Čovjek koji je buljio u ekran

Butlerovski način

Brad Stevens i Gordon Hayward opet su zajedno

Obale rijeke Charles posljednjih su dana svjedočile ponovnim sastancima starih prijatelja. Paul Pierce potpisao je novi ugovor sa Celticsima kako bi službeno otišao u penziju u zelenom dresu koji će uprava kluba umiroviti i ostaviti da visi sa krova TD Gardena, zajedno s dresovima Dennisa Johnsona, Billa Russella, JoJoa Whitea, Boba Cousya, Toma Heinsohna, Toma Sandersa, Johna Havliceka, Davea Cowensa, Dona Nelsona, Billa Sharmana, Eda Macauleya, Franka Ramseya, Sama Jonesa, K.C. Jonesa, Cedrica Maxwella, Kevina McHalea, Larrya Birda, Reggieja Lewisa, Roberta Parisha i Jima Loscutoffa. Nastave li Kelti ovim tempom uskoro će ostati bez brojeva za aktivne igrače, no nema nikakve sumnje da je The Truth zaslužio da mu se dres pridruži majicama prijašnjih velikana Kelta.

Pierceov povratak u Boston je čisto ceremonijalne prirode i njegov ugovor, koji vjerojatno ne traje dulje od 10 dana, neće utjecati na cap space, a samim tim ni na budućnost Celticsa. Usprkos tome što su navijači bili uzbuđeni i razgaljeni povratkom čovjeka koji je obilježio gotovo dva desetljeća košarke u Bostonu, jedan drugi reunion ih je puno više ugrijao.

Brad Stevens i Gordon Hayward opet su zajedno.

Dojučerašnja zvijezda Utaha i najbolji mladi trener lige vjerojatno se ne bi danas nalazili u NBA-u da nisu nabasali jedan na drugog prije devet godina na kampusu malenog sveučilišta Butler.

Bulldogsi su bili tipična mid-major ekipa u nebitnoj Horizon League konferenciji sa sporadičnim uspjesima. Uspjesi su prestali biti sporadični kada je na njihovu klupu zasjeo 25 godišnji Brad Stevens. Nije se teško identificirati s današnjim trenerom Kelta; pasionirani obožavatelj košarke bio je više nego solidan srednjoškolski igrač (video) koji se izuzetno trudio da unaprijedi svoje vještine, ali istovremeno i dovoljno pametan da bi znao kako sa svojim sposobnostima nikada neće imati igračku karijeru vrijednu spomena. Umjesto da ode na neko sportsko sveučilište, upisao je ekonomiju na DePauwu. Nakon što je zaradio diplomu, nudio mu se posao u marketingu farmaceutskog giganta Eli Lilly. Stevens je sjeo za stol sa svojom djevojkom Tracy i objasnio joj kako se želi baviti košarkom. Bilo im je po 23 godine i ona je bila na zadnjoj godini prava, što je značilo da neće biti gladni ako njegovi ‘hoop dreams’ postanu noćne more, pa mu je nakon dva sata razmatranja dala zeleno svjetlo.

Stevens je postao volonter u uredima Butlera. Živio je u prijateljevom podrumu i radio u lancu restorana da bi se prehranio. Godinu kasnije postao je asistent. Gladan znanja i strastven bio je uključen u sve aspekte igre, od regrutiranja igrača, analize suparnika, do pripreme taktike i njene implementacije na terenu. Bulldogsi su odjednom prestali biti ekipa koja svake prijestupne ulazi u March Madness. Postali su ime.

Celticsi će igrati butlerovsku košarku. Stevensovsku košarku. Haywardovsku košarku. Igrat će lijepo, atraktivno, brzo, pametno i proeuropski. Pravedno.

Pet godina kasnije Stevens je navršio 30. Trener Bulldogsa Todd Lickliter napustio je mali Butler kako bi preuzeo Iowu. Uprava Bulldogsa nije željela ganjati skupog trenera. Odlučili su naći jednog među svojim mladim asistentima. Trojica su bila u konkurenciji. Brad Stevens je bio najbolji među njima. Momčad koju je naslijedio od Licklitera ustrojio je u pametnu, podmazanu mašinu koja je završila sezonu s 30 pobjeda i samo tri poraza, najbolji rezultat u povijesti sveučilišta. Ušla je u drugo kolo Madnessa, ali dalje nije mogla. Igrala je impresivnu košarku, no deficit u talentu uvijek ispliva na površinu. Mid-major sveučilišta u modernom NCAA-u teško mogu imati kontinuitet rezultata. Na kraju sezone Stevens je dobio novi ugovor na čak sedam godina, ali nitko nije ni u ludilu očekivao da će u sljedećoj sezoni bilo što napraviti. Dapače, predviđanja su govorila da će biti tek peti u svojoj njonjavoj Horizon ligi. Čak četiri startera napustila su faks i Stevens je morao složiti novu momčad. Ne ući u March Madness nije bila katastrofa za Butler, to je bila norma.

Stevens je želio ukinuti normu.

Bacio se na regrutaciju. Butler je sveučilište u Indiani, a Indiana je oduvijek bila košarkaška meka. Od 14 Butlerovih igrača u novoj sezoni, njih devet je bilo iz susjedstva.

