Kada je u prosincu 1954. Gabriel Hanot onako ljutit sjeo pred svoju pisaći stroj i započeo modernu povijest europskih nogometnih natjecanja, njegova prvobitna ideja bila je dokazati da Wolverhampton nije najbolji na svijetu.
Međutim, nakon što je Francuz, koji je dan ranije na Molineuxu gledao trijumf Wolvesa u prijateljskoj utakmici protiv mađarskog Honveda, zaključio da jedna utakmica – usprkos tome što su engleski mediji tvrdili suprotno – ne može dati najbolji nogometni klub u Europi, a pogotovo ne na planetu, njegova se ideja mogla razviti samo u jednom logičnom smjeru. Europa je oduvijek trebala sustav na kojem će se klubovi iz različitih zemalja natjecati jedni protiv drugih kako bi dokazali ne samo tko je najbolji, nego i u kojoj zemlji se igra najbolji nogomet. Odnosno, to je od početka bio cilj za one koji su vjerovali da su u vrhu europskog nogometa; način da se u startu dokazuju i natječu u tome tko je najbolji.
Za većinu ostalih zemalja europski kupovi bili su i ostali savršena prilika da se testira vlastiti nogometni napredak u odnosu na sve ostale.
Jučer su u Nyonu izvučeni parovi prvog i drugog pretkola Lige prvaka i Europske lige, a među stotinama kuglica našla su se i četiri predstavnika Bosne i Hercegovine. Zrinjski je kao prvak izborio nastup u Ligi prvaka, Široki Brijeg je pobjednik Kupa i igrat će u Europskoj ligi, dok su u istom natjecanju svoje mjesto pronašli i Sarajevo i Željezničar. Sreća je htjela da Zrinjski, baš kao i prije tri godine, igra protiv slovenskog Maribora, Široki Brijeg mora na put u kazahstanski Shymkent, gdje igra sa Ordabasyem, Sarajevo će u Moldaviju (Zaria Bălți), dok je u EL na papiru najbolje prošao Željezničar, čiji će protivnik biti crnogorska Zeta. U teoriji zvuči sasvim solidno.
U praksi, upravo u tih 20-ak sekundi izvlačenja imena kluba u Europi stane čitava nogometna sezona u Bosni i Hercegovini.
U zemlji koju dobar dio ljudi uopće ne voli i ne smatra svojom, pehari i trofeji sami po sebi nemaju istu važnost. Barem ne svima. Što onda plasman u europska natjecanja stavlja ne samo kao svojevrsni hajlajt, nego i najvažniji i apsolutni cilj čitave nogometne sezone u BiH. To je, između ostalog, kod Bosanaca i svojevrsni prestiž i potvrda ‘dobre organizacije’ kluba – koji je, eto, barem prividno dio europske nogometne elite. Usto, za siromašne je klubove to jedini potpuno sigurni način zarade i jedini način da vrate barem nešto sredstava uloženih u sezonu; osim što je najbolji izlog za reklamiranje vlastitih igrača na tržištu, igranje u bilo kojem pretkolu bilo kojeg UEFA-ina natjecanja donosi nešto kakvog-takvog novca, koji opet te klubove u jednom trenutku razdvaja od gomile onih koji nemaju za plaće i osnovne aktivnosti usred natjecateljske sezone.
Europski kupovi su razrijeđeni kao meso u bureku iz pekare, ali su i dalje najbolji test razvoja nogometa jedne zemlje. Test na kojem BiH uporno pada. I pada. I opet pada
Izvlačenje je zato čelnicima klubova mnogo važnije nego samim navijačima – oni se nadaju savršenoj kombinaciji dovoljno atraktivnog ali ne prejakog protivnika koji može privući na stadion nekoga usred ljeta i kratkog i jeftinog putovanja kojim bi uštedjeli nešto tog novca. Dakako, šanse da pogodite takav rasplet najbolje su vam u Ligi prvaka, dok u Europa ligi možete proći poput Širokog ove godine – neugledan ali vrlo dobar protivnik do kojeg putujete danima.
I sve je to i normalno i logično u tako politički kompleksnoj i ekonomski siromašnoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina. Međutim, gdje je u svemu tome ona Hanotova konačna ideja o testiranju vlastitog nogometnog napretka u odnosu na sve ostale?
Recimo, u Nogometnom savezu BiH već dugo, iz godine u godinu, ponavljaju da nogomet jako napreduje, da je liga mnogo bolja, da je suđenje vrhunsko. Pa što ako je prvenstvo odlučeno nepostojećim jedanaestercem? Pa što ako su četiri suca koja su sudila u korist jedne momčadi suspendirana u završnici sezone? Pa što ako u aktualnim kvalifikacijama za SP niti jedan igrač iz Premijer lige BiH nije započeo utakmicu? Pa što ako se to nije dogodilo ni u prošlom ciklusu kvalifikacija, iako je BiH u međuvremenu igrala i s Andorom i s Gibraltarom i nekoliko puta s Ciprom? Lijepo nam kažu da je liga bolja, da se igra bolji i pošteniji nogomet. I ima da je tako.
