Juriš

Nacionalna fatamorgana

HNS-ov kamp, još jedna u nizu tužnih priča hrvatskog nogometa

Poklopilo se da me u minulih 20-ak dana cesta odvede u dvije zemlje na koje mi Hrvati često gledamo s neke posprdne visine i arogantne distance. Barem kad virimo u njihovo nogometno dvorište. Dvije zemlje koje smo manje ili više uvjerljivo, ali uglavnom redovito peglali kad god bi se naše reprezentacije susretale na kvalifikacijskim putešestvijama i uslijed toga si usadili stav kako smo im svekoliko nogometno superiorni.

U Maribor sam išao vidjeti utakmicu Lige prvaka. Utakmicu u kojoj uredni i uređeni klub pred punim, lijepim stadionom uzima bod višestruko skupljem favoritu. U Zenicu sam išao vidjeti kamp tamošnjeg nogometnog saveza. Kamp koji je za reprezentaciju višestruko neuspješniju od naše izgradio savez višestruko siromašniji od našeg u državi višestruko disfunkcionalnijoj od naše.

Mi, u međuvremenu, makar je to ‘mi’ prilično uvenula verzija te iste zamjenice od prije desetak godina, strahujemo od kiše. One koja je najprije potjerala Hrvatsku i Kosovo s Maksimira, pa zatim i Hrvatsku i Finsku iz Gradskog vrta, da bi ih smjestila u jedan od samo dva objekta u zemlji gdje se uslijed kiše može igrati nogomet umjesto vodometa.

Onaj drugi objekt i grad u kojem kiša ovog, kao ni mnogih drugih petaka u godini nije stvarala nikakve probleme, nažalost više očito nisu u istoj državi u kojoj je današnji HNS.

Osim “nacionalnog stadiona”, za kojim je opet zakmečalo društvo iz Maksimira u duetu s društvom iz Sheratona i uz back-vokale svojih lojalnih medijskih vazala čim se nad glavnim gradom nadvio novi ciklonski poremećaj, “nacionalni kamp” je druga čeznutljiva fatamorgana koja se tom društvu ukazuje u periodičkim vremenskim intervalima već više od dva desetljeća. S tom razlikom da kamp, za razliku od stadiona, barem nije po privatnim računima već raštrkao stotinjak milijuna eura poreznog i prireznog novca. Tek tu i tamo poneku mramornu ploču.

Prvu je u listopadu 2008. položio Vlatko Marković kao kamen temeljac HNS-ovog kampa u Tuhelju. Nahuškan konstantnim gunđanjima zbog sramote što se hrvatska reprezentacija za svoje utakmice priprema u Sloveniji, Marković je otkopao dvije lopate u slovenskim toplicama s ove strane granice, ponosno bacio pogled prema ledini koja je još uvijek bila u vlasništvu svakoga osim HNS-a, nasadio mramorni spomenik i s domaćinima otišao na ručak objavivši kako za financiranje i izgradnju kampa neće biti nik’ih problema.

A drugu devet godina kasnije i 50 kilometara južnije. Jedan od rijetkih sportskih novinara koji ima ekskluzivni pristup odajama začahurenih gospodara hrvatskog nogometa u četvrtak je plasirao “neslužbenu vijest” kako HNS odustaje od gradnje kampa na zagrebačkim Sveticama.

Pa iako ne treba zanemariti mogućnost da se radi tek o upozoravajućem spinu koji gazde HNS-a preko svojih medijskih kanala šalju svom pajdašu i dojučerašnjem zaštitniku u zagrebačkom gradskom Poglavarstvu, velika je vjerojatnost da će i druga ploča na kojoj piše “Kamp HNS-a u izgradnji” završiti u lokalnom potočiću.

Priča o nacionalnom nogometnom kampu u centru glavnog grada od samih njezinih početaka zvučala je kao ruganje sa zdravom pameti i logikom. Umjesto pozitive koju bi izazvala takva investicija u bilo kojem drugom dijelu zemlje osim u centru Zagreba, izrasla je u još jedan generator otpora i gnjeva prema ovakvom HNS-u. Jer samo ovcama i nojevima nije bila jasna poanta luksuznog nogometnog kampa s pet zvjezdica u podnožju Dinamovih odaja.

Nije to bila samo priča o vrhuncu besmislene i bezobzirne nogometne centralizacije koja se sprovodi još od prvih dana hrvatske samostalnosti. Bila je to i priča o bezobraznom favoriziranju privatnog naspram javnog interesa, što su prepoznali i brojni Zagrepčani javno prosvjedujući protiv ovog projekta.

HNS mašta o izoliranom, strogo kontroliranom, zlatom optočenom i visokim zidinama opasanom zatvoru u centru grada

Srećom po ostatke ostataka optimizma i vjere u bolju budućnost ove opljačkane, prevarene i izmučene zemlje, danas je ipak nešto teže muljati nego prije. Danas postoje i neki drugačiji mediji koji istražuju i postavljaju neka drugačija i direktnija pitanja i neki drugačiji građani kojima je generalno puna kapa toga da ih se pravi budalama. Pa ni jedan svemogući Milan Bandić više ne može sve ono što je ne tako davno mogao.

