To je onda pitanje kojeg nastojim biti svjestan i danas — ne mogu reći da u tome uvijek uspijevam — upravo u želji da se podsjetim da mi zapravo manje-više ništa ne fali. Pritom ne pričam o tome da uživam u nekom velikom materijalnom blagostanju ili čemu već, nije u tome poanta, već o tome da imam manje-više sve što mi je potrebno; imam — barem zasad, da kucnem o drvo — sve preduvjete za nekakav pristojan i običnog čovjeka dostojan život, pa možda i malo više od toga. Globalno gledajući, puno ljudi nema ni to, a da bismo to shvatili, katkad je nam dovoljno zaviriti i u susjedstvo. I jest, da, svatko neki svoj križ nosi, ali poanta je samo u tome da se s vremena na vrijeme nije loše podsjetiti koliko ti je zapravo dobro. Na kraju krajeva, i ta bolest uvijek može pokucati na vrata.

Netko bi mogao reći da takva perspektiva u sebi nosi klicu konjušarskog mentaliteta ili da ide na ruku dominatnoj ideologiji profita, ali jedno ne isključuje nužno drugo. To što se s vremena na vrijeme podsjetiš da imaš ono što netko možda čak i u tvom ulazu nema, ne mora nužno značiti da nemaš ili ne bi trebao imati svijest o tome kako vrlo vjerojatno zaslužuješ još i više. Na kraju krajeva, možemo pričati i o tome da takva perspektiva na neki način otvara vrata većem stupnju socijalne osjetljivosti, što je nešto što smo, valjda i zbog te neprestane potrage za time da nam bude još bolje, ili da imamo još više, kao društvo možda pomalo i zaboravili…

Kvitová je svjesna koliko je malo čovjeku potrebno da bi bio sretan ili makar zadovoljan

Petra Kvitová bila je jedna od onih koji nisu svjesni koliko im je zapravo dobro. Doduše, ne može se reći da je bila potpuno nesvjesna toga, jer postojalo je vrijeme kad ni sama nije imala puno.

Kvitová je rođena u Moravsko-šleskom kraju, u selu Fulneku koje je te 1990., samo koji mjesec nakon Baršunaste revolucije, brojalo oko 6.500 stanovnika. Većinu svojeg djetinjstva Petra je provela u školi te na jednom od dvaju teniskih terena u selu — ovo potonje s ocem, inače profesorom matematike te priučenim teniskom trenerom, za to doba i poslovično strogim. Topli je obrok, doduše, svaki dan bio na stolu, ali njeni roditelji nisu imali puno i nisu mogli financirati njenu tenisku karijeru. Učinio je to zato izvjesni Miroslav Černošek, danas jedna od najprominentnijih ličnosti u svijetu sporta u Češkoj, ujedno i nazaslužniji za izgradnju modernog teniskog centra u Prostějovu, u koji je sa 16 godina stigla i Kvitová.

Nož pod vratom

Da ipak nije zaboravila na svoje skromne početke sugerira možda i to što je sve do prije nekoliko godina živjela u sasvim prosječnom stanu u Prostějovu, u jednom od onih blokova karakterističnih za socijalističku gradnju. Kvitová je u to doba već bila dvostruka osvajačica Wimbledona, ali je, i sama će to jednom priznati, ipak uspjela smetnuti s uma koliko joj je zapravo bilo dobro. Dapače, počela je stvari uzimati zdravo za gotovo.

“Kad ste toliko dugo na Touru, ponekad se osjećate ravnodušno i nemotivirano”, pokušala je jednom objasniti. “Izgubite ono nešto što vas pokreće.”

Bilo je tako sve do tog 20. prosinca 2016., dana kad je sve to moglo završiti. Tog je jutra na vrata njena stana u Prostějovu pokucao čovjek koji se predstavio kao majstor koji obavlja redoviti servis bojlera. Kad su se nekoliko trenutaka kasnije nalazili u kupaonici, a dok je Kvitová išla pustiti toplu vodu, taj ju je navodni majstor zgrabio i stavio joj nož pod vrat.

Nije to bila neka posebno dobro isplanirana pljačka — navodno je ona čistom slučajnošću bila meta napada — i vjerojatno je i zbog toga mogla kobno završiti. Problem je bio i u tome što je pljačkaš imao posla sa 182 centimetara visokom te nadprosječno jakom, pa očito i hrabrom ženom; Kvitová je instinktivno rukama zgrabila nož, pokušavajući se istrgnuti iz zagrljaja pljačkaša, samo da bi se koji trenutak kasnije našla na podu sad već krvlju natopljene kupaonice.