A kud ćeš boljeg testa za takve tvrdnje od europskih natjecanja.
Hajde da za trenutak zanemarimo činjenicu da sudaca iz Bosne i Hercegovine desetljećima nema na velikim natjecanjima, a oni koji su i imali UEFA-inu značku poznatiji su po suspenzijama zbog namještanja, suđenju fantomskih utakmica i krađi piva u pubu. Hajde da zanemarimo i činjenicu da se u BiH igra nogomet koji bi i 1980-ih bio spor i demode i da niti u jednoj drugoj europskoj ligi prošle sezone nije bilo toliko trenerskih promjena kao u Premijer ligi. Hajde da zaboravimo da su od četiri predstavnika u Europi prošle sezone dva svoje utakmice igrala na tuđim stadionima i u drugim gradovima, jer njihovi nisu ispunjavali uvjete. Hajde da zaboravimo sve i govorimo striktno o egzaktnim podacima. O rezultatima.
Dakle, prošle sezone četiri kluba su igrala u Europi. Četiri kluba su ispala u prvom kolu u kojem su nastupili. Četiri kluba nisu ostvarila niti jednu jedinu pobjedu. Četiri kluba zabila su dva gola. Primili devet. Izbacili su ih redom Poljaci, Bugari, Izraelci i Maltežani. Ali to je jedna sezona, svakome se može dogoditi, zar ne?
Pa i ne baš.
Prije osam godina UEFA je promijenila sustav kvalifikacija za Ligu prvaka, pokušavši olakšati klubovima iz slabijih zemalja da se domognu faze natjecanja po skupinama. Od tada su u nastupala četiri kluba (Zrinjski, Željezničar, Sarajevo i Borac) i sva četiri su ispadala u drugom pretkolu (prvo pretkolo nisu morali igrati). Štoviše, u osam su godina BiH-klubovi ostvarili dvije pobjede i čitavih 12 poraza; zabili 12, a primili 37 golova. To vam je, kaže kalkulator, 2,31 po utakmici. Zadnju utakmicu dobili su u srpnju 2011., kada je Borac nakon 1-5 u Izraelu svladao Maccabi iz Haife (3-2). U zadnje tri godine predstavnik Premijer lige BiH – koja iz godine u godinu napreduje! – u Ligi prvaka je postigao jedan gol u šest utakmica.
Osam je godina prošlo otkako se sistem natjecanja promijenio i u Kupu UEFA, koji je tada postao Europska liga. Od tada su klubovi iz BiH odigrali ukupno 88 utakmica i dobili njih 29 – no, zanemarimo li nastupe u prvom pretkolu, u kojemu igraju gotovo isključivo amateri, taj broj dolazi na tek 14 pobjeda iz 60 utakmica. I tek 66 golova – od kojih je 13 postigao Zrinjski protiv Tre Pennea iz San Marina – na 89 primljenih.
Jasno je da se s vremena na vrijeme dogode i iznenađenja i pozitivni primjeri – poput onog kad je FK Sarajevo 2014. došlo do playoffa za Europsku ligu, ili Želje i Širokog koji su igrali u trećem pretkolu istog natjecanja, ali i takvi uspjesi bili su odličan pokazatelj gdje je gornja granica BiH klubova u Europi. Sarajevo je te godine ispalo od Borussije Mönchengladbach s ukupnih 10-2, Široki je u dvije utakmice s Udineseom primio sedam golova, dok je tek Željo izvukao dva minimalna poraza od belgijskog Standarda. Bile su to iznimke koje potvrđuju pravilo.
UEFA-u danas čini 55 europskih nogometnih saveza koji daju predstavnike u europska natjecanja. Njih 37 imalo je predstavnike u grupnoj fazi Europa lige ili Lige prvaka otkako su europski kupovi na početku 1990-ih doživjeli revoluciju. To vam dođe – zna ovaj kalkulator matematiku – 67,27 posto. Wales je, doduše, imao predstavnike, ali kroz englesku ligu, a Gibraltar i Kosovo su se tek priključili. Usto su njihove su lige amaterske, baš kao i lige San Marina, Andore, Malte, Farskih Otoka i Lihtenštajna, dok su lige u Armeniji, Sjevernoj Irskoj, Estoniji i Luksemburgu poluamaterske. Mada je i bosanska u praksi upravo takva. U svakom slučaju, Bosna i Hercegovina jedina je zemlja koja je sudjelovala na velikom reprezentativnom natjecanju, a da nikada nije imala klub u grupnoj fazi Lige prvaka ili Europske lige.
Europski kupovi danas jesu razrijeđeni kao meso u bureku iz pekare, ali su i dalje najbolji test razvoja nogometa jedne zemlje. Test na kojem Bosna i Hercegovina uporno i sasvim logično pada. I pada. I opet pada. Slijedi nova sezona, suparnici su po mjeri i ne pretjerano jaki, a u Sarajevu tvrde da liga nikada nije bolja. Možda se taj dobro organizirani i sistemski rad u domaćem prvenstvu i njegov konstantni napredak konačno pokaže i u Europi.
A možda i ne.
