Zvali su ga Doktor

Kako je Julius Erving a.k.a Dr. J otvorio vrata suvremenom NBA-u

Zadnja izmjena: 26. studenoga 2020.

Emisija se zvala Sportska subota i za mene, klinca, jedino što je valjalo u njoj bila je špica — atraktivni kolaž scena iz raznih sportova, uz adekvatnu pripadajuću i poprilično pompoznu muziku. Najdraža scena u kolažu bila je ona košarkaška, istovremeno divna i suluda. Jer u njoj košarke nema. Ima tek Zorana Slavnića koji u prvom trenutku obijesno nudi Sovjetima loptu, simbolički je držeći na, khm, spolovilu, u stavu ‘dođi i uzmi je, evo’ a onda obješenjački s Draganom Kićanovićem odigrava niz brzih dodavanja iz čiste obijesti. Ta će mitska scena ostati u memoriji zapisana kao “odbojka iz Liegea” kad smo te 1977. konačno dobili strašni CCCP i onda im to na tipičan balkanski način nabili na nos. Zajebancijom. Sigurno je da nisam jedini kojemu je ta Mokina i Kićina pizdarija bila ona THE scena koja će im obilježiti košarku.

Jedino što u mom slučaju nije bila prva. Odrastali smo znajući da tamo preko Atlantika postoje ljudi koji košarku igraju kao nitko na svijetu i da su najbolji. Sve vezano uz tu njihovu superkošarku bilo je bolje i sjajnije, i potezi, i koševi, i izgled, ma sve…

I kada duboko prokopam one najprašnjivije kutije vlastitih sjećanja, nalazim tu prvu sliku, prvi vizualni trag fascinacije američkim basketom. Iako sam generacija koja je NBA okusila u njezinom modernom izdanju — dakle, nakon 1984. —, taj prvi vizualni pečat nije u žutozelenoj kombinaciji, kao što bi se dalo očekivati. Za mene prvi nisu bili Magic Johnson, ni Larry Bird, ni Michael Jordan.

Na toj nultoj praslici nalazi se čovjek u elegantnom letu prema obruču, u bijelom dresu s plavim i crvenim crtama i zvijezdama na njima, koji sa besprijekornom mikrofonkom na glavi u visoko podignutoj ruci drži najljepšu košarkašku loptu ikad. Basket relikviju s crvenim, bijelim i plavim poljima, loptu od koje nikad ljepše bilo nije, niti će biti, barem ako se mene pita. Ipak, trebalo je vremena da saznam tko se nalazio na toj nikad ugasloj slici jer svijet se tada okretao sporije, a njime je vladala usmena predaja.

Dr. J je doista bio prvi. Prvi od superherojske vrste, svemogući igrač koji leti iznad obruča i radi stvari koje nikad nisi vidio

“Jordan nije prvi zakucao sa slobodnjaka”, ravnodušnim je glasom Danijel prekinuo moje oduševljeno opisivanje natjecanja u zakucavanju na All-Staru 1988. pred rajom iz razreda koja me je otvorenih usta slušala. U ključnom momentu storytellinga u kojemu se Air odražava s linije za slobodna bacanja, Danijel je izgovorio rečenicu nakon koje je nastala grobna tišina.

“Kako nije prvi?”, upitao sam važno, pokušavajući spasiti narušeni ugled pred ostalima. “Nije prvi”, vješto je Danijel koristio dramatsku pauzu prije i poslije riječi. “Prvi je bio Doktor Džej, i to barem 10 godina prije”, zakucao mi je u facu te magične riječi, a zvučao je prokleto uvjerljivo. “Osim toga, imao je zakucavanje s dvije lopte”, dometnuo je, kao da je bilo nevažno. Zvučalo je tako suludo da nitko nije doveo u pitanje izgovoreno. Bilo je jasno da je s mojim nastupom gotovo, upravo je zvonilo je za početak sata pa smo se razmilili po klupama, a ja sam sjeo uznemiren i zbunjen jer mi je nešto govorilo da je, jebemu, Danijel u pravu.

Netko koga će voljeti

Nakon škole sam prošetao do igrališta, stao na liniju za slobodne i pogledao prema košu. Obruč se nalazio negdje daleko, u vražjoj materi. Pa sam odšetao ispod obruča i gledao ga odozdo pokušavajući skužiti kako se zakuca — s dvije lopte!? I tko je taj, zapamtio sam to ime iz prve, Doktor Džej?

