Poezija u pokretu. Tako su zvali briljantnu igru koju su San Antonio Spurs prikazivali u svojem posljednjem pohodu do titule prije sedam godina. Tvorac genijalnih napadačkih shema bio je Gregg Popovich, koji će nešto kasnije od Mikea Krzyzewskog preuzeti najodgovorniju poziciju u američkoj košarci, poziciju u kojoj pravo na loš dan ne postoji.
“Iskreno, ovo je najveća odgovornost koju sam ikad imao”, poručio je 72-godišnji Popovich poslije trijumfa u olimpijskom finalu. “Osjećao sam teret na leđima svakodnevno proteklih nekoliko godina. Drago mi je da je gotovo.”
Zaista, ovo je bilo vrlo stresno razdoblje za legendarnog trenera. Daleko od toga da je Pop u svojem izborničkom mandatu naučio američke zvijezde poeziji u pokretu; umjesto toga vidjeli smo mnogo dramskih elemenata u vidu šokantnih poraza — bilo u pripremnim, bilo u službenim utakmicama. Coach K u svojoj je eri nanovo izgradio mit o nepobjedivosti; štoviše, nedodirljivosti američke reprezentacije, da bi potom Popovich započeo obrnuti proces i u samo tri godine opasno približio Amerikance konkurenciji, učinio ih ranjivima.
Na Mundobasketu u Kini potpisao je najlošiji američki plasman u povijesti, stoga bi još jedno promašeno natjecanje ostalo upamćeno kao neizbrisiva mrlja u fantastičnoj karijeri. No, Pop je ovaj put isporučio zlato.
“Ono što Duranta čini tako posebnim nije samo talent koji posjeduje, već ljubav koju gaji prema ovoj igri”
Nije to, doduše, bila apsolutna dominacija — Francuzi su Amerikancima nanijeli poraz na otvaranju, a u finalu stalno bili blizu, dok su Španjolska i Australija u eliminacijskim utakmicama uspjele steći dvoznamenkastu prednost u prvom dijelu. Međutim, s vremenom će sve poteškoće na koje su naišli pasti u zaborav, dok će olimpijska titula (četvrta uzastopna za SAD) ostati upamćena kao još jedan uspjeh u Popovoj trofejnoj karijeri.
Američki sastav bio je naoko krcat NBA zvijezdama koje same mogu dobiti susret, ali na terenu je to izgledalo posve drugačije. Damian Lillard u devet sezona u Portlandu nikada nije bio na ispod 40 posto preciznosti u šutu iz igre, dok se u Tokiju uz brojne promašaje jako mučio da dođe do poena. Još više oscilacija imao je mlađahni Devin Booker, koji je Sunse suvereno vodio do NBA finala, da bi u olimpijskom finalu ostao na samo dva ubačena poena, i to iz slobodnih bacanja.
Poput osmoze
“U FIBA-inim natjecanjima dopušta se mnogo kontakta. Ne postoje obrambene tri sekunde, pa je reket uvijek natrpan i zaista je teško doći do poena”, složio se Lillard sa stavom Luke Dončića da je u NBA ligi lakše poentirati nego na internacionalnim turnirima. Lillard, Booker i mnogo njihovih suigrača imali su problema u prilagodbi na ‘fizičku’ košarku, ali kako je turnir odmicao, sve više su se i sami koristiti pogodnostima koje pruža FIBA-ina košarka.
Na kraju krajeva, Amerikanci su najatletičnija momčad na turniru i u trenucima kada su povećali agresivnost u obrani, suparnici su ostajali bez rješenja.
Tako su Španjolska i Australija, usprkos stečenoj osjetnoj prednosti, bile otpuhane s terena u relativno kratkom periodu kada su se Ameri razletjeli terenom i zaključali pristup obruču. Također, u finalu im je dobro došlo zatrpavanje reketa, budući da Popovich u sastavu nema centra koji može parirati Rudyju Gobertu. Koliko je bio zadovoljan obranom svojih momaka, veseli Pop je pokazao kada se po osvajanju zlata na opće oduševljenje svog stožera i sam spustio u stav te krenuo jurcati lijevo-desno.
No, nije samo odlična obrana zaslužna za činjenicu da poslije poraza od Francuske više nitko nije uveo SAD u neizvjesnu završnicu. Za taj pothvat i napad je trebao biti na visokoj razini, a za to se pobrinuo najbolji strijelac na svijetu.
Kevin Durant pokazao se kao jedina prava superzvijezda u zvjezdanom sastavu. NBA ili FIBA pravila, njemu je sasvim svejedno — Durantula je nevjerojatnom lakoćom zatrpavao svaku obranu na mali milijun načina, a najbolje je, kao što priliči tradiciji, sačuvao za kraj. Naime, nakon što je u prethodnim olimpijskim finalima sa Španjolskom i Srbijom ubacio po 30 poena, protiv Francuza se zaustavio na 29. Ameriku su do zlata vodili i legendarni Michael Jordan, LeBron James i Kobe Bryant, ali Durantu mnogo više znači olimpijska slava — jednako nabrijan dolazio je na Igre kao 23-godišnji mladić i sada, u povratničkoj sezoni nakon puknuća Ahilove tetive. Više nema nikakve dvojbe da se Durantula doista vratio u punom sjaju i to je okrunio trećom najsjajnijom kolajnom.
Sve do ove godine Durant nikada nije izgubio utakmicu u američkoj reprezentaciji, stoga je turbulentni početak nove avanture bio pravi šok za njega. No, to ga nije nagnalo da na nove suigrače gleda s bijesom ili prijezirom, već je nakon poraza od Francuske sazvao sastanak na kojem je suigračima na konstruktivan način ukazao na stvari koje smatra problematičnima.
“Ono što Duranta čini tako posebnim nije samo talent koji posjeduje, već ljubav koju gaji prema ovoj igri”, nahvalio ga je Pop, “Veza koju gradi s ekipom i poštovanje koje izaziva, to je poput osmoze — prolazi kroz membrane svih igrača, što mi je omogućilo da treniram momčad koja uživa igrati zajedno.”
Amerikanci su na Durantovim krilima ponovo osvojili zlato, mada su malo koga oduševili izvedbama. Za razliku od vremena kada su svi osim Španjolaca u susret s njima ulazili bez ikakve nade, u Tokiju su mnoge reprezentacije imale zlatne ambicije, ali redom su se slomile o zid koji je izgradio Popovich. Jasno je da ovaj sastav nije nikakav Dream Team, ali je i dalje najbolji tim.
