Kako mjeriti trud? Kako kvantificirati želju? Kako pogriješiti ako koristite općenite pojmove?

Na YouTubeu postoji video koji je uvelike oblikovao moje shvaćanje sporta. Argumenti i dubinsko razumijevanje materije kojima Mark Cuban uništava Skippa Baylessa najbolje pokazuju put kojim bi sportsko novinarstvo trebalo ići i savršeno ilustriraju ono čemu tu na Telesportu težimo. Za one koji ne prate NBA, Cuban je vlasnik Dallas Mavericksa, a Skipp je novinar na honoraru od oko 5,5 milijuna dolara godišnje, s time da je za prelazak na Fox dobio četiri milijuna dolara bonusa. Iako je svima jasno da je Skipp mnogo više zabavljač nego novinar i da se više bavi stand-up komedijom nego analizom, ipak je savršeno vidjeti njegovu zbunjenu facu.

Upravo bi skippovski bilo zaključiti kako je Hrvatska izgubila jer je Zlatko Horvat promašio penal, zato što je to najlakši zaključak koji se može izvući.

Ipak, nije točan na nekoliko razina. Prvo, Horvat nije promašio gol za dva metra nego mu je Torbjørn Bergerud sjajno obranio udarac. To je sport, a bahato bi bilo smatrati da se drugu stranu baš ništa ne pita, iako je glavno obilježje naše sportske kulture stav da nas netko ne može pobijediti, nego mi možemo samo izgubiti. Drugo, sama utakmica je imala nekoliko ključnih momenata prije i poslije tog događaja.

Recimo, može se povući neki zaključak o tome kako su se psihički raspali u produžecima i kako nije bilo šanse da se utakmica dobije. To bi opet bilo najlakše i vrlo skippovski, jer dalo bi se izvući i dobar naslov koji bi bio klikan.

Međutim, to opet nije točan zaključak.

U produžetku Hrvatska ima dva razlike i šut Eivinda Tangena blokira Domagoj Duvnjak. Loptu ne stiže dotaknuti Ivan Pešić i ona odlazi u korner, a u nastavku akcije dolazi do penala koji vraća rezultat u egal. Znači, Hrvatska je i u produžecima bila u igri, milimetri su je dijelili od napada za tri razlike. To nije pozicija u kojoj se obično nalazi raspadnuta ekipa, jednako kao što raspadu sklone ekipe ne osvajaju četiri bronce iz pet pokušaja u zadnjih pet godina.

Momčadi, pa ni treneru, ne mogu se zamjeriti neke kardinalne greške. Iako sam veliki sam protivnik slavljenja poraza i smatram da smo gledali Hrvatsku koja se nema razloga sramiti svoje predstave u jednoj jako zanimljivoj utakmici protiv jako dobrog protivnika koji nije puno poklanjao.

Ipak, svaka utakmica mora biti analizirana.

Pitanja moraju biti postavljena, a ovaj put naći uzrok poraza znači ući u suptilne detalje.

Prvi detalj je igra Luke Cindrića koji se istaknuo kao naš najbolji strijelac i asistent dosadašnjeg dijela prvenstva. Nakon utakmice protiv Španjolske u segmentu koji se bavio Norveškom spomenuli smo kako je to ekipa slična Njemačkoj, samo što Norvežani brže trče.

Protiv Njemačke je Cindrić zabio jedan gol iz pet pokušaja, dok je protiv Norveške ostao na nula od tri. Razlog nije taj što ne zna igrati protiv jakih momčadi s obzirom na to da je protiv Španjolske zabio pet, a protiv Mađarske četiri komada. On ima nevjerojatnu brzinu, vic u igri koji ima natruhe balićevskog, odličan je igrač 1 na 1 koji pritom vidi pozicije suigrača, što je potvrdio s tri asistencije. Međutim, 1/8 protiv Norveške i Njemačke uzrokovano je time što njegovom stilu igre ne odgovaraju obrane koje igraju plitko i bez izlazaka. U tim je situacijama šut jedina opcija, a njegovih 1,82 visine i nisu neka referenca za prepucavanje blokova.

