Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zov Amerike

Kad NBA uzima već i igrače poput Džanana Muse, čemu se opustošena Europa može nadati?

Zadnja izmjena: 25. kolovoza 2018.

Početkom ljeta Luka Dončić napustio je Real Madrid i otišao u Dallas Maverickse, što je potez koji nikoga nije začudio. Slovenac je ostavio Stari kontinent tek nakon što je osvojio sve što je mogao, samo što mu je za to trebalo vrlo malo vremena. Nasuprot tome, odlazak njegovog vršnjaka Džanana Muse u Brooklyn Netse prilično je iznenadio.

Musa je u Cedevitu došao kao 15-godišnjak u prosincu 2014. te ondje proveo tri i pol godine. U svakoj je sezoni pokazao stanoviti iskorak – njegovi su se učinci praktički iz godine u godinu udvostručavali, tako je prošle sezone bio jedan od najboljih igrača Vitamina s 12,5 poena u prosjeku. Međutim, i dalje su se javljale brojne oscilacije u njegovoj igri, a trener Jurij Zdovc imao je velike zamjerke na njegovu obranu. Uglavnom, Musa je daleko od formiranog igrača i još par sezona u Europi činilo se kao realnost; uostalom, Euroligu je okusio samo u svojoj prvoj sezoni.

Ali Musa je odlučio požuriti za snovima i preskočiti par koraka.

“Kada se jedan klub poput Brooklyn Netsa odluči za tebe i čuješ svoje ime na draftu, to je zaista veliko olakšanje”, izjavio je. “To je ispunjenje jednog od mojih ciljeva, dolazak u NBA. Taj osjećaj doživite jednom, baš kao i titulu prvaka Europe.”

Izgleda da Musu ne zanima previše europska titula na klupskoj razini, stoga se s 19 na leđima otisnuo preko Atlantika. I nije ni prvi ni posljednji koji će tako postupiti. Posljednjih godina sve više vrlo mladih europskih igrača odlazi u NBA prvom prilikom, dok se sve manje njih odluči dobro istesati kroz Euroligu ili bar kroz neko manje renomirano europsko natjecanje.

Pomaknute granice

Tu pojavu možemo promotriti iz dva kuta. Prvo je stajalište NBA franšiza.

Fraza “draft and stash” prvenstveno se odnosi na biranje nekog Europljanina na draftu, kojeg zatim ostave da se kao igrač razvija kroz europska natjecanja. Naravno, ta je praksa uglavnom bila rezervirana za kasnije izbore prve runde i one iz druge runde; no, ovisno o raznim okolnostima poput popunjenosti aktualnog rostera ili želje samih igrača, i neki vrlo visoki izbori su neko vrijeme ostali igrati u Europi — primjerice, Dario Šarić.

Pozitivna strana takve politike svakako je financijska korist – umjesto da igračima plaćaju NBA minimalac (koji je ove godine narastao na 582.000 dolara) da bi većinu sezone proveli u razvojnoj ligi, ovako se razvijaju kroz jače natjecanje za džabe. Ako poslije budu i prisiljeni platiti odštetu europskom klubu, opet neće proći skuplje jer je po pravilima iznos koji NBA klubovi smiju potrošiti na odštete ograničen. Zbog toga je prije nekoliko godina čak počela praksa da se i neki Amerikanci draftiraju pa “stave u zalihu” u Europi (Pierre Jackson, Colton Iverson, Erick Green…)

Međutim, to opet ima neke negativne strane koje su, čini se, počele prevladavati. Očigledno je da se igrači u Europi mogu razvijati samo do neke granice, a ta je granica je vremenski sve niža i niža po procjenama američkih skauta – jedna do dvije godine su maksimum ako se pokažu sposobnima dominirati u toj konkurenciji. A kada se tako nešto dogodi, uvijek postoji opasnost da se igrač ugnijezdi, pa ga više ni hrpa dolara ne može nagovoriti na promjenu sredine. Tako je Dimitris Diamantidis (koji je ostao neizabran na draftu 1999. i mogao birati između ponuda) cijelu karijeru odolijevao zovu spektakla, a prilično je sigurno i da Sergio Llull ide njegovim stopama.