Iako se Bandićev džepni general Ivica Lovrić svim silama upinjao prikazati kako se “aneksom ugovora koji je u rujnu predložio HNS ništa značajno ne mijenja”, čak ni on nije imao logično objašnjenje zašto se investicija od 93 milijuna kuna odjednom pretvorila u 220 milijuna. I to bez izgradnje atletske dvorane, koja je misteriozno isparila iz projekta.

Kako HNS po običaju drži da je sam sebi svrha i ne osjeća potrebu javnosti objašnjavati što radi i zašto to radi, ostaje nam samo nagađati. Ali između svih sudskih procesa protiv čelnih ljudi hrvatskog nogometa koji traju i onih koji tek čekaju početak, zar je čudno što je mnogima sumnjivo to što se u višemilijunski posao između Grada Zagreba i HNS-a aneksom ugovora kao nekakva međustanica između izvođača i novca pokušava ugurati neka fantomska tvrtka koja je pod patronatom istih onih koji sjede na optuženičkim klupama hrvatskih sudova?

Priča o nacionalnom nogometnom kampu odavno je samo još jedna u nizu tužnih priča hrvatskog nogometa. Prostor s dva nogometna igrališta, jednom tribinom i servisnom zgradom u kojoj su smještene svlačionice, sobe i ostale prostorije, koji je u hrvatskoj nogometnoj zbilji već dva desetljeća neka misteriozna i nedostižna čežnja, Bosna i Hercegovina izgradila je za par mjeseci i četiri milijuna eura. Ne svojih. Većinom UEFA-inih.

A HNS, koji mašta o izoliranom, strogo kontroliranom, zlatom optočenom zatvoru u centru grada, u kojem će hrvatska nogometna reprezentacija zajedno sa svojim šefovima i društvom koje oni proberu biti odvojena od čitavog svijeta visokim zidinama i barama u kojima će plivati krokodili, samo je u 2016. godini potrošio više od 6 milijuna eura na “naknadu osobama izvan radnog odnosa”, “usluge promidžbe i informiranja” i “ostale nespomenute rashode”.

Šest milijuna.

Eura.

Nitko nikad neće uspjeti locirati sve one stotine milijuna koje su se na račun HNS-a u zadnjih 20 godina slile zahvaljujući plasmanima reprezentacije na velika natjecanja. Ali je zato vrlo lako locirati sve ono što su hrvatskom nogometu svi ti silni milijuni donijeli. Puno lakše nego pobrojati sve ono što nisu. A mogli su.

Hrvatska se na Europska i Svjetska prvenstva od svoje samostalnosti plasirala više puta od svih zemalja koje je okružuju zajedno. A Slovenija je i bez toga izgradila stadione i u Ljubljani i u Mariboru. Ima klub u Ligi prvaka, a suce u završnicama klupskih i reprezentativnih natjecanja. Uspjela je progurati čak i predsjednika UEFA-e. BiH nema puno toga, a opet ima kamp. I to, zamislite, ne u centru glavnog grada. Srbi su u Staroj Pazovi izgradili nogometni kamp koji se pretvara u pripremni centar svih tamošnjih sportaša. I grade novi stadion.

Mađari, čija sprega s državnim institucijama već godinama čelnicima HNS-a generira mokre snove, grade i stadione i kampove i ulažu u svoje lige i klubove i kupuju strane, iako im je reprezentacija uprihodila kikiriki u odnosu na ono što je reprezentacija uprihodila HNS-u.

A što imamo mi?

Kod nas savez koji je “pun k’o brod” i koji 17 milijuna kuna godišnje troši na “promidžbu i informiranje” već 20 godina plače da mu država napravi stadion. Iako ima sasvim adekvatan stadion za koji se čitavo to vrijeme pravi da je nevidljiv.

Kod nas savez nastoji ući u Guinessovu knjigu rekorda po najbizarnijem mjestu na svijetu za izgradnju nogometnog kampa, dok polovica države obasjana suncem 300 dana u godini vapi za sportsko-turističkim sadržajima koji mogu biti od dugoročne koristi i hrvatskom nogometu i gospodarstvu.

Kod nas se jedan nogomet kupa u sheratonskom luksuzu i mašta kako sljubiti raskošnu VIP ložu novog megalomanskog stadiona s novim megalomanskim kampom za proizvodnju bankomata, umjesto rezultata. A drugi, onaj izrazito većinski, živi na derutnim ledinama na kojima nastane drama čim Milan Sijerković najavi ozbiljniji porast naoblake.

Kamp je bio jedna od mnogih stvari za kojima smo čeznuli dok smo još vjerovali da su “oni” zapravo “mi”. I da nogomet postoji zbog nas, a ne zbog njih.

Danas, međutim, čeznemo za puno jednostavnijim i banalnijim stvarima.

Poput reprezentacije, recimo.

Koja, za razliku od kampa, nekoć barem nije bila fatamorgana.