Juriš

Dario Šimić zaslužuje šansu

…ali tko će mu je dati?

Mislim, što ćemo se praviti glupi? Znamo gdje živimo, čemu već godinama svjedočimo i kako će se sve skupa završiti. Dario Šimić i njegova ekipa u ovakvom izbornom sustavu, bez pomoći ‘vanjskih faktora’, imaju šanse koliko i šepavo prase u klaonici. Što, zar zaista netko očekuje da se ista ona kasta koja već čitavo desetljeće ne pokazuje ni trunku odgovornosti i savjesti odjednom odluči odreći svih svojih privilegija i funkcija i ispilati grane na kojima grickaju kavijar i pijuckaju šampanjac na račun Modrića, Rakitića i društva.

Ukoliko se ne dogodi jedina moguća komplikacija iz smjera visoke politike, Davor Šuker će 22. prosinca biti proglašen novim/starim predsjednikom HNS-a. I to opet kao jedini predsjednički kandidat. Jer da postoji devet županijskih nogometnih saveza koji su spremni Dariju Šimiću dati šansu da reformira HNS i hrvatski nogomet, danas niti ne bismo bili u ovoj hibridnoj hrvatskoj verziji sjevernokorejske demokracije u kojoj se sve odluke donose jednoglasno.

Niti bi HNS svakoga tko mu uputi bilo kakvu, pa čak i najbanalniju verziju kritike, slao pred streljački vod svojih medijskih podguzina koji će ga izrešetati antidomoljubnim epitetima.

Dario Šimić i ekipa koju je oko sebe okupio, u dva tjedna koliko im je nogometni vlastodržac velikodušno odobrio, neće uspjeti niti dobiti na telefon sve one od kojih bi tobože trebali dobiti kandidacijske glasove, a kamoli ih uvjeriti da odjednom uzgoje muda i pokažu zube onima iznad sebe koji ih hrane svojim mrvicama. Uostalom, sve što im Šimić ima za reći već su čuli u ovih nekoliko intervjua koje je zadnjih dana dao.

– Maknut ćemo ljude koji su HNS pretvorili u taoca svojih privatnih interesa.
– U svom timu ne želimo poslušnike i dizače ruku, već poštene i stručne ljude.
– Budući HNS dičit će se maksimalnom transparentnošću financijskog poslovanja.

Dalje nisu ni trebali slušati. On će njima nametati opći interes? Poštenje i stručnost? Maksimalnu transparentnost? Daj, Šimiću, odjebi. I Stanića i Pletikosu povedi.

Poražavajuće je da Dario Šimić, ili bilo tko drugi izvan zatvorenog kruga aktualnog nogometnog establišmenta, nikakvu šansu za uspjeh ne može temeljiti na svom programu, idejama i potezima kojima bi hrvatski nogomet vodio prema boljoj budućnosti, nego isključivo na ljubljenju gazdina prstena ili političkoj podršci. Tragično je da se i danas, četvrt stoljeća od neovisnosti, mora ići u stožer jedne političke stranke po pitanje tko će voditi hrvatski nogomet.

I baš kao što političari nikad sebi i svojim uhljebima neće smanjiti plaće, nego će se skriti iza zakona i pravilnika koje je valjda donio Mojsije pa se ne mogu promijeniti, tako ni aktualni vladari hrvatskog nogometa neće sami sebi dati nogu u guzicu. Jer ne mogu oni protiv zakona, izbornog sustava i institucija. Mojsije, jebiga. Njihov trijumfalistički stav “mi imamo svoj savez, a vi ako želite sebi napravite svoj”, trajat će dokle god bude trajala i politička potpora takvom ponašanju.

U kojem, da ne bude zabune, Davor Šuker ne predstavlja ključni problem. Šuker je tu dokle drugima bude trebao. Dokle god se iza njega budu mogli skrivati svi oni bezlični i bezimeni lokalni šerifi koji mu tapšu ramena, vjerujući da će jednog dana sve svoje grijehe oprati tako što će njega baciti u bunar. A oni nastaviti dalje s nekom drugom lutkom na koncu. S nekim, štajaznam, Marijanom Kustićem.

Dario Šimić i njegova momčad izgubit će prvu bitku. Ali s njom će tek objaviti rat. I početi pripreme za nove bitke koje će uslijediti

I opet, uz poraz koji ih očito čeka u prvoj bitci i sve ono što će tek osjetiti na svojim leđima u narednom periodu, Dario Šimić & comp. najbolja su stvar koja se dogodila hrvatskom nogometu u zadnje vrijeme. Jer je po prvi put nakon dugo vremena nogometna opozicija dobila svoje ljudsko lice. Lice koje može ujediniti i reformirati.

Ili barem iskreno i ozbiljno pokušati.

Otkad postoji proklamirana želja javnosti za novim vjetrovima u hrvatskom nogometu, uvijek su dva imena bila na vrhu pokliča “povedi nas”. Zvonimir Boban i Dario Šimić.

Zvone kao nedodirljivi autoritet koji je imao svoje razloge zbog kojih nije želio čistiti tuđa govna, svjestan da bez političkog plašta kojim se nije želio obaviti u javnom zahodu hrvatskog nogometa zapravo nema što tražiti. A Dario kao čovjek i sportaš bez ijedne mrlje ili afere, odmjereni tip kojeg su uvijek i svugdje diljem zemlje poštovali i cijenili, koji je uspješno izgradio i nogometnu i poslovnu karijeru i jako dobro kotira u UEFA-inim i FIFA-inim tijelima.

