Ali daleko od toga da Oleksandr Zinčenko nije dao svoj obol.

“Mogu samo reći hvala. Svi možemo učiti od Oleksa. Svi”

Pogotovo zato jer je malo tko uopće vjerovao da će se uspjeti snaći u kompleksnom Guardiolinu sustavu. Zinčenkov put do blještavih svjetala Premier lige bio je dug, naporan i ponajprije neizvjestan. Rođen u Radomišlu, gradiću sjeveroistično od Kijeva, obožavao je nogomet i bio toliko vezan uz igru da je jednom prigodom majci, kada ga je željela kazniti zbog nepodopštine zabranom odlaska na trening, podvukao crtu do koje smije ići.

“Ustao je i rekao: možeš me kazniti tako da mi zabraniš izlaske, gledanje televizije ili igranje video igara”, prepričavala je tu situaciju majka Irina. “Ali me nemoj kazniti tako što ćeš mi zabraniti ići na treninge.”

Oleks je bio malen i nejak, pa su ga u tamošnjoj školi nogometa, u kojoj se praktički treniralo i igralo na prašnjavom putu, ostala djeca šikanirala. Tu mu je majka, kojoj se pohrlio požaliti da mu nitko ne želi dodati loptu, očitala bukvicu za čitav život, tvrdeći da, ako mu oni ne žele dodati loptu, sam mora doći i oteti im je iz nogu. S vremenom je Oleks sve više pokazivao kako je tu lekciju uspješno usvojio, pa je prvo preselio u Monolit, školu nogometa u Kijevu, a onda i u Šahtar iz Donjecka, koji ga je uzeo kijevskom Dinamu ispred nosa.

Od nemila do nedraga

U Donjecku se prvi put susreo s vrhunskim uvjetima za treniranje, napkon se nije morao zamarati nedostacima koji su podrazumijevali očajne terene i dotrajalu infrastrukturu. Bio je tek jedan od mladih talenata u akademiji, ali je sav svoj fokus postavljao na rad i vlastiti napredak. To je značilo da se od treniranja ne smije odmoriti čak ni u rijetkim prigodama kada bi mu klub, sada već kao kapetanu juniorske selekcije, dopustio posjet svom 800 kilometara udaljenom rodnom gradiću. Umjesto da provede vrijeme s obitelji i prijateljima iz djetinjstva, Zinčenko se svakog jutra dizao u 7 sati i nastavljao s individualnim treninzima kako se slučajno ne bi vratio s posljedicama majčine kuhinje koje bi utjecale na formu.

Godinama poslije će u intervjuu za The Telegraph naglasiti mantru koja ga je vukla kroz formativne godine, onu da je za uspješan razvoj u profesionalnom sportu potrebno “1 posto talenta i 99 posto teškog rada”.

Tada su mu prirodne pozicije bile kudikamo ofenzivnije; igrao je ili na krilu ili na ‘desetki’ i kopirao vještine koje je vidio od zvijezda koje su tada nosile dres seniorske momčadi, poput Douglasa Coste i Henriha Mhitarjana. Ali uvijek naglašava kako je za njega jedina prava zvijezda tada bio čovjek koji će mu biti ogroman oslonac po dolasku u Englesku, i to ne samo zbog znanja ruskog.

“Bilo mi je 14 ili 15 godina kada je Fernandinho na jednoj utakmici pretpio težak lom noge”, prisjetio se Zinčenko. “Svi su doktori tada kazali kako mu je karijera efektivno gotova, da će možda nakon opravka moći uloviti još par godina igranja u Brazilu i da je to to. Nakon što je formu vraćao igrajući s nama, vratio se u prvu momčad nakon samo osam mjeseci. Vratio sam se i rekao jednom od doktora što su onda za njega rekli; taj njegov povratak mi je ostao kao primjer.”

Ubrzo se i sam Zinčenko našao u iskušenju koje mu je lako moglo okončati karijeru.

Baš negdje kada je trebao zaigrati za Šahtarovu seniorsku selekciju u Ukrajini je izbio građanski rat koji je praktički potjerao klub u egzil. Jedan od brojnih igrača koji se nije pojavio na prozivci bio je i Oleks, čija je obitelj zaključila kako je preopasno živjeti u takvom okruženju, preselivši se u Moskvu. Pola godine je bio prisiljen trenirati sam, pitajući se koji je idući korak i hoće li ga uopće i biti. Prvo je trebao čekati istek ugovora sa Šahtarom, a onda je na red došao i pronalazak novog kluba.

