Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Život poslije smrti

Nitko nije savršen, pa ni veliki Sir Alex Ferguson

Zadnja izmjena: 25. srpnja 2017. Profimedia

U ljeto 2013. Alex Ferguson napustio je klupu Manchester Uniteda; iskusni Ferguson nije planirao otići bez da nasljedniku osigura dobru startnu poziciju. U člancima koji su kasnijih godina otkrivali detalje Fergusonovih priprema za mirovinu, nazirao se plan kojim su čelnici Uniteda planirali olakšati početak nove ere.

Mjesecima je pregovarao s predstavnicima Cristiana Ronalda o trijumfalnom povratku na Old Trafford, koji se trebao dogoditi u prijelaznom roku uoči početka sezone 2013./2014. – išlo se toliko daleko da se naštimavalo kada će i kako službeni stadionski spiker na Old Traffordu pročitati Ronaldovo ime tijekom susreta Uniteda i Real Madrida, s idejom da bi snažan aplauz domaćih navijača mogao ohrabriti Ronalda na povratak.

Ferguson je sve pomno i precizno isplanirao osim što je, kao i u cijeloj tranziciji s čela kluba, previdio ključnu stvar – Ronaldo se dogovarao s Fergusonom; Ronaldo bi se vratio Fergusonu, barem jednako onoliko koliko bi se vratio Unitedu; bez Fergusona, Ronaldo se nije imao kamo vratiti.

Početkom ovog ljeta, kao, uostalom, svakog ljeta nakon Fergusonova odlaska, ponovili su se tračevi i spinovi o povratku Ronalda u Manchester United. Sve su šanse da će se nastaviti ponavljati dok Cristiano ne zađe u godine u kojima zbilja ne bi imalo smisla vratiti se u klub koji pretendira biti najbolji u Engleskoj, što će The Sun ili Mirror, u nedostatku bolje robe za homepage, sasvim sigurno iskoristiti da spekuliraju o Ronaldu kao Unitedovu menadžeru…

Maštarije o Ronaldu dio su kolektivne nostalgije i odraz nemogućnosti kluba da, četiri godine nakon Fergusonova umirovljenja, napusti vlastitu povijest.

U isto vrijeme, navijači, mediji, bivši igrači, stručnjaci i suparnici napadaju klub da je napustio vlastitu povijest. Izostanak rezultata, ekscentrično skupi inozemni transferi, manje oslanjanje na Unitedovu igračku akademiju, česte, ponekad brutalne i uglavnom kaotične smjene trenera – sve je to dio masovne percepcije napuštanja Unitedova DNK.

Remiks provjerenih hitova

Uz manje pauze, United intenzivno pratim od osnovne škole – dakle, od početka 1990-ih. Matija Andreani bio je najviši tip u našem razredu, što ga je često pozicioniralo na poziciju golmana na školskom igralištu, ali zapravo smo bili opsjednuti Unitedovim krilima, Ryanom Giggsom i Davidom Beckhamom. Prava revolucija u školi u Draškovićevoj nastala je je kad je Matiji ujak ili netko iz Engleske donio originalni Beckhamov dres, predivni crveni Umbro s brojem 7 na leđima – mislim da mjesecima u centru nije bilo većeg frajera od Andreanija.

Bio je to uistinu unikatan, potentan, gotovo savršen narativ – dječaci iz omladinske škole, predvođeni genijalnim trenerom, počeli su osvajati engleski i europski nogomet. Matija i ja, poput milijuna klinaca i ne samo klinaca u to vrijeme, bili smo opsesivni fanovi. No, to je također narativ koji je gotovo nemoguće reproducirati u današnjim okolnostima.

Danas, nekoliko tjedana uoči početka još jedne sezone post-Fergusonova Uniteda, klub se još uvijek bori s posljedicama njegova odlaska. Jose Mourinho odradio je korektnu prvu sezonu i barem je imao dovoljno pribranosti javno kazati kako je povratak Ronalda fantazija i gubljenje vremena, ali ako ne napravi rezultatski pomak, krajem ove sezone ponovno ćemo čitati o izgubljenom duhu pravog Uniteda.

Paradoks u kojem je zarobljen United pojavljuje se u svim profesionalnim organizacijama nakon što ih napusti prirodni, apsolutni lider. Osim Uniteda, kroz sličan proces prolaze kompanije poput Microsofta i Applea. S jedne strane, svakodnevni potezi nasljednika uspoređuju se s iznimno romantiziranom verzijom povijesti – svaki Unitedov bunker poprati se s tri ili četiri kolumne naricanja kako Fergie nikad ne bi postavio takav bunker, što je naprosto neistina.

