Neka vas ne zavara ista sintagma koju će kasnije Will Smith i Martin Lawrence eksploatirati na velikom ekranu u nekoliko uspješnih filmskih nastavaka. Ne, ne, ne. Ovi su fakat bili loši. Ustvari, ajmo iskreno bez eufemizama — ti Detroit Pistonsi su bili najveći gadovi koji su ikada hodali parketom i koji su, na svekoliki užas, uzeli dvije titule zaredom 1989. i 1990. Upravo će ta razbojnička družina prekinuti dominaciju Lakersa i Celticsa u desetljeću na izmaku, ali i nemilosrdno odgojiti Michaela Jordana i Bullse na putu prema šampionskim 1990-ima.

Lekciju su održali na dotad neviđen i neponovljiv način koji se često karakterizira kao tučnjava, ali svesti Pistonse i njihovu košarku na puku tučnjavu bilo bi površno i jako pogrešno. Da se razumijemo, mlatili su oni koga su stigli i mogli, ali bili su malo zajebaniji likovi od toga. Bili su šampioni, i to drugačijeg, grubljeg kova. Jer u svijetu u kojem smo u najvećoj mjeri određeni vremenom i prostorom, samo takvi su i mogli biti.

Sirovom željom za pobjedom prodrmali su NBA ligu, na koncu čineći košarku boljom, nakon što ih je preživjela

U 1950-ima je Detroit postao centar automobilske industrije u SAD-u što je značilo da se grad doimao poput ostvarenog američkog sna. Radilo se dobro i puno, imalo se para, gradilo se i razvijalo. Ljudi su željeli živjeti u Detroitu, voziti lijepe i velike automobile po širokim cestama. Iako se činilo se da perspektivi i dobrom životu nema kraja, stvari su polako, ali sigurno počele tonuti, da bi u 1970-ima, nakon velike naftne krize krajem istog desetljeća, Detroit postao grad iz američke noćne more, daleko od američkog i bilo kakvog sna. Devastirana infrastruktura, propale tvornice i još propalije gradske službe, socijalna i rasna netrpeljivost će od Motor Cityja stvoriti grad slučaj čija će NBA franšiza reflektirati stanje grada.

Od 1957. Pistonsi su u ligi bili na glasu kao momčad s ponekom zvijezdom, ali bez tima. A kako će propadati grad, propadat će i Pistonsi. Konačno, krajem 1970-ih činilo se da je dno dosegnuto. U sezoni 1979./80. su imali 16 pobjeda, a u 1980./81. njih 21. U svlačionici je vladala sablasna atmosfera koja je sumorno okovala gotovo praznu dvoranu, ali i cijeli grad.

Poremetili ravnotežu igre

Vladao je očaj. Nitko nije želio igrati u Pistonsima. Nitko nije želio živjeti u Detroitu.

Zato te jadne 1979. praktički nitko nije niti obratio pozornost na to da je Jack McCloskey postao novi GM, a bio je dovoljno ljutit i željan osvete Lakersima, koji ga propustili postaviti za glavnog trenera i tako nagraditi za pet godina asistiranja Jerry Westu, koji je postao GM. Ispostavit će se da su Jack i Pistonsi bili dobitna kombinacija.

Priča o izgradnji šampiona počinje na draftu 1981. na kojem su izabrali Isiaha Thomasa, mladog plejmejkera sa sveučilišta Indiana s evidentnom karizmom koji će postati lider franšize, a u idućim sezonama Trader Jack će pametnim biranjima na draftu i lukavim trgovinama u ligi oformiti kostur novih Detroit Pistonsa. Vinnie Johnson i Bill Laimbeer su se pridružili 1982., a godinu poslije glavni trener postaje Chuck Daly, čovjek od najvećeg McCloskeyjevog povjerenja. Dovedeni su Joe Dumars i Rick Mahorn, te u finalnoj ‘graditeljskoj’ sezoni 1986./87. će roster kompletirati John Sailey, Dennis Rodman i Adrian Dentley. Čopor je tako postao spreman za lov na titulu.

Pistonsi su imali lukavog trenera kojemu su vjerovali, a od te 1987. će pet sezona zaredom igrati u konferencijskom finalu, triput će se domoći onog velikog, konačnog okršaja (1988., 1989. i 1990.), a iz dvaju posljednjih velikih finala izaći kao šampioni. Obilježit će upravo prijelaz između desetljeća u kojima je NBA postala velika i moćna te odigrati značajnu ulogu poput Lakersa, Celticsa ili Bullsa, bez obzira na to koliko je ljudi na ove riječi zakolutalo očima. Jer uvijek je tako — htjeli mi to ili ne, oni koji istražuju krajnje granice ostaju zabilježeni kao važni. Pistonsi su to učinili tako da su cijelu ligu, ali i košarku natjerali na razmišljanje o životnom prostoru kojeg želi zauzimati.