Manjak njegovih minuta uzrokovao je povećanje Duvnjakovih, što se osjetilo na učinku. Ionako usporen ozljedom, Duvnjak je šutirao iznimno slabih 3/13, a tom učinku je kumovala još jedna stvar koja je bila dio strategije. Naime, Hrvatska nema igrače koji su jednako dobri u oba smjera i nema krila koja mogu dati velik doprinos obrani, tako da je morala usporiti igru do krajnjih granica. Iako je time dovela i sama sebe na rub bezidejnosti, to je bio rizik koji se morao prihvatiti, jer jurnjava nije bila opcija.

Pobjeđuje se kao ekipa i gubi se kao ekipa. Od nekoliko prilika da prelomimo utakmicu protiv Norveške nismo iskoristili nijednu

Norvežani su protiv Mađara imali 56 napada u utakmici, dok su protiv Hrvatske ukupno s produžecima imali 58. Dakle, oduzeta im je tranzicija i time je ograničen njihov potencijal. Namjerno forsiranje dugih napada značilo je izrazito visok broj završetaka napada u situacijama pritiska sudačkih ruku. Duvnjak je uzimao šutove jer je kod momčadi s jakom tranzicijom bolje uzimati šutove sa sredine kako bi bekovi mogli pokrivati kontru i kako se ne bi moglo odigrati iza njihovih leđa. Samo 2/11 s 9 metara lako je moglo biti zaboravljeno da je jedna od one dvije stative završila u golu. Posebno ona u 49. minuti iz kontre za dva razlike, iza čega Tin Kontrec dobiva isključenje.

A kad se Duvnjak umori, umori se i Hrvatska.

Od vanjske linije nismo dobili potrebnu količinu šuterske moći. Uostalom, i rotacija je smanjena na četiri čovjeka. Uz Cindrića, čiji smo slučaj obrazložili, Stipe Mandalinić nije se snašao u uvodnom dijelu utakmice – gubio je poziciju, a preko njega su Norvežani ciljali gurati tranziciju. Odigrao je samo 5:51 minutu napada, a startao je jer je ideja bila sačuvati Marka Mamića za drugi dio utakmice, kad će lijevi bek igrati na daljoj strani odakle je teže mijenjati obrana-napad.

S druge strane, Luka Stepančić nije imao pravu zamjenu, s obzirom na to da je Luka Šebetić ozlijeđen i da mu je gležanj u takvom stanju da ne može previše pomoći. Odigrao je prilično pasivno, imao je tri izgubljene lopte, dva skrivljena penala i tri isključenja.

Bilo bi sad iznimno lako natovariti na njegova leđa svu težinu poraza s obzirom da je griješio u krajnje delikatnim situacijama: isključenja na -1 u produžetku, na +1 u 55. minuti i na -2 u prvom poluvremenu; penal na -2 s isključenjem, te penal na +2 u produžetku. Ali je također zabio tri gola iz četiri pokušaja i tome pridodao tri asistencije, bio je iznimno discipliniran, nije forsirao šut i time davao Norveškoj priliku istrčati kontre. Odradio je iznimno bitnu rolu u obrani – kako na postavljeni napad, tako i još više u pokrivanju tranzicije. Lako je sada staviti metu kritika na Stepančića pošto smo navikli na više od njega u napadu, ali napravio je veliki posao koji se ne vidi na statistici. A još važnije, naučimo napokon kako jedan čovjek ne može biti kriv za poraz. Pobjeđuje se kao ekipa i gubi se kao ekipa.

Može se postaviti još nekoliko pitanja. Recimo, oni koji pitaju zašto je Horvat pucao penal ne znaju da nema zamjena poslije isteka vremena, a za sva kadrovska pitanja će biti dovoljno vremena nakon što stvarno završi turnir. Nakon gledanja snimke može se izvući desetak stvari i mogao sam napraviti barem 20-ak iscrtanih grafika pluseva i minuseva s obje strane. Možemo ići i u još sitnije detalje, ali to nema previše smisla.