I na koncu svega, koji je svoju želju da pomogne hrvatskom nogometu godinama pokazivao formiranjem i vođenjem nogometnog sindikata, u kojem se borio za prava onih za koje u luksuznim odajama Sheratona niti ne znaju da postoje.

Dok je Šuker noći i jutra “u interesu hrvatskog nogometa” provodio po najskupljim svjetskim hotelima i ono vrijeme koje bi provodio na radnom mjestu trošio da njemu i ljudima oko njega ne fali ni ptičjeg mlijeka, Šimić je svoju energiju i vrijeme trošio na Cibalijina stopera kojeg su izbacili iz stana ili Istrina lijevog beka koji je pod ovrhom zbog neisplaćenih plaća.

I da živimo u zemlji kakvu smo sanjali i društvu kojeg si, nažalost, nismo izgradili, nogometni bi savez jedva dočekao da mu na vrata pokuca takva grupa ljudi kakvu danas Šimić predvodi. Jer bi svima trebao biti interes i cilj da hrvatskom nogometu bude bolje, a ne da jedna interesna skupina začahuri svoje privilegije i ratuje sa svima tko ih ugrozi.

Bilo je očekivano da će se na Šimićevu ekipu okomiti sva sila režimskih anusnih mušica i trolova koji će tražiti bilo kakve mrlje u njihovim životima i karijerama. U isprepletenom interesnom sustavu koji ima i svoje medijske egzekutore već je krenulo miniranje, ali lako je razlučiti čiji su interesi uzdrmani njihovim eventualnim uspjehom. I čije su sve guzice na bubnju.

Da, može se svakoga od njih pitati: gdje su bili dosad? Zašto su dosad prešućivali sve loše čemu su svjedočili? Zašto su godinama na vjetrometini ostavljali i navijače i one novinare koji su uporno tvrdili i ponavljali sve ovo što oni danas govore?

Može se pitati zašto sad i imaju li kakvih skrivenih motiva? Koje su im stručne reference, osim onih igračkih? Može se postaviti milijun paranoičnih pitanja i tražiti mana svakome od njih. Naći će se. Jer nitko od nas nije bez nje.

Može se sitničariti, vrtjeti u krug i još tisuću godina čekati da nam s neba padne netko bez mane, netko koga će svi prihvatiti. I u međuvremenu lajati na mjesec dok karavane prolaze. Ali takav se nije rodio. I neće.

Ili im jednostavno možemo vjerovati. Podržati ljude koji su mogli raditi ono što radi 99 posto njihovih kolega. I dalje šutjeti, kalkulirati s nekakvom saveznom funkcijom ili angažmanom, izbjegavati škakljiva pitanja i papagajski pozivati na “mir i jedinstvo zbog reprezentacije”. Možemo im dati šansu da nam svima dokažu da hrvatski nogomet zaista može biti drugačiji.

Uostalom, što možemo izgubiti? Zar može biti gore?

Ako politika terenskoj inženjeriji izričito ne naredi abdikaciju, Dario Šimić i njegova momčad izgubit će prvu bitku. Ali s njom će tek objaviti rat. I početi pripreme za nove bitke koje će uslijediti.

Šimićeva momčad, osvježena i osnažena, na duge staze može puno, jako puno. Na svim razinama. Imaju pozitivan imidž. Mogu pokucati na sva vrata, od političara, gospodarstvenika, klubova, trenera do igrača. UEFA-e i FIFA-e. Mogu oko sebe okupiti sve one koji nisu okaljani privatnim interesima i tumorima koji su ugušili hrvatski nogomet i potjerali ljude od njega.

Mogu grudu snijega pretvoriti u lavinu.

Ako su zaista iskreni i motivirani boriti se za reformu hrvatskog nogometa, onda moraju biti otvoreni, izravni, časni i beskompromisni. Moraju se konkretno i čvrsto odrediti prema svim teškim pitanjima i problemima. Moraju slušati i biti glas naroda. Moraju jasno i javno artikulirati i prokazati svaku anomaliju i nepravilnost na koju naiđu. Bez obzira o kome se radilo. Moraju očvrsnuti na svim razinama. I čekati svoj trenutak. Koji će doći.

A onda trebaju jako paziti koga primaju u svoje društvo. Jer kad brod koji napadaju počne tonuti, mnogi će štakori nastojati uskočiti u njihov spasilački čamac. “Nisam ja kriv, oni su me nagovorili”.

I Dario Šimić i Mario Stanić i Stipe Pletikosa i Goran Vlaović i svi ostali koji će im se imenom i prezimenom priključiti u borbi za drugačiji hrvatski nogomet, moraju biti svjesni da im više nema natrag. Ili jesu ili nisu. Moraju biti svjesni kakav osinjak napadaju. I koliko će im vještine, pameti i snage trebati da ga očiste od vrha do dna.

Ako nisu spremni na žestoku borbu za lustraciju hrvatskog nogometa koja će vrlo brzo postati i bolna i prljava, ako nisu spremni na temeljito čišćenje zdravog od nezdravog tkiva, onda im je bolje niti ne počinjati.

Danas možda nemaju ni dovoljno ljudi, ni dovoljno političke podrške, ni dovoljno ruku unutar HNS-ova izbornog sustava. Ali zato imaju nešto puno jače i važnije. Nešto što su oni protiv kojih se žele boriti odavno izgubili. Nešto što će prije ili kasnije odnijeti pobjedu.

Imaju narod. I istinu.

Dokle se god toga drže, imaju sve što im treba.