Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zlatno doba mržnje

Atentat na Maradonu, mesar iz Bilbaa i žestoko rivalstvo Barçe i Athletica

Zadnja izmjena: 17. kolovoza 2019.

Tih se dana i godina u nogometu rijetko kada događalo da neka vijest završi kao prijelomna na nacionalnim televizijama, ali tog 24. rujna 1983. udarna je tema bila samo jedna. Bio je to dan u kojem je “pokušano ubojstvo” Diega Maradone.

Na prvu je izgledalo gadno, ali ne toliko gadno.

Bila je to jedna ničija lopta na Barceloninoj polovici na koju je Maradona krenuo svom silinom, pošto je opasnost od kontre bila velika. A onda je iz pozadine stigao Andoni Goikoetxea Olaskoaga, Athleticov stoper čiji je nadimak Goiko tog dana otišao u povijest kako bi napravio mjesta za novi: “Mesar iz Bilbaa”. Diego je, kao i obično, bio korak-dva ranije na lopti, ali Goikoetxea je po dobrom starom ključu “lopta može, igrač ne” osigurao da Argentinac tu kontru ne iznese. Uletio je s dvije noge iz pozadine ravno u Maradonin gležanj i slomio ga kao grančicu.

“Samo sam osjetio udarac i čuo zvuk koji je zvučao kao da se komad drva prepolovio”, pričao je Maradona u jednoj od svojih biografija. “Kada je Migueli (suigač, op.a.) stigao upitati kakvo je stanje, samo sam mogao ridati i ponavljati: slomljen sam, slomljen sam.”

Goikoetxea je uokvirio kopačku kojom je Maradoni slomio nogu i postavio je u svoj dnevni boravak

Iako je Goiko decidirano tvrdio kako je namjeravao napraviti prekršaj, ali pritom nikako ozlijediti Maradonu, Diego je vječno ostao uvjeren da je ovaj samo želio dovršiti posao koji je započeo dvije godine ranije. Tada je uletio u koljeno još jednom Barceloninom veznjaku, tek 21-godišnjem Berndu Schusteru; Nijemcu je tada umalo okončao karijeru, pošto mu je Bilbaov stoper krvničkim startom pokidao sve ligamente u koljenu, radi čega je izbivao s terena punih devet mjeseci i usput propustio Svjetsko prvenstvo 1982.

S Maradonom je uistinu dovršio posao: snimke njegova iznošenja s terena na nosilima prošle su svijet silinom dramatike kakvog ratnog izvještaja, upotpunjenog sekvencama u kojima ga sa stadiona u bolnicu pod rotacijom odvodi hitna pomoć. Kamere su ga čak pratile i u operacijskoj sali, gdje su doktori satima spajali Maradonine pokidane kosti i ligamente.

Poniženje od 12:1

Morbo kao izvedenica latinske riječi morbus označava bolest, ali u španjolskom je nogometnom žargonu često korištena kao izraz za morbidnu fascinaciju između klubova koja je nadišla pojmove običnog rivalstva. Taj pokušaj Maradonina “ubojstva” je istovremeno oživio morbo za koji su mnogi mislili da je davno zakopan.

Athletic Bilbao i Barcelona su velikim dijelom ispisali prve stranice bogate povijesti španjolskog nogometa. Njihova je vlastita povijest velikim dijelom isprepletena sličnim temeljima, pošto su u oba slučaja klubove u tim lučkim gradovima osnovali stranci. U Bilbau su to bili Englezi, koji su nakon susreta s lokalnim gimnazijalcima udarili pečat klubu koji je i službeno osnovan 1898. Barcelona je, nešto je poznatije, osnovana godinu dana poslije, kada je Švicarac Hans Gamper u novini Los Deportes postavio oglas u kojem poziva zainteresirane na osnivačku skupštinu nogometnog kluba. U suštini su ova dva kluba među najstarijima u Španjolskoj i jedini uz Real Madrid koji nikada nisu ispali iz elitnog nogometnog ranga još od osnutka La Lige 1929.