Unatoč dugom periodu izvan natjecateljske forme, pogotovo u formativnim godinama, pristupio mu je Rubin iz Kazana. Doduše, ugovor s klubom nije potpisao makar je odradio ljetne pripreme; Rubin je odugovlačio i kalkulirao, a on je sada već bio na skoro godinu i pol dana bez poštene utakmice. Napokon je potpisao s drugim ruskim prvoligašem, Ufom, da bi samo nakon jedne seniorske sezone privukao pozornost najvećih europskih klubova.

Kulturni šok u sauni

Priča kaže da je najozbiljniji kandidat za njegovo dovođenje bila Borussia Dortmund, pogotovo zato jer je Zinčenko preko zastupnika insistirao da igra isključivo na svojoj prirodnoj, krilnoj poziciji. Iako je u Ufi znao zaigrati i zadnjeg veznog, Borussia je navodno bila spremna i ugovorno zagarantirati da ga se neće seljakati po pozicijama.

Ali onda se ponovno dogodila nepredviđena okolnost kada je na njega u ljeto 2016. oko bacio ni manje ni više nego Pep Guardiola; a kada se pred mladog igrača s neviđenom željom za napretkom postavi takav izazov, tu dvojbe nema. Iako mu je čak i veliki Andrij Ševčenko — kojeg će baš Zinčenko zamijeniti u ulozi najmlađeg strijelca u povijesti ukrajinske reprezentacije — poučen vlastitim iskustvom u Chelseaju sugerirao kako je Premier liga jako teška za adaptaciju, za Oleksa je to bila samo prilika da podigne svoj rad na višu razinu. To će ga, uostalom, i dovesti do rekorda koji je lovio i ovog vikenda.

Znao je dobro Ševčenko da nije stvar Zinčenkove radne etike, već adaptacije na sasvim drugačiji život, drugačiji od onog na kakav je navikao u Kijevu, Donjecku ili Moskvi. Kada ga je City proslijedio na posudbu u PSV iz Eindhovena, klinac iz ukrajinske provincije nikako nije mogao upiti tamošnji otvoreni i podosta liberalni stil života.

“Ukrajinci i Rusi imaju sasvim drugačiji mentalitet od Europljana”, objašnjavao je to u intervjuu za The Guardian. “U Nizozemskoj, primjerice, svi idu zajedno u saunu, i žene i muškarci, i svi su goli. Nama je to jako čudno i nešto što kod nas ne bi bilo moguće. Čudno je vidjeti sina koji nema više od sedam godina kako je gol u sauni skupa s majkom, bakom i djedom. To je stvar mentaliteta”.

Činjenica da je ondje bio tek na posudbi, kao i ti inicijalni problemi s prilagodbom, najvjerojatniji su uzrok da je u PSV-u odigrao nepunih 15-ak utakmica prije nego što je prvo demotiran u mladu ekipu, a onda i vraćen u Manchester. Međutim on je to shvatio tek kao dio prilagodbe, uvjeren da ima šanse uspjeti na najvišoj razini. Prvenstveno je pažnju privukao radnom etikom; redovito bi ostajao trenirati sam čak i nakon što službeni dio treninga završi. Odjednom više nije bio samo klinac koji neodoljivo podsjeća na Kevina De Bruynea, zbog čega ih i sad navijači znaju zamijeniti, već i onaj klinac koji je potpuno fokusiran na rad. Za opsesivnog trenera poput Guardiole to je prvi znak koji privlači pozornost. Nedostaci se mogu ispraviti ako podloga postoji, ali za to treba biti spreman raditi i pokazivati želju za napretkom iz dana u dan.

Zvijezda je rođena

U tom smislu mu je pomagao i bivši kapetan Vincent Kompany, za kojim je ridao kada je odlazio. On mu je, uz Fernandinha, bio najveći oslonac i čovjek koji mu je minuciozno objašnjavao osnovne postavke Pepova pozicijskog nogometa. Sam Guardiola se pak prisjetio jedne situacije iz 2017., kada je Zinčenko kao rezerva odgledao gostovanje u Huddersfieldu, samo da bi se po povratku u Manchester sam zaputio u teretanu kako bi odradio individualni trening.

