Čovjek koji je buljio u ekran

On više ne postoji

Bivši MVP Derrick Rose slobodan je igrač i nitko ga ne želi

Prkosio je zakonima fizike. U jednom trenutku stajao je na trici, na krilu, s loptom u rukama. Igrao se. Skenirao je pukotine u obrani, iako to nije bilo bitno za njegovu igru. Kao u kakvom filmu o nemogućoj pljački banke mogli ste pred njega staviti sofisticiranu prepreku, najnaprednije elektroničke alarme i sef od pet tona čelika, čovjek bi na kraju završio s torbama punima novca ili, u njegovom slučaju, s loptom u obruču. Sve što mu je trebalo bio je početni pick ili veliki otvoreni prostor na izolaciji. Nakon toga bili ste sprženi. Čas je bio na jednom mjestu, u punom jurišu prema reketu, u brzini u kojoj je bilo naizgled nemoguće promijeniti smjer. Ne za njega. U drugom času ljudi su padali, gubili se, prolazio bi pokraj njih.

Fizika mu nije značila ništa. Njegovo ime bilo je Derrick Rose.

Njegovo ime je i dalje Derrick Rose, ali on više ne postoji. Ne takav. Prestao je postojati jedne travanjske noći u Chicagu, u prvoj utakmici doigravanja protiv slabašnih 76ersa. Još jedna promjena smjera, tko zna koja u njegovoj karijeri, oborila ga je na tlo. Uhvatio se za koljeno i vikao od boli. Scena je to koju znamo i predobro. Ligamenti su otišli kvragu i Derrick Rose kakvog smo poznavali prestao je postojati.

Mi koji smo ga voljeli, a bilo nas je masu, nismo prestajali gajiti nadu da će se vratiti. Racionalni ljudi, ljudi koji ne vjeruju ni u horoskop ni u tarot ni u meningitis koji se dobiva izlaskom s mokrom kosom iz kuće, vjerovali su da može biti onaj stari. Dvije i pol godine gajili smo nadu. Svaka utakmica u kojoj bi pokazao staru brzinu i staru sposobnost promjene smjera bila bi neoboriv dokaz da se vratio. Bilo ih je malo. Svaka utakmica u kojoj je izgledao kao sjena starog sebe, kao igrač koji je nekoć bio velik, gurala se pod tepih kao samo još jedna prepreka pred čovjekom koji ih je tako lako svladavao. Bilo ih je i previše. Gomilale su se sve dok pod tepihom više nije bilo mjesta.

A Rose je nekoć bio velik.

Kao minijaturni LeBron impresionirao je svojom brzinom na otvorenom terenu. Galopirao je niz parket nagnut prema naprijed, brz poput misli, u potpunoj kontroli nad svojim tijelom, u potpunoj kontroli nad loptom, spreman odraziti se i završiti posao. Kada bi skočio prema obruču izgledao je kao da šeće po zraku, mijenjajući smjer i tijela i lopte, varajući svoje čuvare kao da je šibicar na kakvom seoskom pazaru – mislili bi da su i lopta i on na jednom mjestu, no odjednom su bili na drugom. Od Dwyanea Wadea nije bilo takvog majstora polaganja. Usprkos tome što nije bio najbolji igrač lige ni u jednoj godini u kojoj je igrao, u čitavoj ligi nije bilo igrača koji bi vam razjapio usta češće od Derricka Rosea.

“Zašto ne bih mogao biti MVP?”, pitao se kada mu je bila samo 21 i većina mu se smijala. Na kraju sezone uzeo je trofej. Neki će reći nezasluženo – jer LeBron je bio bolji, ali igrao je za prvu momčad lige u kojoj je bio daleko najbolji igrač. Najmlađi koji je uzeo MVP titulu u povijesti lige. Budućnost je bila svijetla.

Godinu dana kasnije previjao se od bolova na podu United Centera.

Volio sam Derricka Rosea ne samo zato jer je bio sjajan igrač, već zato što je donio novu nadu ekipi koja ju je godinama tražila na krivim mjestima. S njim se sve činilo mogućim. Bullsi nisu bili favoriti za naslov, ali imali su šansu. Ona je propala kada je Roseovo koljeno propalo, usprkos tome što smo se sljedeće dvije-tri godine zavaravali da nije. Niz loših poteza uprave smanjio je tu šansu na minimum čak i da je D-Rose ostao zdrav, bez njega one nisu postojale. Franšiza je opet ostala bez spasitelja, po tko zna koji put, i ove godine konačno krenula na put da pronađe novog donositelja nade.