Iako su ti podaci općepoznati, ostaje upitno kada je točno održan prvi susret ovih dvaju povijesna rivala. U nogometno-povjesničarskim krugovima vlada konsenzus kako je to bilo u sklopu turnira Copa de la Coronación, koji je održan u čast obljetnice imenovanja Alfonsa XII. kraljem i iz kojeg će se poslije razviti Copa del Rey. Ta je utakmica, odigrana na izdanju turnira 1902., istovremeno i dvojbena pošto je Bilbao predstavljala momčad zvana Club Biscaya, koja je bila neki oblik baskijske reprezentacije sastavljene od najboljih igrača Athletic Cluba i Bilbao FC-a. Uvođenjem regionalnih turnira obje su se momčadi profilirale kao najbolje u svojim regijama, s paralelnim stjecanjem utjecaja među lokalnim stanovništvom koje će i Barcelonu i Athletic Bilbao profilirati kao stupove osebujnih regionalnih identiteta u Kataloniji, odnosno Baskiji.

Klubovi su 1929. dobili prigodu odmjeriti snage u objedinjenom španjolskom prvenstvu, čije je premijerno izdanje osvojila upravo Barcelona. No, Athletic Bilbao je momčad koja je svoju dominaciju iz kupova prenijela i na taj inauguralni period nacionalne lige: u periodu do izbijanja građanskog rata 1936. je momčad — koja je već 1912. uvela ono nepisano pravilo da u momčadi mogu igrati samo Baski — osvojila čak četiri naslova prvaka, uz dva druga mjesta i šest titula osvajača kupa, dok je Barceloni taj naslov iz 1929. ostao jedini trofej prvaka do završetka Drugog svjetskog rata. U međuvremenu je Athletic Bilbao zadao Barceloni jedan od najsramotnijih poraza u povijesti kada je je 1931. ponizio s čak 12:1, od čega je čak sedam golova za Athletic zabio Agustín Sauto Arana, poznatiji kao Bata. To je i sad najveća pobjeda nekog kluba u povijesti La Lige.

Prljavi i neatraktivni, ali funkcionalni

Taj rezultat, međutim, nije uzdrmao temelje zdravog rivalstva dvaju najboljih nogometnih timova u zemlji.

Dolaskom Francisca Franca na vlast jedan od prvih elemenata njegove diktatorske vlasti bilo je potčinjavanje regionalnih identiteta autoritetu španjolske krune: u tom projektu, poznato je, najveći udarac su doživjeli katalonski i baskijski etnonacionalizam. Odrazilo se to i na najbanalnijim primjerima: Francov režim nije službeno insistirao na tome da se britanski prefiks Athletic preimenuje u španjolsku varijantu, makar je u zapisima iz tog doba klub često bio prekršten u Atlético. Jednako tako je Barceloni kao klubu naloženo da se riješi onog “FC” u imenu i da umjesto toga stavi prefiks “CF”, odnosno Club de Football. Naravno, takav oblik političke represije nauštrb veoma čvrstog regionalnog identiteta samo je zbližio dvije velike navijačke baze, pogotovo u antagonizmu spram glavnog grada i kraljevskog kluba koji je u njemu stolovao.

Teško je reći da su ti republikanski gubitnici u političkom smislu bili podjednaki gubitnici i u nogometu, jer su i Barcelona i Athletic Bilbao u poslijeratnom periodu zapravo konstantno bili u borbi za sam vrh. Doduše Athletic nije nikada ponovio uspjehe kakve je uživao u onom povijesnom periodu, osvojivši do Francove smrti 1975. tek jedan naslov prvaka — načajno manje od Barçinih sedam u istom razdoblju — ali to je jednostavno bila posljedica činjenice da je Real Madrid tada bio neprikosnoveno najjača momčad u Španjolskoj s čijim se utjecajem teško moglo mjeriti. Tako su ova dva kluba zapravo međusobnom zdravom konkurencijom gurali jedan drugog da se što je više moguće približe razini na kojoj su bili omraženi rivali iz Madrida.

Tako je nekako bilo sve do 1981., kada je na kultni San Mamés kao novi Athleticov trener sletio Javier Clemente, bivši igrač čiju je karijeru prerano prekinula teška ozljeda.

Clemente je bio oličenje društva iz kojeg je poticao: bio je opsesivni pušač koji nije prezao od psovki i korištenja uličnog govora čak i u formalnim okolnostima. S njim je došao i stil koji su u Španjolskoj brzo prozvali patapún y p’arrib: Clemente je volio industrijsku verziju nogometa, bila to najreduktivnija varijanta otočkog stila s blokom koji je uključivao dvojicu ‘čistača’ u veznom redu. U društvenom smislu bila je to preslika prljavog, tvorničkog okruženja u kojem je bilo malo mjesta za estetiku. Clementeov je Bilbao u kratkom roku postao prljava i neatraktivna, ali opet u rezultatskom smislu vrlo funkcionalna ekipa.