Može Jordi Bertomeu smanjiti svoju ligu i na 10 klubova, ali što mu vrijedi kada će novi Dončići u njoj plesati jedno ljeto — ili nijedno

Također se može dogoditi slučaj poput Bogdana Bogdanovića, kada igrač eksplodira u Europi, ali ne želi otići u NBA sve dok mu ne zastari fiksni rookie ugovor. Tada su franšize prisiljene platiti velik novac (u Bogdanovom slučaju 27 milijuna dolara za tri sezone) za igrača koji će opet morati prolaziti vrijeme prilagodbe na ligu, a uvijek postoji doza rizika da se nikada neće dobro prilagoditi. To su je jako velika kocka za franšize, stoga je pao zaključak da se više isplati držati potencijale kod sebe od samog početka. Liga je svake godine sve bogatija, prošla su vremena kad se moralo štedjeti na svotama ispod milijun dolara. Zato je proteklih godina niz mladih igrača koji su draftirani ispod 20. izbora završio u NBA ligi odmah ili jednu godinu nakon drafta: najpoznatija lica su Nikola Jokić, Ivica Zubac, Ante Toni Žižić, Timothe Luwawu-Cabarrot, Furkan Korkmaz, a sada i Musa.

Odmorište na autocesti

Sada dolazimo do igračke perspektive. Za početak, zašto oni uopće žele ići u SAD toliko mladi, svjesni da preskaču stepenice u razvoju? Ne bih rekao da je novac tu primarni razlog. Jednostavno, većina profesionalnih košarkaša je u djetinjstvu maštala da zaigra u najjačoj ligi na svijetu, da se okuša među svojim idolima. Zato će oni bez dvoumljenja odbiti ponudu euroligaša kako bi iskoristili priliku za dokazivanje pod paskom američkih stručnjaka, mada to značilo mnogo sjedenja na klupi i seljakanja u razvojne momčadi.

Osim sportskog, tu je i kulturološki aspekt. Europa, pa tako i Hrvatska, već je desetljećima pod invazijom američke propagande, ponajviše kroz filmsku i glazbenu industriju. Za ilustraciju, većina Hrvata doživljava susjednu Mađarsku kao neku posve nepoznatu državu o kojoj bi sugovorniku znali reći dvije-tri šture rečenice, dok bi o SAD-u mogli ispisati knjigu u tri sveska.

I tako smo došli u situaciju da je odljev mladih europskih talenata u SAD sve veći i veći, a u budućnosti bi to moglo postati još ekstremnije.

U takvom su epilogu najlošije prošli europski klubovi. Sudbine europskih emigranata rješavaju se svaka pojedinačno – neki će se probiti i dobiti ozbiljne uloge, neki neće, ali svaki bi od njih trebao postati bolji igrač nego kad je otišao, jer i sami treninzi u takvoj konkurenciji i s takvim stručnjacima su od neprocjenjive vrijednosti za njihov razvoj.

Ni NBA franšize nemaju previše za izgubiti, jer i posve promašene investicije postale su sitniš za budžete s kojim raspolažu. A Europa je ostala opustošena. Može Jordi Bertomeu smanjiti svoju ligu i na 10 klubova, ali što mu vrijedi kada će novi Dončići u njoj plesati jedno ljeto — ili nijedno, kao u Musinom slučaju. Najbolje čemu se europski klubovi mogu nadati su oni sjajni igrači koji nešto kasnije stasaju i tako prođu ispod radara NBA skauta u najpovodljivijoj dobi.

Oni pravi dragulji Euroligu danas doživljaju kao odmorište na autocesti na kojem će nabrzaka nešto prezalogajiti ili pak samo projuriti kraj njega, ne primijetivši njegovo postojanje.

Ne propusti top članke