Zvijezde koje to nisu

Opet zlatni olimpijci Martin i Valent Sinković su mentalne gromade

Zadnja izmjena: 29. srpnja 2021.

Oni su zvijezde koje to zapravo nisu, barem ne u Hrvatskoj.

Jasno, dosad valjda već svi u državi znaju ili za braću Sinković ili su barem načuli za njih, ali malo tko je čekao 2:18 u noći kako bi uživo pogledao njihov lov na treću olimpijsku medalju, i to u trećoj različitoj disciplini. Onaj tko je ipak čekao, nije se razočarao. Martin i Valent dominantnom izvedbom osvojili su zlato u tokijskom Sea Forest Waterwayu i postali apsolutne legende u veslačkom univerzumu.

Danas će nedvojbeno zauzeti naslovnice svih portala i dnevnih tiskovina te se naći kao tema razgovora u raznim društvima, ali pitanje je koliko će njihova slava potrajati? Veslanje se naprosto nije pokazalo kao sport koji može pobuditi veliko zanimanje među Hrvatima, pa čak ni kada pod nacionalnom trobojnicom nastupaju ljudi koji dominiraju na globalnoj sceni. Ne govorim sad, dakako, o razini uzbuđenja koju za sobom povlače ekipni sportovi poput nogometa, košarke i rukometa, ali veslanje se ne može nadati ni pompi koja prati boks, atletiku ili alpsko skijanje onda kad hrvatski predstavnici visoko kotiraju.

Usprkos tome, veslanje je jedan od najuspješnijih hrvatskih sportova, koji je Hrvatskoj od neovisnosti dao šest olimpijskih medalja, a polovicu od tih potpisuju Martin i Valent.

Sinkovići su sasvim svjesni da u percepciji šire javnosti gromko odjekne samo olimpijska medalja, a u njihovu slučaju samo zlatna

U Londonu 2012. su osvojili srebro u četvercu na pariće zajedno s Damirom Martinom i Davidom Šainom. Potom su odlučili krenuti svojim putem te su sljedeći olimpijski ciklus posvetili dvojcu na pariće. U novoj disciplini došli su do toliko željenog zlata nakon što su u furioznih završnih 500 metara prestigli litavski dvojac. Međutim, svega nekoliko mjeseci nakon najvećeg uspjeha Sinkovići i njihov trener Nikola Bralić iznenadili su javnost odlukom o još jednoj promjeni discipline — u novom, pokazat će se, petogodišnjem olimpijskom ciklusu braća će odbaciti po jedno veslo i iz tzv. skula prijeći u rimen disciplinu dvojac bez kormilara. Promjena nakon Londona smatrala se logičnom zbog težnji da se povećaju šanse za zlatom, dok je javnost na novu promjenu gledala kao na nepotrebni ekshibicionizam — zašto odustati od onog u čemu si najbolji?

“Želimo probati neke nove stvari, nitko na svijetu to još nije učinio. Znamo da će biti teško, ali volimo izazivati svoje tijelo”, objasnio je tada Valent, dok je Bralić pridodao: “Oni su do sada bili lovina, četiri godine nisu izgubili utrku. A sada će postati lovci”.

“Eto ga, uživajte!”

Veslanje je sport koji iziskuje golemu snagu i izdržljivost, što podrazumijeva mnogo, mnogo patnje na treninzima. To znači da nema življenja na staroj slavi; stalno se mora raditi maksimalnim intenzitetom jer će vas u suprotnom konkurencija dostići i prestići. Zaista je teško održati motivaciju na najvišoj razini u tako dugom nizu godina, stoga je Sinkovićima promjena u psihološkom smislu sjajno došla za razbijanje rutine. Energično su prionuli savladavanju nove tehnike i istovremeno držali fizičku spremu na najvišoj razini.

Plodovi su došli frapantno brzo.

Nakon nepunih godinu dana treninga postali su doprvaci u novoj disciplini, da bi u sljedećim godinama triput osvojili zlato, a tome su dodali i tri europske titule. Međutim, Sinkovići su sasvim svjesni da su sva ta odličja, kao i brojna ranija, samo fusnota u percepciji šire javnosti. Veslanje je jedan od onih sportova u kojima gromko odjekne samo olimpijska medalja, a u njihovu slučaju samo zlatna. Dobro se sjećaju Londona 2012. kada su kao prvi favoriti u četvercu osvojili srebro — mediji su već napravili ražanj, a zec je ostao u šumi i posljedično se na vrhunski uspjeh gledalo s daškom razočaranja.

Sinkovići su svoj život posvetili sportu koji iziskuje brutalne napore, a na eventualnu istinsku slavu čeka se četiri godine, u ovom slučaju i pet. I onda dođe taj dan: ili jesi ili nisi. U slučaju podbačaja sve te svjetske i kontinentalne titule u percepciji javnosti postale bi potpuno irelevantne jer bi, jamačno, prevladavajući zaključak dežurnih stručnjaka za sve bio otprilike: “Tako to bude kad eksperimentiraš, kog vraga se nisu držali pobjedničke discipline?”, uz ljutito mjerkanje rang-ljestvice medalja s koje bi brisali već upisano hrvatsko zlato.

Tako to, nažalost, ide s manje popularnim sportovima, ali Sinkovići su pokazali da su pored svega i mentalne gromade — svladali su pritisak očekivanja javnosti, kao i pritisak rumunjske posade u završnici te osvojili novo zlato i to ne za sebe, nego za sve kojima će to išta značiti:

“Eto ga, uživajte!”, razdragano su poručili u intervjuu nakon utrke. Neka uživaju svi iskreni ljubitelji hrvatskog sporta, ali i oni koje njihovo zlato veseli samo radi broja klikova na poveznice ili preskakanja susjeda na ljestvici medalja.

Braća Sinković su prave legende, ali i zvijezde koje to zapravo nisu. No, danas… Danas to nije slučaj. Svanuo dan koji su iščekivali pet godina.

Dan kada svi u Hrvatskoj slave s njima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.