Ideološka nemeza

S druge strane Barcelona nije bila ni natruha ove momčadi koju danas gledamo i znamo. Iako je čuveni Nijemac Udo Lattek iste te 1981. stigao u klub kako bi pokušao prekinuti Barceloninu sušu koja je uključivala tek jedan naslov prvaka u 21 godinu, na kraju je potrajao svega godinu dana. Percepcija Barcelone je tih godina bila uvelike izgrađena oko narativa da se radi o psihološki slaboj ekipi koja je sklona pucanju pod pritiskom.

Kada je nakon Svjetskog prvenstva 1982. za rekordni iznos u klub doveden Maradona, mnogi su računali da je upravo čudesni Argentinac ono što je potrebno da se Barcelona vrati osvajanju trofeja; toliko su vjerovali u to da su odlučili Latteka zamijeniti Césarom Luisom Menottijem, osvajačem naslova svjetskog prvaka s Argentincima čiji su lepršavi stil željeli implementirati u Barçu kako bi izvukao najbolje iz Maradone.

Clemente je bio pragmatik kojem se prema nekim izvorima pripisuje i danas planetarno popularni termin tiki-taka. Prema priči, on je taj je izraz skovao i koristio u pejorativnom smislu, kako bi spočitao bilo kakvu pomisao da je rješenje u nogometu bjesomučno dodavanje, što je za njega bila valjda najbesciljnija stvar na svijetu. Za njega nisu idealna pojačanja bili neki tamo Maradone i Schusteri, već baš sirovine poput Goika.

Menotti je bio Clementeova nemeza u stilskom, ali i ideološkom smislu, makar ni Barcelona nije prezala od grube igre. Netrepeljivost dvaju nogometnih umova očitovala se i pred kamerama te mikrofonima; Menotti je često isticao kako je upravo Goikovo ‘kršenje’ Schustera najbolji primjer divljaštva koje je, prema njemu, Clemente protežirao i tobože jedini razlog zbog kojeg je Barcelona 1982. ostala bez titule prvaka.

Ali Clemente je imao zaleđe u vidu rezultata.

Godine 1983. je Athletic Bilbao nakon punih 27 godina čekanja ponovno podignuo trofej španjolskog prvaka, osvojivši titulu preko boljeg međusobnog omjera s Real Madridom i sa samo bodom prednosti u odnosu na trećeplasiranu Barcelonu — koja ga je, doduše, te sezone u oba međusobna susreta uspjela poraziti. Međutim, Menottijeva misao kako je Clemente instruirao svoje grubijane da polome Barçine pulene i tako ih ostave bez dugo iščekivane titule ostavila je traga među navijačima, pa je s tim recentnim uspjehom Bilbaove filozofije sportsko rivalstvo preraslo u antagonizam, odnosno morbo. A onda se, na samom početku sezone koja je trebala predstavljati početak i brzi vrhunac te mržnje, dogodio i taj 24. rujan i pokušaj Maradonina ubojstva.

Zabranjeno za umjetnike

U jeku prepucavanja između Clementea i Menottija — prvi je argentinskog boema nazivao “hipijevskim bleferom” i “ženskarošem”, a ovaj kolegu iz Athletica “prljavim diktatorom” — stiglo je i vrijeme za prvi međusobni susret na Camp Nouu, koji je prema mnogima okarakteriziran kao onaj koji može profilirati ranog kandidata za titulu prvaka. U izrazito naelektriziranoj atmosferi koja se prelila na očekivane grubosti na terenu Barcelona je povela u 38. minuti pogotkom Perika Alonsa. Kada je u 45. drugi Alonso, Marcos, povisio na 2:0, Clemente je u potpunosti pobjesnio, a s njim i Athleticovi igrači koji kao da više nisu bili fokusirani na pokušaj povratka u utakmicu, već samo na to kako što više pretući svoje suparnike. I onda je stigla i ta nesretna 59. minuta i Goikov kirurški zahvat na Maradoninu gležnju.