Nitko, pa ni veliki Alex Ferguson, nije savršen; nitko, pa ni veliki Alex Ferguson sam, nije bio svjestan koliko je utopljen u funkcioniranje kluba

U toj nepravednoj usporedbi ništa novo ne može izgledati bolje od starog. S druge strane, suštinski novog uglavnom nema, već se zapravo pokušava servirati remiks provjerenih hitova, uz modernu reinterpretaciju i poneku blagu nadogradnju.  Klub ili kompanija u isto je vrijeme zarobljenik vlastite povijesti, dok ih vjerna baza navijača, potrošača ili fanova napada da su povijest napustili.

United vrlo dobro zna što se posljednjih 30-ak godina događalo Liverpoolu – upravo to.

Pragmatično i agresivno mijenjajući sebe

O fenomenu je, u drugim okolnostima, pisao poslovni časopis Harvard Business Review. Nakon dominantnog lidera kompanije, kluba, benda, takvog čije kompetencije i autentični autoritet zadiru u više sfera i na nekoliko razina organizacije, organizaciji je iznimno teško nadomjestiti ga. Organski, uglavnom svjesno, a dobrim dijelom neprimjetno, struktura i proces odlučivanja prilagođavaju se šefu. Na primjer, nakon odlaska Fergusona, ustanovilo se kako je cijeli odjel Unitedovih skauta iznimno zastario i ispod potrebne razine – nisu koristili nove tehnologije ni razvijali se, jer Fergusonu kao lideru nešto takvo nije bilo potrebno.

Bill Gates, kao osnivač kompanije, definirao je Microsoftov DNK-a; precizno je postavio poslovni model oko njega; 1980-ih i 1990-ih dosljedno ga je provodio i od Microsofta napravio tehnološki gigant.

Microsoft je izrastao na nekoliko Gatesovih vizionarskih uvida. Bill Gates odmah je shvatio da njegovi pravi kupci uopće nisu kupci u trgovinama, što je bila fiksacija Stevea Jobsa. Microsoft se bacio na obrađivanje kompanija i šefova informatike u njima. Desetljećima su gradili odnose s vodećim direktorima i pomagali im u razvoju, što su onda eksploatirali za plasman svake nove verzije Microsoft Officea. Dan-danas, Microsoft ima vjerojatno najbolji prodajni tim na svijetu, kad je u pitanju prodaja drugim kompanijama.

Drugo, Gates je brzo shvatio snagu platformi. Nakon što se 1981. uspio ubaciti u IBM-ov veliki projekt osobnog računala kojim je IBM udario kontru Appleu, te kroz vlastite prodajne napore, Microsoftov operativni sustav MS-DOS postaje standard poslovne Amerike. Ubrzo postaje jasno kako korisnici žele koristiti MS-DOS, a sam kompjuter na kojem ga otvaraju s vremenom će im postati sve manje važan – proizvođači kompjutera iz inovatora će doći u poziciju dobavljača zamjenjive robe.

Usto je popularnost Microsofotove platforme značila da sve više drugih kompanija želi raditi programe za njih – a što je bilo više programa za MS-DOS, to je MS-DOS bio kvalitetniji svim svojim korisnicima. Do kraja 1990-ih Microsoft će ingeniozno koristiti ove prednosti kako bi došao do pozicije monopola na tržištu osobnih kompjutera.

Poput Fergusona u Unitedu, Gates je elegantno, pragmatično i agresivno mijenjao samog sebe i prilagođavao poslovni model.

Zato što je Microsofov model bio toliko utopljen u Billu Gatesu, kompaniji je nakon njegova odlaska bilo gotovo nemoguće reagirati na nove izazove poput interneta, mobitela, tražilica i društvenih mreža. Microsoft je mlatio profite, istina, imao i veliki rast prihoda, ali suštinski je ostao stara kompanija. Njihov Ronaldo zvao se Windows – fantazirali su o tome kako će mobilna verzija Windowsa pokoriti tržište smartphonea i ponoviti ono što su napravili s kompjuterima 20 godina ranije. Prije nekoliko dana, kompanija je službeno objavila da prestaje podržavati Windows Phone: posljednja istraživanja davala su mu globalni tržišni udio od 0,1 posto.

