“Čuli smo svakakve stvari s presice, ali ovo je Dinamo”, izjavio je Dilaver potpuno mirnim glasom nakon utakmice protiv Astane u kvalifikacijama za Ligu prvaka u prvoj sezoni, kada je Dinamov imidž u Europi bio obilježen blamažama u grupnim fazama natjecanja tako da su se i slabiji suparnici nadali da bi mogli uzeti skalp. To je znao i sam Dilaver kao bivši član Austrije, momčadi koja je 2013. izbacila Dinamo. “Tko god misli da ovdje može doći i sprdati se s nama, hvala mu, a mi ćemo mu vraćati ovako kako su prošli Hapoel i Astana. Ovo je novi Dinamo, nema tu više zajebancije“, ponovio je.

Rezultat takvog stava je bila promjena imidža cijele momčadi. Nakon 49 godina Bjeličin Dinamo je najprije prezimio u Europi, pa je ove godine bio na rubu prolaska u drugi krug Lige prvaka, i to u vrlo ozbiljnoj grupi, a to je garantiralo poštovanje s kojim su suparnici dolazili, za razliku od Astane ili vremena kada je Dilaver igrao u Austriji.

Čovjek je iskorišten kao prijelazno rješenje kojem je sedam utakmica bilo stvarno dovoljno da odradi svoje, jer nikad nitko nije ni računao da će uspjeti

Problem je samo u tome što kad izgradite karakternu momčad, onda morate računati da će imati karakterne reakcije. Ne možete očekivati da neće reagirati na stvari koje je u javnosti radila uprava u vrijeme pregovora s igračima oko smanjivanja plaća; ne možete očekivati da će samo tako prihvatiti kad im na prljav način potjerate trenera i da će igrači s novim trenerom razviti isti odnos koji su imali sa starim. Nakon što je Dinamo zavrnuo ruku Bjelici i tjeranjem njegova stožera pokušao prisiliti vlastitog trenera na ostavku, rješenje je pronašao unutar vlastite kuće i novi trener prve momčadi je postao Igor Jovićević, dotadašnji trener druge momčadi.

On od samog početka nije imao šanse.

Bjeličine cipele

Koliko je Jovićević stvarno dobar trener mi zapravo niti ne možemo znati. Stoji da je Dinamo pod njim igrao užasan nogomet, bez ičega pozitivnog čega bi se čovjek mogao uhvatiti. Mlade igrače je bacao u prvu postavu mimo svake logike, forsirajući po četiri ili pet klinaca u prvoj postavi. Stare igrače je ponižavao uvodeći Dilavera ili Arijana Ademija na po dvije minute, kao što je to napravio protiv Intera. S druge strane, kao olakotna okolnost stoji i činjenica da je Dinamo osvojio naslov i da je matematički siguran prvak, tako da je Jovićević odmah nakon prisilne stanke krenuo s pripremama za iduću sezonu.

Iz te perspektive, sve ove loše utakmice su u suštini tek produžena faza predsezone u kojoj se forma tempira tek za nešto više od mjesec dana i europske kvalifikacije. Momčad koja za vrijeme sezone intenzivno radi na kondiciji ne može pružiti svoj natjecateljski maksimum, ali to Jovićeviću očito nije ni bio cilj — on je gradio formu za kvalifikacije, gdje bi mu to bio velika komparativna prednost jer drugi većinom nemaju takav luksuz.

Najveći razlog zašto ne znamo koliko je Jovićević dobar trener je činjenica da je odradio samo sedam utakmica.

Za Dinamo je to bilo dosta jer, koliko god bio dobar ili loš, u suštini nikad nije ni imao šanse uspjeti. Morao je uskočiti u Bjeličine cipele koje su mu bile prevelike, a to nije mogao jer je došao s hipotekom Gazdina poslušnika i pragmatika koji je iskoristio krizu u klubu. Te cipele ne bi mogli popuniti ni puno veći i karizmatičniji treneri, jer ova momčad je bila izgrađena baš oko Bjelice i igrači su dobrim dijelom bili odani upravo njemu.

U tom kontekstu, Jovićević je bio žrtveno janje. Čovjek je iskorišten kao prijelazno rješenje kojem je sedam utakmica bilo stvarno dovoljno da odradi svoje, jer nikad nitko nije ni računao da će uspjeti. Poslužio je kao tampon-zona i sada onaj tko sada sjedne na klupu — bio to Zoran Mamić, Goce Sedloski ili netko treći tko sjedi blizu međugorskog stola — neće biti negativac koji je naslijedio Bjelicu, nego pozitivac koji je uskočio popraviti ono što je Jovićević, eto, zabrljao.

“Pukni ga malo kasnije”

Ako je Jovićević dogovorio s Mamićem — a dogovorio je, jer to je strateška odluka koju nijedan trener ne može donijeti sam bez pristanka sportskog direktora — da će ovih 11 kola poslužiti za adaptaciju mladim igračima i da će se ovo vrijeme iskoristiti kako bi se napravile pripreme za iduću sezonu te tempirala forma za kvalifikacije za Ligu prvaka, onda nije zabrljao. Nitko, pa ni Dinamo u HNL-u, nije toliko moćan da može igrati dobro trpajući u prvi plan nespremne klince i igrajući utakmice dok se na treninzima radi bazična priprema. Ako je s klubom dogovorio takav pristup, onda su ovakva izdanja trebala biti očekivana.

Ako nije, Dinamo je imao 78 utakmica u kojima je Jovićević vodio seniorsku momčad u drugoj ligi i to je mogao biti dobar uzorak na kojem se moglo analizirati koliko je Jovićević dobar trener i isplati li se vjerovati u njega ili ne.

“Kad smo se k’o klinci znali potući u školi, bilo me strah, pa sam prvi potegao udarac u bradu, nisam čekao. A s godinama dobiješ iskustvo, pa onda misliš — nemoj ga puknut’ sad, pukni ga malo kasnije“, ispričao je Jovićević metaforu u prvom intervjuu Sportskim novostima nakon što je postao trener prve momčadi.

Zoran Mamić je preko Jovićevića napravio upravo to — udario je kada je bilo bolje vrijeme. Maknuo je Bjelicu, pustio je Jovićevića da pokupi sve kritike javnosti i da se počne pričati o njemu kao o šarlatanu i neznalici, a onda je udario ponovo i skinuo Jovićevića kao žrtveno janje nakon sedam utakmica, kada je stav javnosti bio drastično drugačiji nego dva mjeseca ranije. Uostalom, zar slične stvari već nismo vidjeli? Ponekad trener dođe kao čuvar pečata čiji je jedini posao da u jednom trenutku bude otpušten.