Utakmica je na kraju završila rezultatom 4:0 za Barcelonu, ali o igri i utakmici kao takvoj bilo je malo riječi. Clemente je u svom stilu dolijevao ulje na vatru izjavama kako sumnja u težinu Maradonine ozljede, provocirajući misao kako se Argentinac zapravo samo prenemagao i kako bi trebalo “pričekati tjedan dana” kako bi bili uvjereni u pravi intenzitet ozljede.

Marca je sutradan preko cijele naslovnice postavila sliku trenutka u kojem je Goikoetxea uletio u Maradonu s naslovom koji je vrištao Prohibido ser artista, odnosno “Zabranjeno za umjetnike”, čime je jednom slikom objašnjavala razliku u stilovima. Razvijale su se i brojne teorije zavjere, od kojih je najglasnija bila ona da je Athleticov igrač — inicijalno kažnjen s 18 utakmica kazne,što mu je kasnije smanjeno na sedam — taj masakr počinio s predumišljajem, znajući da će žrtvom u već izgubljenoj utakmici možebitno na duge staze olakšati Athleticu put do obrane naslova tako što će ostaviti Barcelonu na dulje vrijeme ostaviti bez njena najboljeg igrača. Pričao je o tome i Menotti, ali kroz izjavu da se nada kako će “Goikova žrtva privesti nasilje kraju”.

Na kraju je to i ispalo presudno: bez Maradone i Schustera, koji je također zbog nove ozljede propustio prva dva mjeseca sezone, Barcelona na kraju nije uspjela ostvariti snove o osvajanju titule. Ona je ponovno pripala Athleticu, koji je na kraju obranio titulu prvaka i tako se direktno narugao rivalima.

Preskupi rekonvalescent

Maradona, koji je i dalje uvjeren kako je Goiko taj prekršaj počinio s namjerom da ga teško ozljedi, nije liječio samo tu tešku ozljedu, već i depresiju koja ga je pogodila uslijed dugog izbivanja s terena i upitnog povratka. Liječio ju je kokainom, koji je po svom vlastitom priznanju prvi put probao tijekom te rehabilitacije.

Doduše, smogao je snage javno oprostiti Goiku, makar je ovaj naknadno uokvirio kopačku kojom mu je slomio nogu i postavio je u svoj dnevni boravak, ali nikad nije oprostio i Clementeu što ga je u tim najtežim trenucima praktički proglasio varalicom. Toliko je prezirao trenera i momčad da je uoči međusobnog dvoboja Barcelone i Athletica u finalu Cope del Rey te sezone ispljunuo izjavu koja nije najbolje legla ni Barceloninim navijačima, tvrdeći kako bi “puno radije vidio da je Real Madrid osvojio titulu” nego Athletic. U atmosferi linča, koja je uključivala povike Baska kako Barcelonini navijači stradali u prometnoj nesreći na putu za utakmicu mogu “odjebati”, Athletic je ponovno slavio u utakmici koja je bila teška za gledanje, osvojivši tako dvostruku krunu.

To je označilo i kraj za Menottija, koji se vratio u Argentinu trenirati Bocu Juniors, ali i za Maradonu, kojeg je tadašnji klupski predsjednik José Luis Núñez otpisao kao “preskupog rekonvalescenta”. Odlaskom i trećeg protagonista, Clementea, koji je 1986. preuzeo Espanyol, rivalstvo je ostalo bez onih koji su ga retorikom konstantno održavali na životu, pa je samim tim i postupno izblijedilo. Goikoetxea je, pak, u Athleticovu dresu odigrao gotovo 400 utakmica, prije nego što će 1987. ispratiti Clementea iz kluba i otići u Madrid,, gdje je za Atlético odigrao tri sezone prije nego što se umirovio.

Podsjetnik na rivalstvo je stigao 2015., kada je prvo Barcelona osvojila Copu del Rey pobjedom nad Athleticom u finalu, a onda i kada su Baski predvođeni Ernestom Valverdeom u Superkupu deklasirali Katalonce sa ukupnih 5:1. Međutim, taj je podsjetnik uglavnom imao ton simpatičnih podsjećanja na lude i krvoločne dane dvaju giganata, kao i na onaj “pokušaj ubojstva”. Bez sumnje, mnogi će se toga podsjetiti i danas, kada ova dva stara rivala otvore novu sezonu.

Ne propusti top članke