“Meni je to jako puno reklo i značilo, jer sam bio svjestan da bismo ga mogli uskoro i zatrebati”.

Iako je davao sve od sebe, klubu i dalje nije trebao. Potpisivanje Benjamina Mendyja za tada rekordni iznos koji je potrošen na braniča, kao i uspješna adaptacija Fabiana Delpha na ulogu lijevog beka gurnula je Zinčenka, kojeg je Guardiola uvježbao na toj poziciji, u treći plan. Pep je uvidio da Zinčenko ima kreaciju, ali i osnove obrambene odgovornosti i iznošenja duela potrebne za defenzivnu tranziciju, pa je krenuo insistirati na tome da se ‘zaboravi’ kako je Oleks zadnji vezni, desetka ili nekakvo krilo. Ispalo je da mu je to samo otežalo posao, pa je početkom prošle sezone City sve dogovorio s Wolvesima i njegov prelazak je bio praktički već objavljen. Samo da bi se on sam u posljednji tren predomislio; želio je pokazati da nije tu slučajno i rizik mu se isplatio.

Prigodu je na kraju dobio tako što je Mendy obnovio ozljedu, a Delph pokazao spor oporavak od ozljede zadobivene u onom ludom premierligaškom ogledu protiv Liverpoola početkom prošle godine, koji je završio s pobjedom Redsa 4:3. Kolo iza toga je Zinčenko počeo s bekovske pozicije, ubilježivši 139 dodira i uspješnost dodavanja od nevjerojatnih 97 posto. Zvijezda je rođena; od utakmice sa Swanseajem u prosincu 2017. Zinčenko je naredao 23 utakmice u kojima je City s njim u sastavu slavio. Od prošle sezone je nezamjenjiv na poziciji lijevog beka, a tako će, izgleda, biti i ove.

Nakon prošlosezonskog osvajanja Carabao Cupa protiv Chelseaja Pep se eksplicitno osvrnuo baš na njega.

“Nevjerojatno je jedina riječ koju imam”, rekao je na presici. “Oleks mi je ponovno pokazao ono što sam odavno mislio; kolika je važnost i vrijednost biti dobar momak kao što je on. Pogotovo jer ga nikada nisam vidio namrgođenog, niti je ikada odradio loš trening; pogotovo jer se radi o tipu koji šest, sedam, osam utakmica nije dobio ni minute i koji je bio vrlo blizu odlaska. Mogu samo reći hvala, i to čak više za njegov pristup nego za igru. Svi možemo učiti od Oleksa. Svi”.

Putokaz za druge

Njegova je priča važna i u kontekstu razgovora o sportskoj politici superklubova, koji se gotovo isključivo okreću izvrtanju rekordnih brojki na već formirane igrače. U nedostatku vremena i strpljenja uslijed potrebe za isplaćivanjem ogromnih ulaganja kroz rezultate, malo je prostora za igrače poput Zinčenka, pa sad i Ante Palaverse, čija je priča sad na sličnom putu na kojem je svojedobno bio i Ukrajinac. Iako City ne akumulira toliko abnormalnu količinu internacionalnih talenata kao što je to dugo radio Chelsea.

No, to ovaj slučaj čini samo još zanimljivijim i u tom širem pogledu.

Oleks nije samo dečko koji je preko rata, bijega i pauze od godinu i pol dana u formativnim godinama, kao i posljedičnih poteškoća s kulturalnim razlikama koje je danas — kako njegov Instagram profil sugerira — potpuno nadišao. On je dečko koji je od prašnjavih i neuglednih terena radom i razumijevanjem kao skoro otpisani 22-godišnjak na kraju pridobio Guardiolino povjerenje u jednom tako zahtjevnom sustavu i na poziciji koja mu nije prirodna. I to je ono što Pep podrazumijeva kada kaže da od Zinčenka možemo svi učiti.

Mladi igrači danas nerijetko lako odustanu od pomisli da se mogu nametnuti, a sam potpis za takav ogromni klub smatraju vrhuncem. Slučaj Oleksandra Zinčenka pokazuje drugačije; njega je put vodio od nemila do nedraga, samo da bi na kraju postao putokaz mnogima koji dolaze.