Za mlade tenisače sezona nikada ne završava. Tenis je surov sport; jako je malo onih koji imaju talent, kvalitetu, psihu, sposobnost, ali i novac da prođu filtar i nađu se među najboljima. Na kraju dana, put je za sve jednako težak i realnost je potpuno drugačija od sna koji je svima i svuda isti – postati broj jedan.
Isti san sanja i Duck-hee Lee. Tek 18-godišnji Južnokorejac koji se u svojoj juniorskoj karijeri prometnuo u jednog od najboljih mladih igrača svoje generacije. Već sa 14 je prešao u profesionalne vode i počeo skupljati bodove; ove je sezone odigrao pet Futuresa i osvojio četiri, a igrao je i četiri polufinala i jedno finale na Challenger Touru. Kraj godine dočekao je kao 149. igrač svijeta; treći je najbolji 18-godišnjak na svijetu, odmah iza Francisa Tiafoea (108.) i Stefana Kozlova (116.).
Uz jednu vrlo važnu razliku. Duck-hee Lee je gluh od rođenja.
Sa dvije godine starosti liječnici su mu prvi put otkrili probleme sa sluhom; sa sedam mu je službeno dijagnosticirana gluhoća. Započeo je obrazovanje u specijalnoj školi za gluhe, ali njegovi su roditelji odlučili pomoći mu da napravi korak dalje. Odustali su od učenja znakovnog jezika – Duck-hee ga uopće ne zna – i naučili ga da čita s usana i govori. Individualni sport vidjeli su kao idealnu terapiju, a nakon što je isprobao streljaštvo, streličarstvo i golf, sedmogodišnji Duck-hee prvi je put u ruku uzeo reket i zaljubio se u njega.
Jedna od ključnih stvari u tenisu je tajming. Sposobnost da ocijeni savršeni trenutak u kojem se reket treba spojiti s lopticom što dolazi velikom brzinom i mijenja smjer, da joj snagu i usmjeri je gdje želi, to je ono što razdvaja profesionalce od amatera. Dok su igrači još u mlađoj dobi, obično je dobar tajming ono prema čemu treneri mogu prepoznati vrhunski talent. A ključan za tajming je, između ostalog, zvuk. Doslovno svi igrači uče tempirati svoj udarac slušajući zvuk koji dolazi s žica suparničkog reketa, što im omogućuje da procijene brzinu i putanju loptice, odnosno da odluče o svom idućem potezu.
Zvuk koji Duck nikada nije čuo.
Bolji instinkti
Studije su pokazale da ljudi brže i bolje reagiraju na auditivni nego na vizualni stimulans. Prema istraživanju američkog Nacionalnog zdravstvenog instituta, čovjeku za reakciju na ono što vidi treba između 180 i 200 milisekundi, dok na na ono što čuje reagira za 140 do 160 milisekundi.
Ne čujem lopticu, ali zato su moji instinkti bolji. Gledajući suparnika, način na koji se namješta, način na koji zamahuje rukom, sve to mi pomaže da se pripremim za udarac
Na Wimbledonu 2003. godine Andy Roddick je objasnio kako njegova prva reakcija na suparnikov udarac dolazi nakon što čuje lopticu da udara u reket; to je ono što mu daje prvu informaciju o udarcu koji ide prema njemu i po čemu odlučuje o svom idućem potezu. Martina Navratilova je pretjeranu glasovnu reakciju na udarce nazivala varanjem – smatrala je da suparnice tako skrivaju zvuk udarca koji su odigrale, a 1993. se na US Openu žalila na zvukove koje su proizvodili avioni koji su prolazili iznad New Yorka. Ove godine Andy Murray je tražio da glavni sudac zaustavi meč jer mu je zvuk udaraca kapi kiše na krovu stadiona Arthur Ashe remetio koncentraciju.
“Sluh nam pomaže shvatiti brzinu, spin i snagu kojom protivnik udara lopticu“, rekao je Murray nakon meča. “Ako bismo igrali s ušima pokrivenim slušalicama, bila bi to velika prednost za suparnika”, hipotetski je zaključio.
Međutim, Lee ne misli da mu je gluhoća nedostatak; on tvrdi da mu je u većini slučajeva prednost. Ne samo zato što je u mogućnosti, kako kaže, biti potpuno koncentriran i to za razinu više od svojih suparnika, nego i zato što je ostala osjetila razvio jače od ostalih.
“Od rođenja ne čujem pa nikada nisam ni razmišljao o tome”, objasnio je u nedavnom razgovoru za New York Times. “Kad sam počeo igrati tenis, razvio sam vlastite metode. Ne čujem lopticu, ali zato su moji instinkti bolji. Gledajući suparnika, način na koji se namješta za udarac, način na koji zamahuje rukom, sve to mi pomaže da se pripremim za udarac. Moje su oči zamijenile uši”.
Zaslužiti poštovanje
Lee ne može čuti odluke sudaca, a u juniorskim danima često je igrao na turnirima gdje linijskih, a ponekad ni glavnih sudaca, uopće nije bilo. Čak i kada su suci prisutni, Lee nije u stanju procijeniti sve njihove odluke; on čita s usana kada su u pitanju razgovori sa najbližima i s trenerom, ali to ne pomaže na terenu, pa priznaje da često igra poene, a da ne zna što su suci odlučili dok gem ne završi.
Duck-hee Lee je jedan od najperspektivnijih tenisača svoje generacije, ali činjenica je i to da je u protekle dvije godine stagnirao i da se od njega očekuje da uskoro napravi iskorak u karijeri. Završetak sezone bio je bolji nego kompletne posljednje dvije, ali Ducku i dalje nedostaje agresivnosti, više igre na mreži, bolji servis, a ne pomaže ni činjenica da je sa 175 centimetara visine jedan od najnižih igrača na Touru.
Prije deset dana u kineskom Zhuhaiju igrao je finale play-off turnira u kojemu je jedina nagrada bio wild-card za glavni žrijeb Australian opena. Izgubio je od Denisa Istomina (7-5, 6-1), pa će za svoj prvi nastup na Grand Slamu ponovno morati u kvalifikacije. Cilj naredne sezone je preko Challengera probiti se u top 100 i pridružiti se elitnoj skupini igrača budućnosti. I to ne usprkos problemu sa sluhom, nego zahvaljući njemu.
“Ne mislim da se moja karijera svodi na nadilaženje tog hendikepa. Želim zaslužiti poštovanje, da me poštuju i pamte zbog teniskih dostignuća i mogućnosti. I zato dajem sve od sebe”.