Tri velika Fergusova Uniteda

Gatesovi nasljednici naprosto su ponavljali šprance prošlosti i nisu se mogli osloboditi utega Gatesova uspjeha. Jednako tako, Ferguson je, kroz svoje tri velike momčadi, formirao moderni United, i njegovim je nasljednicima zasad nemoguće osloboditi se tog tereta.

Prvi veliki Fergusonov United, onaj koji sam pratio u osnovnoj školi, nastao je na snazi preporođene akademije, uz ponešto mudrog šopinga poput Erica Cantone, Dwighta Yorkea ili Andyja Colea. Ta momčad, na krilima Giggsa, Beckhama, Paula Scholesa, Nickyja Butta i ostalih, bila je ono što se danas romantizira kao pravi United – prava engleska momčad s dva napadača, ubojito brzim krilima, čvrstom sredinom i energijom u napadu, nastala na temeljima koje joj je zadala akademija.

Međutim, površno je kazati da se Ferguson tijekom cijelog mandata oslanjao isključivo na akademiju, napadački nogomet i englesku tradiciju. Njegov drugi veliki United, nastao u drugoj polovici 2000-ih, entuzijastično je prihvatio trendove poput internacionalizacije igračkog i trenerskog kadra, velikih transfera, te praktičkog, kasnije i formalnog prelaska s 4-4-2 na 4-2-3-1.

Nakon svog apsolutnog vrhunca, povijesne trostruke krune 1999., Unitedova je momčad počela usporavati. Rezultatski to nije odmah bilo očito, jer naslovi engleskog prvaka osvojeni su i u iduće dvije godine. Simpatični, nadobudni klinci iz klupskog pomlatka postali su svjetske megazvijezde; David je oženio Victoriju; dio igrača dosegnuo je fizički vrhunac i krenuo je prema dolje, a dio, poput Roya Keanea, našao se u sličnom mentalnom procesu.

S juga Europe stizali su novi taktički trendovi u kojima se United nije snašao. Sam Ferguson kasnije će kazati kako je već poraz protiv Real Madrida u Ligi prvaka 2000. godine ukazivao na nužnost transformacije iz tradicionalnog engleskog sustava s dva napadača, što će za nekoliko godina u Chelseaju bespoštedno eksploatirati Jose Mourinho. Osjećajući, valjda, da njegova velika momčad uskoro neće više biti velika, zamoreni Ferguson 2001. najavljuje odlazak u mirovinu.

Iako se kasnije predomislio i ostao u klubu, Fergusonov United u narednim godinama proživljava dubinsku krizu koncepta i rezultata – krizu koja je zapravo formirala Fergusonov mandat i utjecaj na cijeli klub te znatno otežala normalnu tranziciju na njegovom čelu.

Pred naletom ruskog kapitala u Chelseaju, bujajućeg Arsenala i agresivnog Mourinha, nekad romantični United činio se ishlapio i zastario. Klub su napustile autentične ikone poput Keanea i Beckhama, iz akademije nije stizalo ništa nalik senzacionalnoj generaciji iz 1992., a nekoliko skupih pojačanja nije se najbolje snašlo. Moderniji nogomet igrao se nekim drugim mjestima – zapravo, na brojnim drugim mjestima – i United do 2007. nije osvojio englesko prvenstvo.

Fergusona su otpisali, ali upravo u tim sušnim godinama Ferguson je proučavao promijenjeni kontekst oko sebe i pripremao temelje svoje druge velike Unitedove momčadi. Uz pomoć novog asistenta Carlosa Queiroza, klub prelazi na igru s jednim napadačem; agresivno su kupovali pojačanja i intenzivno skautirali izvan Engleske, što ih je dovelo do Cristiana Ronalda i Nemanje Vidića. Ferguson je Queirozu prepustio modernizaciju igre, primarno kroz redizajn uloga u sredini terena, i momčad je osvojila tri naslova engleskog prvaka zaredom, uz ponovni trijumf u Ligi prvaka 2008.

Treći Fergusonov United velik je zato što nije bio velik; Ferguson ga je sklepao isključivo kroz snagu vlastitog karaktera, karizme i uma. Njegov treći United stoga je vjerojatno bio najpogubniji za klupski razvoj. Klub su napustili Cristiano Ronaldo i Carlos Tevez, Wayne Rooney je ostario i usporio, nije bilo love za natjecanje s uskrslim Manchester Cityjem; izgledalo je kao da počinje novi period stagnacije.