Među njima se našao i štrkljavi klinac s klempavim ušima iz Brownsburga. Gordon Hayward naučio je igrati košarku uz pomoć svog 178 cenata visokog oca Gordona. Stari je pogledao sebe u zrcalu, pogledao je njegovu mater Jodie koja je bila iste visine i logično zaključio da će Gordon Đunijor ostati prosječno visok momak. Odmalena ga je učio kako igrati kao plej, kako čitati igru, driblati loptu, razigravati suigrače i pouzdati se u sistem i momčadsku košarku. Srećom pa se ćaća Gordon propisno zajebao – sin ga je prerastao za 25 centimetara. Hayward je ozbiljno razmišljao da se okani košarke i posveti tenisu kada mu se dogodio nagli izrast u svega dvije godine. Ostao je u svijetu basketa te je na kraju srednje dobio tri ponude za školarinu. Prihvatio je Butlerovu ponudu ne zato što mu se sviđao program, ne zato što je Stevens ostavio toliko bolji dojam, ne zato jer su imali najraskalašenije zabave na kampusu, nego zato jer je Hayward geekčina i želio je ići na faks na kojem mu treninzi ne bi smetali studiju računarstva koji je planirao upisati. Nitko, pa ni on sam, nisu očekivali da će ostaviti trag kakav je ostavio.

Hayward i Stevens bili su par stvoren u raju. Krilni igrač (u koledžu više četvorka nego trojka) koji savršeno dribla s loptom, čita suparničku igru, fino šutira i završava oko obruča – dakle, igrač kroz kojeg se može vrtjeti kompliciran sustav i trener sa svježim, nadahnutim, neviđenim košarkaškim idejama složili su se kao pršut i rukola na pizzi. U drugoj Haywardovoj godini Butler je ušao u March Madness zahvaljujući sistemu u koji se odlično uklopio, zajedno sa Shelvinom Mackom, još jednim igračem kojeg je Stevens izgradio i koji danas igra kao prosječan igrač rotacije za Orlando Magic.

Rijetke su sveučilišne ekipe koje u istoj godini daju dva NBA igrača, no kada ih je trener Celticsa regrutirao, nitko nije vidio Haywarda i Macka u najjačoj ligi svijeta. Stoga je Butlerov pohod prema tituli iznenadio mnoge. Postali su tipična Pepeljuga na Velikom plesu, nokautirali su niz na papiru kvalitetnijih momčadi i dogurali do finala gdje ih je čekao veliki Duke. Došli su blizu. Puno bliže nego je itko mislio da je moguće. Haywardov šut s centra u zadnjoj sekundi pogodio je tablu, pomilovao obruč i ispao van. Da je šut ušao, bio bi to vjerojatno najznačajniji i najslavniji buzzer beater u povijesti koledž košarke. Mali Butler kao David protiv Dukeovog Golijata. Šut nije ušao. Sezona se završila.

Mnogi su nagovarali Haywarda da ostane do kraja studija na faksu. Zasluge za uspjeh sveučilišta mnogi su pripisivali sistemu i smatrali da Gordon nema šanse u NBA-u, da je prespor i slabašan, da je sistemski igrač i ništa više. Priznajem, i ja sam bio među njima. Lako za mene, u istom kampu bili su i njegovi roditelji! Ćaću je bilo strah da i on i sin ne puknu pod pritiskom NBA skauta, dok je mama smatrala da joj sin nije bio duhovno spreman za igranje u svijetu NBA lige. Hayward se u tom trenutku okrenuo Stevensu u kojem zbog male razlike u godinama nije mogao pronaći očinsku figuru, već starijeg brata. Trener ga je uvjerio da je spreman. Uvjerio ga je da će biti top 20 pick. Gordon je izašao na draft te je izabran devetim pickom.

Mnogi su, kažem, Haywardov uspjeh pripisivali genijalnom sistemu Brada Stevensa i smatrali da neće uspjeti u NBA ligi. Drugi su pak mislili da će se Butler bez Haywarda raspasti. Oba tabora bila su u krivu. Gordon je izrastao u krasnog, na trenutke jako podcijenjenog NBA igrača. Stevens je sljedeće godine odveo maleni Butler do još jednog finala.

Par godina kasnije i on se našao u NBA-u.

Na sportskim borilištima kampusa u Indianapolisu postoji nešto što se zove The Butler Way. Filozofija je to koja postoji već desetljećima, a najlakše ju je objasniti motom “kolektiv je iznad pojedinca.” Nije to rijetka filozofija na kampusima u Americi, osobito onima koji ne mogu privući sjajne igrače, ali u Butleru se primjenjuje bez pogovora. Najveća zvijezda sa sportskom školarinom ima isti tretman kao i walk-on igrač. Svi su podređeni uspjehu škole. Svi moraju raditi na sebi, ali za druge. Sebičnosti nema. Pod Stevensom je ta mantra odvedena u ekstrem. Stevens je uveo Butler u novo doba košarke – odnosio se prema igračima kao prema odraslim osobama, poštovao je svakoga i davao je svima šansu, nikada nije podizao glas, ali kada bi izrazio svoje razočarenje u nešto, igrači bi se osjećali pokunjeno, kao da su izdali najboljeg priku. Uveo je mnoge novine u igru, od kontinuiranog pritiska do širenja napada i započinjanja akcija kroz visoke pozicije. Igrači su ga voljeli. Čak i najlošiji igrači su znali da postoji šansa da završe u igri, makar samo da izbace startere iz mentalne uljuljkanosti i natjeraju ih da se trgnu i bore za minute.

