Svjetsko prvenstvo svake dvije godine, što kažete?
Sve što ste dosad voljeli — utakmice, bilo one između Švedske i Saudijske Arabije ili Portugala i Urugvaja, glamur, neizvjesnost, emisije o suđenju, navijačke pjesme, samo češće nego ranije. Zaboravite na umjerenost, zaboravite na iščekivanje koje od Mundijala čini tako bogato iskustvo, dobrodošli u konzumeristički raj: Svjetsko prvenstvo svake dvije godine, s FIFA-inim trademarkom. I bilo je samo pitanje vremena kada će doći do inicijative da se događaj koji tolikoj količini ljudi donosi toliku količinu novca i uzbuđenja počne održavati češće. Ona je nogometnu javnost, još uvijek traumatiziranu nakon neslavne epizode pokretanja europske klupske Superlige, zatekla rezigniranu, ali i spremnu.
Arsène Wenger, koji je svoj modernistički pristup prenio iz Arsenala i Premier lige u FIFA-u, javno je izrekao ono što svi već odavno znamo da se sprema: FIFA želi poduplati učestalost Svjetskog prvenstva, svoje zlatne koke. Wenger je sada u funkciji FIFA-inog šefa globalnog nogometnog razvoja i predložio je da se nakon svake sezone održi veliki turnir reprezentacija. Reprezentativne stanke bi, prema ideji FIFA-inog reformatora, bile samo dvaput u sezoni, vjerojatno u kolovozu i ožujku, umjesto u četiri različita navrata kao što je sada slučaj. Kvalifikacijski turniri održali bi se u, dakle, kao skraćene i ubrzane forme, u skladu s duhom prijedloga. Četiri reprezentacije u svakoj skupini odigrale bi po šest utakmica i prve dvije plasirale bi se u ljetno finale.
Valja reći da je FIFA s dobrim razlogom postavila Wengera na jednu od rukovodećih pozicija za razvoj nogometnih natjecanja. Francuz si je ime stvorio kao trener-reformator; osoba koja igru uvodi u novu eru, ali i trener koji svakom problemu pristupa s dozom skoro pa akademskog intelektualizma. Tko će drugi služiti ne samo kao FIFA-in čovjek od povjerenja što se tiče jačanja važnosti njenog cijenjenog natjecanja, nego i kao javno lice čitavog projekta?
Svjetsko prvenstvo je nekoliko generacija nogometnih upravitelja učinilo nesnosno bogatim, zašto stati na organizaciji svake četiri godine?
Njegov, a samim time i FIFA-in pogled na čitavu situaciju najbolje je sažeo on sam.
“Moramo prepoznati da društvo zahtjeva sve više i više utakmica visokog uloga i emotivnog naboja”, rekao je. “Euro 2020, koji se održao prije koji mjesec, sada se čini tako davnim. Mislim da nogometna javnost više ne želi reprezentativne kvalifikacije koje traju godinu i pol dana. One se mogu sažeti unutar četiri ili pet tjedana.”
Naivni entuzijazam?
Reakcije su, očekivano, zasad uniformno negativne. Gareth Bale kazao je, primjerice, da će Mundijal izgubiti na jedinstvenosti ako se održava prečesto; Sergio Busquets upozorio je da će nogometaši “eksplodirati” ako se ovakav ritam utakmica nastavi. UEFA je ubrzo mobilizirala svoje PR trupe pa je tako njen predsjednik Aleksander Čeferin, vjerojatno u strahu od još jedne medijske pljuske poput Superlige, ubrzo osudio čitavu inicijativu.
Na prvi pogled razumljivi su argumenti i jedne i druge strane. Svjetsko prvenstvo uistinu velik dio svoje čari crpi iz svog dugog ciklusa. Postoji nešto posebno u događaju kojeg pola planeta iščekuje četiri godine. Manje ponekad zaista jest više. Ali Wenger nije aparatčik ili švicarski birokrat neutaživog ega: zaista je teško povjerovati da bi pristao biti lice projekta koji se svodi na cinično zgrtanje para, dok se FIFA-in predsjednik Gianni Infantino lukavo povukao u pozadinu. Uostalom, malo tko se ne bi složio s njim da imamo previše beznačajnih reprezentativnih utakmica. Ako mu je za vjerovati, novi plan za igrače podrazumijeva isti broj utakmica koje su samo racionalnije raspoređene. Štoviše, prijedlog podrazumijeva i obavezni period odmora za igrače 25 dana nakon posljednje reprezentativne utakmice.
Međutim, teško je oteti se dojmu da je Wengerov entuzijazam naivan, pogotovo kada je riječ o organizaciji kao što je FIFA. Uostalom, dovoljno je samo usporediti deklarirane ciljeve posljednjih dvaju spornih reformatorskih projekata svjetskog i europskog nogometa. Nije teško pronaći zajednički nazivnik u ciljevima klubova koji su osnovali Superligu i FIFA-e: ideju da publika želi više sadržaja i da su upravo oni ti koji će taj sadržaj isporučiti te, naravno, monetizirati.