Već u prvim košarkaškim utakmicama ikad, nakon što je Dr. James Naismith 15. siječnja 1892. u školskom listu objavio pravila te nove zanimacije, događalo se nešto što tvorac nije želio. Igrači bi počeli jedni druge hvatati, držati, vući, pa i udarati, da bi potom uslijedilo kaotično trčanje i bježanje s loptom u rukama. Zato je Naismith uveo pravila o faulu i zabrani pukog trčanja s loptom. Cilj je bio unaprijed spriječiti grubosti i profilirati košarku kao sport u kojemu će vještina i gracioznost biti ispred fizikalija. Tom ravnotežom i njezinim podešavanjem će se košarkaški zakonodavci baviti kroz cijelu povijest basketa do današnjih dana.

A nitko tu ravnotežu nije tako poremetio i doveo u pitanje kao loši momci iz Detroita.

Košarka slomljenog nosa

Sumnjam da bi se dr. Naismithu svidjele Rodmanove izjave u kojima je pristup Pistonsa usporedio s onim u footballu, a ne mogu niti zamisliti kako bi stari James reagirao na opačine najopakijeg u čoporu, Laimbeera. U sjajnom ESPN-ovu dokumentarcu Bad Boys opisuje se tradicionalni Billov izlazak na sveti parket The Gardena prije utakmice sa Celticsima. Događalo se to pred navijačima u zelenom koji su Pistonse zdušno mrzili — što ne treba čuditi, jer upravo su ti detroitski huligani krajem 1980-ih, iz sezone u sezonu, mlatili i tukli Larryja Birda, Kevina McHalea i ostale, nemilosrdno ih šaljući u mirovinu.

Dakle, Laimbeer bi obavezno prvi izašao na parket, te bi u oluji psovki i negodovanja došetao do logotipa na terenu, onog Bostonova leprechauna, to jest simpatičnog vilenjaka iz irske mitologije, na kojeg bi momački pljunuo. Potom bi u klasičnom basket grifu patikama razmazao pljuvačku po njemu, što je dvoranu dovodilo na rub ludila. Nakon toga bi dohvatio loptu, zatrčao se prema košu i divljački zakucao, pretvarajući se u tom trenutku u najveću seljačinu koju ste ikad vidjeli.

Iako mi je cijela scena gnjusna, uvijek se cerekam dok ju gledam. Budimo realni — negativci nam trebaju, a nitko tu ulogu nije prihvatio tako posvećeno kao Pistonsi. Tamo gdje smo očekivali heroje i borbu suparnika, dobili smo drumske razbojnike i nepoštednu bitku s protivnicima. Nije ih bilo briga što će reći ostali košarkaši i navijači u ligi, ni što će reći javnost i novinari; zapravo, uživali su u tome.

Obilježeni negativnim predznakom u NBA mitologiji, bit će promatrani paušalno, kroz highlights sa žestokom muzikom i scenama u kojima na pod bacaju Birda, Jordana, Dominiquea Wilkinsa ili bilo koga tko bi im se našao na putu, bez obzira na renome. Propitivali su sudački kriterij i definiciju faula kao takvu, instinktivno kalkulirajući namjernim faulovima i tehničkim pogreškama koje su nemilice radili, ali s uspjehom koji je svima jako išao na živce.

Današnja analitička vremena ponudit će djelomično objašnjenje uspjeha njihove košarke ‘slomljenog nosa’. U analizi iz 2014. Benjamin Morris je ustvrdio da su momčadi od 1980-ih naovamo u NBA ligi imale 1,4 posto veće šanse za pobjedu nakon tehničke koju bi počinio igrač, a šanse bi porasle za čak 5,5 posto ukoliko bi istu počinio trener. Pistonsi su cijelu faul ideologiju usavršili jer u njihovom slučaju bilo je jasno da ih tehničke greške i namjerni faulovi nisu vodili u pobjedu, ali ponašanje koje je dovelo do njih jest. Naprosto, u obrani su Bad Boysi zategnuli strune igre gotovo do pucanja i iz negativnih stvari izvlačili korist.

Nakon što bi u obrani brutalno zaustavljali protivnika, uslijedio bi eksplozivni napad iz tranzicije koji bi vas znao ostaviti u čudu. Jasno se na protivnicima vidio izbezumljen govor tijela jer je ta sirova, neprezajuća energija utakmicu i nadigravanje činila sve besmislenijim. Vjerojatno ste to nekad pomislili na haklu igrajući protiv kakvih ‘krkana’ — kvragu i košarka i pobjeda, pa tko će s budalama igrati!?