Boston Celticsi su pod njim prihvatili The Butler Way*. Mislite da je slučajnost da je 28-godišnji Isaiah Thomas pod njim odigrao svoju daleko najbolju sezonu i lani bio top 5 igrač kada ni u jednoj sezoni prije nije bio ni top 30? Mislite da je slučajnost da je Kelly Olynyk onako zabljesnuo u playoffu? Ne znam baš.

*Zanimljivo je da je, u trenutku kada je Butler jurišao prema finalu Madnessa, momčad Kelta bila na putu da osvoji svoj prvi trofej od dana Birda i društva. Osvojili su ga tako da je Doc Rivers svoje tri velike zvijezde podredio filozofiji koja se zove Ubuntu i stavlja dobrobit kolektiva iznad dobrobiti pojedinca.

Kada čitate intervjue njegovih igrača, bar većine, osjetit ćete kako se smješkaju kroz riječi. Brad Stevens je za njih pametan, topao, radnički nastrojen trener. No, ono što gotovo svi ističu – on je pravedan. Kada na klupi dobijete takvu osobu koja uz to dubinski promišlja košarku, koja je sposobna u igri implementirati niz promjena*, koja će dati šansu svima da dobiju svoju ulogu u momčadi – od inicijatora akcija, preko egzekutora da specijalista za posebne situacije – onda znate da vam je franšiza u dobrim rukama. Boston Celticsi će i sljedeće godine biti odlična momčad.

*Što je vrhunski pokazao u playoff seriji protiv Chicaga kada je maknuo Amira Johnsona iz ekipe i u igru ubacio Geralda Greena – Green je odigrao vrhunski, a Amir je mirno i bez pogovora prihvatio novu ulogu na klupi znajući da će opet dobiti šansu zaigrati.

U Gordonu Haywardu dobili su igrača koji je možda talentom blago deficitaran u odnosu na Jimmyja Butlera i Paula Georgea, dvojca kojeg su Kelti također ganjali kroz free agency, ali su dobili igrača koji odlično poznaje The Butler Way. Nisu dobili superstara, ali dobili su sistemsku zvijezdu koji u toj ekipi može obavljati hrpu posla.

Celticsi su ovog ljeta bili jako aktivni. Momčad je tijekom prijelaznog roka izgubila Averya Bradleya koji je bio najbolji 1-na-1 defenzivac ekipe, ali njegov odlazak samo će otvoriti prostor za Jaea Crowdera, koji se malo gubio u playoffu, te Marcusa Smarta, od kojega se još uvijek ne smije u potpunosti odustati. Marcus Morris bar će malo smetati u reketu iako s njim nisu popravili skok igru, no tu bi im mogao pomoći Ante Žižić, koji bi s vremenom trebao dobivati sve više i više minuta. Ante nije ispoliran igrač, ni blizu, ali momak ima motor u guzici i pokidat će sve pred sobom da kupi Stevensa koji obožava marljive igrače. Aron Baynes je također fina akvizicija za Kelte, jer Stevensov sistem ovisi o screenovima, a Baynes je jedan od najboljih u ligi u tom segmentu igre, makar gotovo ništa drugo ne radi na kvalitetnoj razini.

Problem Celticsa ostaje to što su sva tri njihova najbolja igrača zapravo sistemski igrači i što trebaju igrati u specifičnim uvjetima da bi izgledali dobro (Al Horford najviše, Isaiah Thomas najmanje), ali srećom pa jako malo trenera zna uštopati tako prilagodljiv i nepredvidiv sistem do kraja. Kelti su potpisivanjem Haywarda odustali od ideje dovođenja superstara kroz free agency, no i dalje imaju hrpetinu pickova i hrpetinu kvalitetnih igrača na dobrim ugovorima, pa u bilo kojem trenutku mogu iskemijati odličan trejd za superstara kojemu ističe ugovor ukoliko se takva prilika ukaže, s Anthonyem Davisom kao najočitijom metom sljedećeg ljeta ako se eksperiment s DeMarcusom Cousinsom, Jrueom Holidayem i Rajonom Rondom pokaže kao teži fejl.

Dotad će Celticsi igrati butlerovsku košarku. Stevensovsku košarku. Haywardovsku košarku. Igrat će lijepo, atraktivno, brzo, pametno i proeuropski. Pravedno. Gordon Hayward i Brad Stevens opet su se ujedinili u namjeri da, poput Paula Piercea, objese svoje brojeve s krova TD Gardena. Usprkos tome, malo tko im daje šanse da odu u finale. Baš kao i prije osam godina kada su uveli majušni Butler u March Madness i poskidali skalpove divovima.