na kraju prvog poluvremena, izabranici Zlatka Dalića ostatak susreta proveli su u apatiji.
U danima prije utakmice, hrvatsku javnost najviše je zanimalo koga će Dalić postaviti na desno krilo, a kome će se okrenuti u vrhu napada. To su bila jedina dva predviđena upitnika u cjelokupnoj postavi reprezentacije i bilo je jasno kako će napadački mehanizmi, zaposlenost Josipa Juranovića na desnom boku, ali i ukupna ofenzivna mobilnost ovisiti o tom izboru.
Pet udaraca prema golu u čitavoj utakmici uz xG 0.66 dovoljno govori o umrtvljenosti katarske premijere Vatrenih
Dalić se odlučio za Nikolu Vlašića i Andreja Kramarića, što se pokazalo poprilično sterilnim, i, naposljetku, pogrešnim. Kako zbog marokanske agresivnosti i postavljanja, tako i zbog podosta ziheraškog pristupa Vatrenih koji bi se mogao označiti i najvećim problemom.
Dejan Lovren u najavi susreta obećavao je novinarima kako će “još jače dodavati gas” bez obzira na tuđe sumnje, ali u samoj postavci igre nije dobio puno prostora za udaranje po papučici, nego za opreznu vožnju u rikverc. Usprkos uspješno odrađenim obrambenim zadacima, Gvardiol i on u izgradnji su većinom stajali dosta duboko u svojoj polovici pri čemu su se Luka Modrić, Marcelo Brozović i katkad Mateo Kovačić morali vraćati kako bi iznijeli loptu u napad. Dalić se nije odlučio za buildup u kojemu bi rasteretio veznjake i dao više slobode stoperima, nego je odabrao obratnu varijantu, a to nije davalo dobre rezultate.
Otpočetka je bilo jasno kako je marokanski izbornik Walid Regragui ispravno detektirao mjesta na kojima bi mogao neutralizirati suparnike, a njegovi izabranici su isporučili. Marokanci su bolje otvorili susret i kvalitetno zatvarali hrvatske napade, a taj se narativ većinom i nastavio, unatoč umoru u kasnoj fazi utakmice.
Kad god bi se pružila prilika, Marokanci bi krenuli u agresivan pritisak na suparničke veznjake što je nekoliko puta rezultiralo otetim posjedom i dodatnim poslom za danas staložen stoperski dvojac, a Modrić je od kreatora postao glavni, počesto i jedini vršitelj pressinga što je stvorilo nezanemarivu količinu nervoze. Osvajanje lopte na sredini najviše je pogodovalo marokanskim driblerima i otvaralo im vrlo pogodne situacije, a Hrvate tjeralo na prekršaje. Agresivan pristup Regraguiju je u dobrom dijelu predstavljao i rizik, ali Vatrenima je nedostajala progresija i većina obećavajućih situacija nastajala bi iz individualnih marokanskih pogrešaka.
Također, doprvacima su bokovi u spomenutom razdoblju nerijetko bili i potpuno izolirani. Lavovi Atlasa redovito su ih udvajali i time onemogućavali preklapanja i njihove uobičajene kombinacije, a dobro su se nosili i s hrvatskim preopterećenjem lijeve strane na kojoj su zatvarali Bornu Sosu i Ivana Perišića. Naznake o promjeni izgradnje napada počele su se pokazivati u posljednjih 10-ak minuta prvoga dijela kada je Gvardiolu napokon omogućeno nešto više slobode na lopti, a linije su se podigle, ali to nije potrajalo. Naznake živosti koje su se tada pojavile isparile su.
Pritom je zbog nedostatka prostora i nedostatka rješenja najviše patio Nikola Vlašić koji je u prvom poluvremenu uknjižio sedam dodavanja, jedan osvojen duel i osam izgubljenih lopti uz jednu, zasigurno i jedinu odličnu prigodu na petercu u 45. minuti koja je bila produkt prve prave povratne lopte u marokanskom kaznenom prostoru. Problem je primijetio i Dalić; na poluvremenu se odlučio uvesti Marija Pašalića, ali postavke igre ostale su iste.
Hrvatska je još uvijek izgledala statično, individualno nemoćno i povlačila se preduboko u trenucima izgradnje napada, Kramarić je bio odsječen, a Modrić na rubu žutog kartona. Ulasci Marka Livaje i Lovre Majera, iako koncepcijski bliži onome što je Dalić možda želio ostvariti, nisu označili promjenu pristupa, a jedine napadački vrijedne situacije — ukoliko riječ “vrijedno” u tom kontekstu uopće može i upotrijebiti — u nastavku su se izrodile iz prekida. Uostalom, pet udaraca prema golu u čitavoj utakmici uz xG 0.66 dovoljno govori o umrtvljenosti katarske premijere Vatrenih.
Sasvim sigurno, neće proći puno vremena prije nego što naokolo zavlada skepticizam. Nespretna i vrlo neopravdana izjava Luke Sučića o trpanju Marokanaca vjerojatno će biti prva stvar koja će se isticati poslije lomljenja zubi nad afričkim predstavnikom, nastupit će nove lekcije o poniznosti i teškoći nastupanja na Mundijalu, glave će se okrenuti prema Kanadi i Belgiji gdje će Vatreni, očito, morati preuzeti puno više rizika.
Jer danas to učinili nisu. Dalić je odabrao konzervativni pristup s mišlju da će to biti taktički mudro u početnoj utakmici Svjetskog prvenstva, ali individualna kvaliteta pritom je izostala. Oh, opreznosti, dosade majko…