Zimzeleni negativni predznak

No, u ovakvoj karakterizaciji često se zanemaruje koliko su dobro Pistonsi igrali u napadu.

Ako bismo ih teleportirali u današnju košarku, bili bi itekako konkurentni. Isiah Thomas i Joe Dumars bi u današnjoj ‘raširenoj’ košarci imali više prostora za egzekuciju, a vjerujem kako ne bi imali ništa protiv češćih šutova za tri pa se čine kao bolja verzija, recimo, Damiena Lillarda i C.J. McColluma. Također, small ball im ne bi predstavljao problem jer ukoliko tom dvojcu pridodate defenzivnu zvijer Vinnieja Johnsona i Rodmana, najboljeg skakača ikada, i bilo kojeg visokog — evo, neka bude Laimbeer — dobit ćete petorku koja bi vas vraški namučila na obje strane terena.

Nema sumnje, ‘drvosječa’ Laimbeer bi procvjetao, siguran sam. Njegov pick ‘n’ pop je bio savršen i tada, šut s poludistance i distance vrlo dobar, pa ne treba čuditi da je Bill peti strijelac u povijesti franšize, njezin najbolji skakač i peti bloker u povijesti. Neka vas ne zavaraju isječci u kojima caruju grubosti, Laimbeer je itekako znao igrati košarku.

Bad Boysi su bili šampioni i to se ne može dovesti u pitanje. Pobijedili su Jordanove Bullse tri godine zaredom (1988., 1989. i 1990.), svladali su Birda i Celticse 1988., Magica Johnsona i Lakerse 1989. i Portland s Clydeom Drexlerom 1990.

https://www.youtube.com/watch?v=IuWwWtjC06A

Daly i igrači osmislili su obranu zvanu Jordan Rules kojom su najboljeg igrača lige zaustavili kao nitko prije ili poslije, a Isiah Thomas je u playoffu pružao nadljudske partije — poput one treće četvrtine u šestoj utakmici finalne serije protiv Lakersa 1988. u kojoj je zabio 25 poena igrajući iskrenutog gležnja i toliko šepajući po terenu da vas boli dok gledate; zabio je 33 poena Bullsima u sedmoj, odlučujućoj utakmici konferencijskog finala 1989.; u finalnoj seriji 1990. imao je prosjek od 27,6 poena. Tih godina Thomas je bio najbolji plej u ligi jer je pored navedenoga vodio tim odlučno, nesebično i pametno, čineći ih boljim i uspješnijim.

Između Showtimea u 1980-ima i leteće košarke 1990-ih, ukazali su se i svojom sirovom željom za pobjedom prodrmali NBA ligu, natjeravši je da propituje i poveća kazne za faulove i tehničke pogreške, remeteći ravnotežu i na koncu čineći košarku boljom, nakon što ih je preživjela. Za NBA su bili isto ono što i Darth Vader za Star Wars — centralni negativac oko kojeg se vrti cijela priča i bez kojeg ne možete zamisliti storiju. Protivnike su natjerali da svoju igru učine fizičkijom i mišićavijom, a pritom su poraženi i pretučeni rivali ljutito kretali u teretanu želeći osvetu. Pitajte samo Jordana i Bullse, koji ne bi bili takvi šampioni da nije bilo batina u Detroitu, a Bad Boysi su agresijom u obrani i žestokom igrom pomaknuli košarkašku fiziku, i statiku i dinamiku.

Kao šampioni, platit će cijenu, a ona se u njihovom slučaju odnosi na negativni publicitet koji je, kao i priča o njima, zimzelen. Thomas nije bio član Dream Teama, iako mu je u njemu apsolutno bilo mjesto. Arhitekt šampiona McCloskey nije primljen u Hall of Fame; umro je 2009. Jordan će o njima s neugaslom mržnjom pričati u Last Danceu i navoditi neoprostivu sportsku uvredu nastalu napuštanjem terena nakon poraza od Bullsa 1991. u konferencijskom finalu i nepružanje ruke protivniku, to jest njemu. Zaboravio je kako je prije tog susreta izjavljivao da Pistonsi nisu pravi pobjednici i da su loši za košarku.

Ali tako to ide s lošim momcima. Pričat će se o njima dugo i iskreno će ih se mrziti, ali nitko ne može Pistonsima uzeti njihovo mjesto u NBA povijesti nakon što su krajem 1980-ih po terenima širom lige ispitivali protivnike koliko zapravo žele pobijediti.