Ferguson je, ipak, uz ograničena sredstva, puno lukavstva i mudro kombiniranje veterana s novim klincima poput Dannyja Welbecka uspio složiti kompetentnu i stabilnu momčad. Možda ne atraktivnu kao njegovi prethodni United, ali gotovo mu je ponovno uspjelo osvojiti tri naslova zaredom – 2012. ga je  zeznula gol razlika. Emotivni vrhunac ove momčadi nije bio neki veliki transfer, poput Cantone 1990-ih, ili trostruka kruna; početkom 2012. iz mirovine se vraća Paul Scholes i zamalo osvaja novi naslov.

Microsoftu je trebalo gotovo 15 godina

Sve te promjene modela i paradigme vodio je je Alex Ferguson. Sebe je pritkom utkao u, doslovno i figurativno, svaku Unitedovu poru. Nitko, pa ni veliki Alex Ferguson, nije savršen; nitko, pa ni veliki Alex Ferguson sam, nije bio svjestan koliko je utopljen u funkcioniranje kluba.

Sve dok, u ljeto 2013., nije prestao voditi klub.

Tranzicija se činila solidno odrađenom, proračunatom i pripremljenom – David Moyes bio je Škot, poput svih velikih Unitedovih menadžera, pomalo grub i čvrst tip, poštenog pristupa i velike radne etike, uz solidne rezultate u Premier ligi. Ferguson kao da je odabrao mlađu verziju samog sebe, ili je to barem tako pokušao progurati Unitedov odjel marketinga. The Chosen One, tepali su klupski marketingaši mu kroz slogane i hashtagove, pokušavajući tranziciju prikazati nativnom.

Kasnije su se pojavile informacije kako Moyes vjerojatno i nije bio Fergusonov prvi odabir za nasljednika – Unitedov menadžer posjetio je New York u zimu 2012. i večerao s Pepom Guardiolom, kojem je, po svemu sudeći, pokušao natuknuti što planira napraviti na kraju sezone. Guardiola je prepričao da nije najbolje razumio što mu Ferguson govori, a Ferguson je kazao da mu nije mogao direktno ponuditi poziciju, jer nije htio da se sazna za skoru mirovinu.

U travnju 2014., David Moyes je dvaput zvao Alexa Fergusona i poslao mu SMS poruku; legendarni umirovljeni menadžer, koji je 10-ak mjeseci ranije Moyesa odabrao za svog nasljednika, nije mu odgovorio.  Moyesa su tog dana bili kontaktirali novinari, s informacijama kako mu je klub pripremio otkaz. Sam iz kluba nije čuo baš ništa, a direktori su mu dotad uglavnom slali signale kakve-takve podrške.

U izuzetno mučnom članku što ga je o Moyesovim posljednjim satima na klubi Uniteda, u svibnju 2014. objavio Sunday Times – izvor je, vjerojatno, bio sam Moyes –  opisuju se sati u kojima Fergusonovo nasljednik iščekuje vlastito smaknuće iz kluba koje će uslijediti idućeg jutra. Čitava sezona bila je prilično katastrofalna, uz pobune igrača, medijsko razvaljivanje, slabe rezultate i ismijavanje izraza lica sirotog Moyesa.

Znakovit izraz lica tijekom cijele sezone imao je i sam Ferguson, smrknut i ozbiljan na tribinama, kao da mu je postaje jasno što se događa s njegovim klubom. Nije imao snage odgovoriti Moyesu; Ferguson je, vjerojatno, spoznao koliko je Ferguson bio velik.

Microsoftu je trebalo gotovo 15 godina se izbavi iz zagrljaja vlastitog uspjeha, redefinira ono što ga čini uspješnim, i ponovno krene u novo. Liverpool se tek pod Jürgenom Kloppom doima kao da bi mogao biti na tom tragu, iako se nekad davno isto očekivalo od, recimo, Gérarda Houlliera ili Brendana Rodgersa.

A United? Najveće ohrabrenje jest da se klub nije dao navući na priču o povratku Ronalda, barem ne pretjerano, ili barem ne pretjerano javno, što ukazuje na početak zdravog razmišljanja o budućnosti. Za uspješan život nakon smrti, prvi je korak prihvatiti smrt.



Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing, u suradnji s Pan pivom i po najvišim uredničkim standardima Telegram Medije.

Ne propusti top članke