U tom smislu se najmoćniji muškarci (jer riječ je samo o muškarcima, podsjetit ću da u FIFA-inom Izvršnom odboru nikad u povijesti nije sjedila žena) suočavaju sa sličnom dvojbom kao i prije 40-ak godina. Bacimo li samo letimičan pogled na povijest svjetskih prvenstava, jasno je učiti uzorke koji se ponavljaju.
FIFA se organizacijski i ideološki transformirala u svoju trenutačnu formu nakon što je predsjedništvo 1974. preuzeo João Havelange. Prije toga, svjetska krovna organizacija pod vodstvom Stanleyja Rousa bila je izrazito eurocentrična i gotovo pa eksplicitno rasistička, ali nije imala status korumpirane organizacije. Rous, rođen u viktorijanskoj Britaniji, bio je emblematičan za rani nogomet i njegovu sponu s amaterizmom i kolonijalizmom. Osigurao je južnoafričkom apartheidu mjesto u svjetskom nogometu i generalno služio kao spona između sporta i njegove kolonijalne prošlosti.
Osiguravanje FIFA-ine imovine
Sve se to promijenilo nakon što je Havelange stupio na FIFA-ino čelo. Prvo Svjetsko prvenstvo koje su prenosile televizijske kamere bilo je 1970., a brazilski birokrat ubrzo je shvatio da FIFA u krilu ima neiskorišten potencijal najvećeg svjetskog sportskog događaja. Fundamentalnu transformaciju FIFA-e,, samim time i svjetskog nogometa, proveli su Havelange i njegov poslovni partner Horst Dassler – inače sin Adidasova osnivača Adolfa Dasslera i tadašnji kompanijin CEO za Francusku.
Oni su svoj plan konceptualizirali u četiri koraka.
Prvo, kako bi osigurala ostvarenje nogometnog monetarnog potencijala, FIFA je sklopila sponzorske ugovore samo s najvećim multinacionalnim tvrtkama koje mogu doprijeti do što šire TV publike. Drugo, sponzorstva su segmentirana prema tipu proizvoda: jedan sponzor za bezalkoholna pića, jedan za elektronske uređaje, jedan za automobile. Treće, FIFA je zadržala potpunu kontrolu nad TV pravima i reklamiranjem na stadionima tijekom Mundijala. I četvrto, FIFA sama ne bi sklapala ugovore i bavila se detaljima oko sponzorstava i TV ugovora već bi to, za određenu novčanu sumu, radila preko posrednika koji ta prava može prodati.
Rezultat tog povijesnog procesa je današnja FIFA-ina mašinerija koja koristi Svjetsko prvenstvo i njegov prestiž kako bi osigurala milijune za birokrate u svojim komitetima i odborima. Pod Seppom Blatterom, Havelangeovim štićenikom i kasnije nasljednikom, FIFA je dalje mutirala u hobotnicu kojom vlada duboka, sistematska i podivljala korupcija.
U tom kontekstu, nije teško vidjeti — uz sve ograde oko Wengerove entuzijastičnosti i eventualne brige za dobrobit nogometaša — kako se najnoviji plan za održavanje Svjetskog prvenstva svake dvije godine uklapa u FIFA-in modus operandi. Manje je riječ o nekakvoj borbi na Realpolitik međunarodnoj sceni, a više o jednostavnom planu osiguranja vlastite imovine. Svjetsko prvenstvo je nekoliko generacija nogometnih upravitelja učinilo nesnosno bogatim, zašto stati na organizaciji svake četiri godine?
Treba li stoga, nakon više od 40 godina sumnjivih poslova, nepotizma i reketa, čuditi da će odluka ne samo o održavanju Mundijala, nego i o generalnom smjeru u kojem će se nogomet kretati pripasti šaci birokrata i aparatčika u Zürichu? Da ona neće uključiti dijalog niti pokušaj dolaska do rješenja kojem se nitko nasilno ne protivi — barem zasad, jer još treba vidjeti kako će reagirati najbogatiji klubovi i lige i hoće li guranje ovog plana dovesti do još veće eskalacije napetosti između nogometnih moćnika…
Uostalom, nogometni mikrokozmos svake godine sve više zrcali onaj naše globalne socioekonomske zbilje. Jaz između male količine ultrabogatih i velike većine siromašnih sve je veći, sponzorski interesi odavno su pregazili navijačke dok je jačanje brenda postalo bitnije od jačanja nogometne zajednice. Zajednički faktor koji dominira nogometnom kao i globalnom kulturom može se svesti na jednu riječ: nejednakost.