“Tada je do izražaja došla moja mentalna snaga”, prepričala je jednom, misleći na to kako je još koliko-toliko trezvena stala pričati s dotičnim, ponudivši mu svoj novac, nekih 450 dolara koliko je imala kod sebe. “Pitala sam ga hoće li uzeti novac i otići, ali on je htio vremena. Rekao je da treba razmisliti. Tada sam mu rekla da nemam vremena i da moram ići u bolnicu i da ću mu dati novac, na što je on pristao i onda odmah pobjegao. Da je imao vremena razmisliti, na kraju bi me ubio.”

Nekoliko sati kasnije Kvitová je bila na operacijskom stolu. Njena lijeva, inače i igračka ruka imala je nekoliko teških posjekotina, a oštećeni su bili i živci u palcu i kažiprstu. Operacija je potrajala gotovo četiri sata, a unatoč tome što je bila uspješna, njen liječnik i niz drugih stručnjaka nisu joj davali prevelike šanse kad je u pitanju bio nastavak karijere. Kvitova još i danas nema osjet na vrhovima palca i kažiprsta.

Trauma i strast

Pet mjeseci kasnije vratila se tenisu. Zaigrala je na Roland Garrosu na kojem je dogurala do drugog kola, da bi osvojila prvi sljedeći turnir koji je igrala, onaj u Birminghamu koji se igra na travi, njenoj najdražoj podlozi. Sezonu je okončala kao 29., što joj je bio najlošiji plasman na kraju jedne sezone još od 2010., ali iduće se ponovno vratila u top 10. Dapače, 2019. je igrala finale Australian Opena, izgubila je u tri gusta seta u sjajnom meču od Naomi Osake; u međuvremenu je ponovno bila i druga na svijetu, a sad je već prošle subote, ponovno suprotno svim očekivanjima, osvojila Masters u Miamiju, svladavši u finalu Jelenu Ribakinu. Bila je to njena najveća titula u posljednjih pet godina, ujedno i deveti Masters naslov u karijeri.

Unatoč tim uspjesima, tragedija koju je proživjela ostavila je duboke traume.

Kvitová prvih nekoliko tjedana nakon toga nije izlazila iz stana i morala je biti u krugu ljudi koje dobro poznaje. Prema onim nepoznatima bila je nepovjerljiva, pogotovo prema muškarcima koje bi tek bila upoznala: “Nisam mogla sama ići u taksi, a kad bih sama hodala ulicom, često bih zapravo trčala”, rekla je u intervjuu za The Guardian.

Je li nakon svega postala bolja tenisačica? Iako to i nije toliko bitno, statistički gledano nije. Imala je nešto više uspjeha u toj prvoj fazi karijere, ali s druge strane, da se nije dogodilo to što se dogodilo, možda nikad ne bi opet pronašla tu strast koja ju je nekoć pokretala. Možda onda nikad ne bi ni trajala atipično dugo za jednu tenisačicu te postala definitivno jedna od onih koje su obilježile posljednjih 15 godina ženskog tenisa.

Kvitová je zapravo oduvijek bila nekako podcjenjivana i ljudi su oduvijek olako zaključivali da je trebala napraviti još više. Međutim, sada je 2023., prošlog je mjeseca ušla u 34. godinu života i s tim se naslovom u Miamiju još jednom vratila u 10 najboljih na svijetu. Inače, samo je šest tenisačica u top 100 starije od nje, a ukupno je u karijeri osam puta sezonu završila u top 10; sedam puta je onda igrala i završni Masters, jednom ga i osvojila, a da nije bilo pandemije, igrala bi ga te 2020. i osmi put. U 13 od posljednjih 15 sezona osvojila je minimalno jedan turnir, a sad ih je već sakupila 30 u karijeri. Nije loše za jednu tenisačicu kojoj se stalno spočitavalo da nije konzistentna.

Kvitová je, dakle, i dalje tu u samom vrhu, ali najvažnija stvar u cijeloj priči je ona da, pretpostavljate, sada i sama razmišlja o onom pitanju s početka teksta.

Razmišlja o tome i shvaća da joj, bez obzira na traumu koja vjerojatno neće nikad u potpunosti nestati, zapravo ne fali puno toga. Dapače. Za razliku od velike većine nas koji nikako da progledamo, Kvitová je svjesna koliko je malo čovjeku potrebno da bi bio sretan ili makar zadovoljan. I način na koji je to spoznala možda je sam po sebi traumatičan, ali stvari su se odvile tako kako su se odvile.

Na kraju krajeva, moglo je biti i puno gore od toga. Uvijek može biti gore.