„Mislim da je ovo jako važno za španjolski rukomet, posebno zato jer smo prethodnih godina prolazili kroz dosta problema“, izjavio je Daniel Sarmiento. „Ovaj trofej znači puno, ne samo nama igračima već svim ljudima iz ovog sporta u našoj zemlji, svim rukometnim radnicima. Znamo da situacija u španjolskom rukometu u posljednje vrijeme nije sjajna, klubovi se jako muče s funkcioniranjem. Nadam se da će ovaj uspjeh značiti i njima“, dodao je.

Sarmientu su 34, a na turniru je odigrao preko tri sata rukometa. On je samo ilustracija činjenice da se španjolska rukometna reprezentacija trenutno kotrlja na nekoj staroj inerciji i on je svjestan problema u koji će njegova momčad ubrzo upasti. Samo šestorica od 16-orice igrača prijavljenih za finale mlađi su od 30 godina, a od nositelja igre u vanjskoj liniji samo Alex Dujshebaev nije veteran. Izravna je to posljedica ekonomske recesije koja je potpuno uništila klupski rukomet u Španjolskoj, gdje se vrlo teško stvaraju mladi talenti. Dok su nogometni klubovi poslovali na višem nivou, s više sponzora, ali i s povremenom potporom države i lokalne samouprave, rukometni klubovi su ostavljeni zakonima tržišta s kojima se nisu mogli nositi.

Kad je pukla kriza, otvorila se Pandorina kutija i sustav se raspao.

Preostala jedino Barcelona

Doduše, nikad rukomet u Španjolskoj nije bio ni blizu košarci na broju dva po popularnosti, što se odražavalo u plaćama koje su bile osjetno manje nego u Njemačkoj. Bio je to trofejni sport, ali država i lokalna zajednica nisu strateški ulagale u njega, osim u dijelovima Baskije. Međutim, godinama je Liga Asobal bila globalno važno mjesto, jer u nju su dolazili najbolji strani igrači. Španjolci su imali dva, tri ili četiri vrhunska kluba, ali i nenadmašnu sportsku kulturu koja je stvarala igrače, ulagala u metodiku rada i analitiku, a kroz takav pristup rukomet je rastao kao sport.

Zato je, čak i ako rukomet nije bio pretjerano važan Španjolskoj, Španjolska bila iznimno važna za rukomet.

Ključ je u tome što su španjolski treneri su daleko najbolji na svijetu. Zadnja tri klupska europska prvaka su redom Španjolci: Raúl González s Vardarom, Talant Dujšebajev s Kielcem i Xavi Pascual s Barcelonom. Dodajmo u priču kako su Juan Carlos Pastor u Pick Szegedu i Xavi Sabaté u Veszprému, baš kao i Antonio Carlos Ortega prije njega podigli razinu rada u mađarskom rukometu na iznimnu razinu. Dodamo u priču i brojne izbornike, od Valera Rivere nadalje, dolazimo do jasnog zaključka kako su upravo španjolski treneri nositelji kvalitete u svjetskom rukometu.

Možda je skandinavsku školu s visokim ritmom zabavnije gledati, možda francuska škola nastala na balkanskom nauku s naglaskom na fizičku snagu i obranu djeluje nepobjedivo, ali španjolski treneri u globalu imaju takvu sistematičnost rada, toliko su analitični i imaju metodiku treninga na takvoj razini da je nemoguće da ne stvaraju igrače i igru. Samo, problem je za španjolski rukomet što stvaraju po Europi, ne doma.

Od ponajbolje lige na svijetu u kojoj se igrao odličan rukomet na svim razinama, ostao je samo poligon za vježbanje moći jednog kluba. A i Barcelona se održala samo kao dio velikog sportskog društva u kojem je novac dolazio iz nogometne sekcije. Nekad moćni, najmoćniji Ciudad Real više ne postoji, nije mu pomoglo ni spajanje s Atletico Madridom. Nestali su prvaci Europe kao što su Elgorriaga, Teka Santander i Portland San Antonio.

Otvorila se Pandorina kutija, sve se urušilo i ostala je jedino Barcelona.

Može li trofej pokrenuti stvari?

Jasno, vrhunski stručnjaci su potražili nove sredine, podigli su makedonski, poljski i mađarski rukomet na razinu modernih sila, jer ondje je bilo novca. Vrhunski igrači otišli su u vrhunske klubove jer ondje i dalje ima novca, ali i drugorazredni su se razmiljeli po Europi tražeći egzistenciju. Ne za novac koji su imali doma, ali za bilo kakav oblik plaće. Talentirani igrači sve mlađi i mlađi odlaze iz Španjolske, a rukomet gubi nadu da će biti bolje. Uostalom, posljedice idu do te mjere da više španjolskih reprezentativaca trenutno igra u Francuskoj nego u Španjolskoj, što je donedavno bilo nezamislivo.

U tom kontekstu, ovo zlato ima potencijal potpuno promijeniti stanje. Iz Pandorine kutije napokon pustiti i tračak nade da može biti bolje. Da ima još života za španjolski rukomet i da će se na njihovoj sportskoj kulturi rukomet i dalje razvijati globalno.

Stvari nisu izgledale dobro. Ne izgledaju ni sada, jer kako se sad beru plodovi rada prije ili za vrijeme rane recesije, tako će se za pet ili šest godina osjetiti posljedice rupe u radu – jer jezgra koja je osvojila ovo zlato mora u penziju. Smjena generacija je neizbježna. No, kada su Viran Morros i Joan Cañellas u drugom poluvremenu posložili obranu s Dujshebaevom kao prednjim u 5-1, nešto je kliknulo. Normalno, tu je bio i Arpad Šterbik, koji je, stigavši valjda direktno s aerodroma obranio tri penala Francuskoj i prelomio utakmicu, a onda je spustio roletu u finalu u pokazao kako postoji neka šansa da se budućnost gradi na starcima.

Kako će Španjolci igrati, to svi dobro znamo. Srednji koji iritantno pimpla loptu, dominantni pivot, dvojica bekova široko i krila koja jedva da igraju išta osim što trče kontre. Nema križanja, ali zato ima puno finti i uvijek prepoznatljiva igre španjolskih trenera koji znaju što rade.

Kako će se Španjolci izvući iz problema, to ne znamo. Nakon nekog vremena konstantnih odlazaka, normalno je da ljudi u klubovima izgube elan i da rade samo da prežive. Ako savez smisli neki plan, onda imaju šanse – jer, uz količinu djece koja imaju volju trenirati, imaju i hrpu trenera koji znaju što rade.

I nije nebitno da sad imaju i trofej koji može probuditi nadu.