Od nekoliko prilika da prelomimo utakmicu, od kojih je najupečatljivija bila Horvatov penal, nismo iskoristili nijednu.

Ali nisu ni Norvežani bili savršeni.

Krajem prvog poluvremena imali su +3 i igrača više i nisu se odvojili. Imali su krajem utakmice čovjeka više i primali su golove. Obrane su s obje strane bile vrhunske, ali ni njihov napad nije briljirao i često se činio potpuno nedoraslim trenutku. Ipak, na kraju su imali više svježine, dužu klupu i spremnije igrače. Što, uostalom, nije nimalo iznenađujuće.

Naime, Norvežani nisu bili na Olimpijskim igrama.

Gotovo dva mjeseca su bili slobodni za razliku od svih drugih vrhunskih reprezentacija i to su vrijeme igrači uložili u saniranje sitnih ozljeda i skupljanje snage. Nagomilani su umor trećeg velikog natjecanja u godinu dana osjetili svi, dok su Norvežani došli bez ijednog značajnijeg otkaza. U utakmici na jednu loptu koju odlučuju detalji, ispada da je jedna od ključnih stvari bila činjenica da smo ih ostavili doma u kvalifikacijama za Rio. Odigrali su na momente fenomenalnu utakmicu, iskoristili su svoju šansu i zasluženo idu u finale, gdje je jednako lako mogla završiti i Hrvatska. U utakmici u kojoj odlučuju detalji ima milijardu stvari koje možemo analizirati i svaka od njih ima svoju težinu, ali na kraju se uvijek nekako svede na to da razliku radi stativa gore ili dolje, obrana tamo ili ovamo.

Međutim, prvenstvo opet pokazuje da rukomet vode krivi ljudi.

Za početak, postoji uzorak dodjeljivanja prvenstava. Tako je 2001. Svjetsko prvenstvo dodijeljeno Francuskoj za oproštaj Jacksona Richardsona, 2007. je bila zamišljena kao poligon za opraštanje dominantne njemačke generacije sa Stefanom Kretzschmarom, Florianom Kehrmannom i Henningom Fritzom, dok je 2009. Hrvatska trebala biti na vrhuncu i doma pripremiti silazak sa scene nekim velikanima, kao što sad rade Francuzi. Jednostavno, velikim generacijama se daje prilika da na domaćem terenu odrade prvenstvo dok su neki od nositelja igre još dovoljno mladi, što dodatno ubija neizvjesnost.

Ipak, ovdje se ide korak dalje. Realno, ni Hrvatska ni Norveška nisu realna prijetnja Francuskoj. Međutim, Danska je bila i zato su poduzete mjere da ne pokvari planove. Dirigiranim ždrijebom najprije bi imala dan manje prije četvrtfinala, onda i dugo putovanje iz Albertvillea u Pariz, a onda bi do finala imala čitav dan manje. Koliko to znači za regeneraciju i svježinu, ne treba uopće spominjati.

Koliko je ugrožen osnovni fair play govori i situacija u kojoj se spletom okolnosti našla Hrvatska.

Odigrano je 70 minuta iscrpljujućeg rukometa samo 20 sati prije utakmice za treće mjesto, u kojoj reprezentaciju čeka suparnik koji je imao čitav dan više za odmor i pripremu, taktičku i mentalnu. Kako dobiti tu utakmicu? Najvjerojatnije jako teško ili nikako, jer proces oporavka je sasvim mjerljiv, jednako kao što je mjerljiva i razumna prednost Slovenije. A onda će na svoje doći svi Skippovi Baylessi ovog svijeta s paušalnim procjenama, općenitim stvarima i pričom o srcu, bubrezima i ostalim unutrašnjim organima.