Dr. J, Magic, Bird, Air — bila je mantra basket fanatika tijekom 1980-ih i molitva nekom dalekom košarkaškom bogu kojega smo prizivali uporno ponavljajući nadimke četvorice apostola, kao navijeni. Dok smo Magica i Birda viđali na fotografijama iz spektakularnih dvoboja u Gardenu ili Forumu, nakon čega smo se priklonili Jordanovoj crkvi u VHS kvaliteti, ispostavit će se da smo o onom prvom obaveznom nadimku najmanje znali. S vremenom smo naučili da je postojao itekako dobar razlog zašto je nabrajalica počinjala s tim famoznim doktorom. Razlog je jednostavan i pravičan jer radilo se o kronologiji: Dr. J je doista bio prvi. Prvi od superherojske vrste, svemogući igrač koji leti iznad obruča i radi stvari koje nikad nisi vidio. Gigant među divovima.

I nije to imalo toliko veze s košarkom, jer su postojali sjajni i veliki košarkaši prije i za vrijeme pojave Dr. J-a, poput Billa Russella, Wilta Chamberlaina ili Kareema Abdul Jabbara koji su nadmoćno vladali parketima. Radilo se upravo o — pojavi. Ne treba smetnuti s uma da su to bila vremena u kojima košarke nije bilo na televiziji, a najveće zvijezde poput Kareema nisu komunicirale s medijima. Zato je košarci trebao netko koga će ljudi htjeti vidjeti na utakmicama, netko o kome će se pričati, koga će voljeti. Interesantno, takav će se pojaviti ne u NBA-u, već u konkurentskoj ABA ligi koja je njegovala atraktivniji pristup košarci i naginjala prema showu.

Kada je Julius Erving 1971. potpisao svoj prvi profesionalni ugovor za Virginia Squires, započela je revolucija. Njeni će je akteri, kako to biva, postati svjesni tek kasnije.

“Nisam mislio da sam možda najtalentiraniji košarkaš na svijetu”, izjavio je Dr J. “Ali u drugoj sezoni u Squiresima postao sam svjestan da mogu pružiti nešto jedinstveno.” Tijekom dviju sezona u Squiresima imao je prosjek od 27 poena, 15 skokova i četiri asistencije po utakmici. No ‘operacijska dvorana’ u Virginiji ubrzo je postala pretijesna za Doktora. Onu veću i adekvatniju pronašao je na pravom mjestu tih 1970-ih, u New Yorku, gdje je zaigrao za Netse od 1973. do 1976. I ondje je Dr. J postao prvi u nabrajalici velikih nadimaka.

Uostalom, i sam nadimak je ovjeren u New Yorku, na svetom košarkaškom tlu i jednom od najuzbudljivijih terena na svijetu, u Rucker Parku u Harlemu. Na tom omalenom igralištu, pored osnovne škole i s omalenom tribinom, košarka je pripadala isključivo narodu i ondje se događala prava istina i konačna basket presuda svakome tko je zaigrao na njemu. Kao da je košarka postojala na dva nivoa: jedan je bio onaj profesionalni svijet basketa, s medijima, publikom i tržištem; drugi je bio ovaj na Ruckeru.

Paket-aranžman od igrača

Tu niste mogli prodavati maglu, glumiti ili spekulirati; na Ruckeru niste pobijedili kad ste dali više koševa od suparnika, nego kad ste vještinom i stilom osvojili srca publike koja je došla uživati. A nitko nikad nije privukao više publike od mitskog dvoboja Dr. J-a i streetball legende Joea The Destroyera Hammonda. Ljudi su se smjestili po svim krošnjama uokolo, kao i na krov obližnje škole. Bio je to dotad neviđeni spektakl koji je od tog terena stvorio košakraški oltar i na koje će do dana današnjeg dolaziti sami velikani poput Kobea Bryanta, LeBrona Jamesa, Allena Iversona, Kevina Duranta i ostalih. I to kao profesionalci.

Kako je prošao dvoboj Ervingove i Hammondove ekipe, možda se pitate. Pa… Dr J je potvrdio vlastitu veličinu, ali Hammond mu je zabio preko 50 poena. Dobrodošli na Rucker Park. Gdje poeni nisu najbitniji. Pravo mjesto za savršeni nadimak.

Legenda kaže da se komentator na terenu — naravno da ga je bilo, zaboga — trudio davati komplimente Ervingu nakon spektakularnih poteza pa ga je častio nadimcima The Claw ili Black Moses, nakon čega mu je sam Erving prišao i zatražio da ga se naziva, jednostavno, Doktor. Bio je to njegov nadimak iz srednje škole. Tim je potezom počeo graditi onog superstara sa slike, prvog od svoje vrste koji je pokazao da zna što želi na terenu i, jako bitno, izvan njega. Odabrao je savršenu frizuru, a od samih početaka bio je onaj igrač koji želi zadovoljiti publiku i igrati zanimljivu košarku, pa i nauštrb rezultata.