Sasvim sam siguran da on nimalo neće nalikovati Roseu. Čovjek ima 28 godina, ali o njemu pričamo kao da je u penziji. Nema više onih suludih akrobacija oko obruča, nema coast-to-coast polaganja, nema božićnih poklona u obliku pobjedničkih koševa protiv Lakersa, nema brutalnih zakucavanja u lice Gorana Dragića. Moguće je da će do kraja karijere odigrati pokoju solidnu sezonu i pokoju sjajnu utakmicu, moguće da će neko od njegovih zakucavanja postati viralno, ali takve situacije sve su rjeđe i rjeđe. Svi oni koji su se zavaravali da će se Rose vratiti više ne žive u iluziji, osim ako nisu prospavali zadnje tri godine.

Pooh je trenutno najgori mogući igrač. Nekadašnja velika zvijezda koja je svoje sposobnosti izgubila naglo i nikada se nije prilagodila novoj situaciji. On je veliki potrošač lopti koji igra neefikasnu košarku. U svojim najboljim danima Rose je promašivao puno polaganja, ali to su i dalje bile kvalitetne akcije jer bi se čitava obrana izrotirala da ga pomogne čuvati, pa su Joakim Noah i Taj Gibson imali milijardu putback zakucavanja nakon ofenzivnog skoka. Prošle godine Kristaps Porzingis i ostali Knicksi nisu imali takvu godinu zato jer nitko nije trebao pomagati na Roseu.

Čitava liga to zna.

Derricku je ove godine istekao ugovor. Knicksi ga nisu ni pokušali potpisati. Nije im potreban u njihovim planovima za restrukturiranje momčadi. Čak ni male momčadi, kojima bi dobro došlo veliko ime da dovuku pokoje dupe u dvoranu, nisu izrazile interes. Rose je još uvijek slobodan igrač. Bekovi koji su u međuvremenu dobili nove ugovore nose imena koja nikada neće biti legendarna poput njegovog. Michael Carter-Williams, Langston Galloway, Raymond Felton, Justin Holliday, DeAndre Liggins i Shelvin Mack samo su neki od anonimusa ili istrošenih veterana koji su pronašli svoj dom, dok Rose nije. Bivši MVP koji bi trebao biti u zenitu karijere je slobodan igrač jer ga nitko ne želi.

Derviš koji je vrtio kako sebe tako i protivničke obrane, akrobat koji je živio u zraku, sprinter koji se mogao utrkivati samo sa sobom, nestao je

Tri su stvari koje utječu na njegovo nepotpisivanje. Prva je lani okončano civilno suđenje za slučaj silovanja tijekom kojeg je Rose u potpunosti oslobođen svih optužbi (tužiteljstvo zbog nedostatka dokaza nije ni podizalo optužnicu), ali zbog kojeg ga neke ekipe ne žele, jer se iza slučaja i dalje vuku repovi. Drugi je očiti nesrazmjer između mišljenja Derricka Rosea i njegovog agenta B.J. Armstronga i NBA momčadi o trenutnoj kvaliteti samog igrača – neke ekipe bi mu možda ponudile desetak milja po godini, ali ne možete se dogovoriti ako on misli da vrijedi 20, što naravno rezultira pazarskim patom. Treći je razlog to što je čovjek prije par mjeseci opet prerano završio sezonu – još jedan pokidani menisk u nizu još ga je u travnju izbacio iz njujorškog stroja, koji je ionako izgledao kao zahrđali zadružni motokultivator, i Rose se još uvijek nije u potpunosti oporavio.

Postoji i četvrti razlog. Derrick Rose više nije dobar igrač. Točka. Čekao sam godinama da se vrati, da pokaže da može, navijao za njega, branio ga od likova koji su ga neprestano otpisivali, napeto čekao vijesti o potpunom oporavku, ali one nikad nisu došle. Bar ne na terenu.

Derviš koji je vrtio kako sebe tako i protivničke obrane, akrobat koji je živio u zraku, sprinter koji se mogao utrkivati samo sa sobom, nestao je. Ova je priča napisana patetično zato jer ona u stvarnosti i jest patetična.

Nestao je veliki, generacijski talent koji je imao rezultatski i umjetnički potencijal koji se počeo ostvarivati odmah na početku karijere. Roseu je 28 i karijera kojoj smo se nadali je završena. On ima samo jednu odluku pred sobom – ili će pokušati oživjeti starog sebe i u tome propasti, ili će pronaći nekog novog sebe, transformirati se u solidnu opciju s klupe i igrati bitne utakmice; ne kao zvijezda, nego kao jedan od malih kotačića u mašini.

Derrick Rose je zadivio svijet jer je prkosio zakonima fizike. Ti dani su gotovi.

Na kraju, fizika uvijek pobjeđuje.