Promjene koje je izazvao mogu se slobodno nazvati — tektonskima. Kako u košarci, tako i u statusu samih košarkaša.

Ne znam je li smisleno to napravio ili ne, ali upravo je Dr. J bio prvi koji je ušao u popularnu kulturu i postao simbol sporta u novim vremenima. U vremenima bez utakmica na televiziji i uz ‘odgođene’ vijesti u novinama i magazinima, bio je čest slučaj da su ljudi za Dr J-a saznavali iz novina, magazina, stripova i dječjih emisija u kojima se pojavljivao uglavnom nacrtan ili uslikan.

Iako je shvatio važnost stila u igri i prvi počeo graditi vlastiti brend, ni slučajno nemojte misliti da na terenu nije kraljevao. Kao strijelac je bio neumoljiv, nezadrživ i uvijek gladan. Zbog želje za pobjedom i ozbiljnom posvećenošću voljeli su ga stariji, a zbog atraktivnih poteza oni mlađi. Bio je kompletan paket-aranžman od igrača, potvrđen i u dvorani, ali i u Rucker Parku, obožavan od navijača i medija. Zapravo, te dvije sezone u Squiresima, pa tri u New York Netsima daju se usporediti jedino s Jordanovom vladavinom s Chicago Bullsima. Takva je to dominacija bila.

Neuhvatljivi nadčovjek

Nije bilo petorke sezone ili nagrade u ABA ligi koja mu je izmakla, a Netse je odveo do titula 1974. i 1976. Također, upravo je on afirmirao zakucavanje i pretvorio ga u artističku vještinu koja je uključivala stil i umjetnički dojam. Pokazao je to na prvom Slam Dunk natjecanju koje je osmislila ABA liga na svom All-Staru 1976., kad se Doktor natjecao s Davidom Thomsponom, Artisom Gilmoreom, Georgeom Gervinom i Larryjem Kenonom. Koji su bili sjajni dunkeri, ali su se borili za drugo mjesto jer je — kako onomad reče Danijel — Dr. J zakucao s dvije lopte, kao i skočio sa slobodnjaka.

No, sve je to radio u ‘krivoj’ ABA ligi, barem su tako mislili glavešine u NBA-u. Zbog toga je zamišljeno spajanje trebalo biti izvedeno čim prije, jer je postojala prijetnja da bi se odnos snaga dvaju liga mogao izmijeniti, pa bi možda, nedajbože, ABA liga sebi pripajala NBA momčadi.

Veliko spajanje koje se dogodilo nakon sezone 1975./76. je tako u NBA odvelo četiri ABA tima: Denver Nuggetse, Indiana Pacerse, San Antonio Spurse i New York Netse, dok su dva (Kentucky Colonels i Spirits of St. Louis) raspuštena, a njihovi igrači se raspršili po NBA franšizama nakon drafta.

Najveća faca koja je time pojačala NBA ligu bio je upravo Dr. J, koji će otići u Philadelphiju 76ers i postati planetarna zvijezda. S njima će osvojiti tek jedan naslov, onaj 1983. s glavnim igračem Mosesom Maloneom kojemu je Dr. J, sada debelo u svojim 30-ima, poslužio kao savršeni čovjek za čuvanje leđa. Krajem 1970-ih i početkom 1980-ih pored Boston Celticsa i La Lakersa nije mogao proći do samoga kraja, te će njegova ostavština uvijek biti valorizirana uz taj ‘minus’. Što je vrlo površna i ordinarna nepravda.

Jer ne možete pričati o najvećima i najboljima ikad, a da Dr. J nije u najužem izboru.

Ipak, trebalo je vremena da mu se prizna sva veličina, utjecaj na stil kojim se košarka igra i dan-danas i značaj za spas basketa u SAD-u u presudnom trenutku i sve to došavši iz svojevrsnog limba ‘krive’ lige. Na prvi pogled bio je veći od košarke i života, afirmirao je zakucavanje kao zasebni element u bujajućem spektaklu. On je itekako izgradio modernu NBA ligu i bio taj koji je otvorio vrata sljedećim superstarovima poput Magica, Birda i Jordana, pa ako hoćete i Kobeja, Shaqa ili LeBrona i ostalima koji uzimaju stvar u svoje ruke i žele imati utjecaj ne samo na košarku, čemu smo itekako svjedočili u bubbleu obilježenom porukama pokreta Black Lives Matter.

I zato će njegova će slika u dresu NY Netsa zauvijek označiti superiornost američke košarke, a on tako postati prvi neuhvatljivi nadčovjek među obručima, poput kakvog superheroja čijim imenom počinje ona vječna nabrajalica najvećih.

Za mene će ostati zauvijek biti mitsko biće s one prevažne prve slike. Onaj koji u rukama drži onu loptu, najljepšu od svih.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.